LIFESTYLE
08.06.2019 u 18:04

TOP 10 Ivane Mijić Vulinović: svoj izbor započinjem i završavam s tatinim knjigama

Svaki izbor u životu, pa tako jasno i izdvajanje 10 najdražih uradaka iz oceana literarnog bogatstva, je subjektivan. Ali ovaj moj naročito. Jer počinje i završava tatinim knjigama. Ali  on je taj koji mi je u najranijoj dobi odškrinuo vrata literarno-scenske čarolije. Zahvaljujući njemu bila sam vjerujem jedno od rijetke privilegirane djece koje je bilo u publici svake predstave Ljetnih igara od najranijeg djetinjstva. S izuzetkom Feničanki na Lovrijencu,upućenima je bome jasno zašto, zbog čega sam bila ljuta i plakala svih dana koliko su igrale jer ih nisam smjela gledati. A u sedmoj godini života na poklon sam dobila knjigu posvećenu 'svojoj kćeri Ivani'. Stoga to je moj apsolutni broj 1...

Napisala: Ivana Mijić Vulinović


komentara  0

1. Mato Mijić "Nulina pravda"

Fascinantna mi je, pa čak sam i pomalo điloza jer me nije zapala kao dio genetske ostavštine, njegova sposobnost da maštom uđe u 'vremenski stroj' i njime svim čulima 'sleti' u vlastito djetinje biće. I iz tog impulsa, rezona, emocije, progovori o paradoksu čarolije odrastanja u jednom surovom, hijerarhijski i ideološki isključivom sistemu. Najblaže rečeno nenaklonjenom senzibilitetu duša koje su, poput njegove, po onom višem, božanskom, programu na svijet došle sa misijom da proživljavaju, žive, oslikavaju, opjevavaju, progovaraju… svijet, život… u svim njihovim dimenzijama, jezikom umjetnosti.

2. Držićev "Dundo Maroje"

S obzirom da sam, opčinjena magijom Igara, odslušala i odgledala doslovno sve izvedbe Jusićevog mjuzikla Dundo Maroje, i danas sve pjesme znam od riječi do riječi. Zamišljala sam se kao Laura (na onom balkonu na Poljani), a Marom (Livijom Badurinom) sam bila opčinjena. Jasno da je knjiga u ruke došla tek kasnije. O veličini tog djela, uopće Držićeva opusa, bespredmetno je uopće da ja progovaram. U najmanju ruku nisam kompetentna. Ali moram ovdje podsjetiti na ono, po mom laičkom sudu najveću i dok je, kako se reče, vijeka i svijeta, aktualno Držićevo/Pometovsko načelo, filozofiju: „Valja se s vremenom akomodavat!“

3. Sofoklo „Antigona“

I da, kako Držić kroz lik Pometa izgovara „Valja se s vremenom akomodavat!“. Ali koliko je granica između „akomodavanja“ i kukavičkog prihvaćanja onoga u vremenu što u fundamentu urušava ono što su antički filozofi nazvali prirodnim pravom i zakonima, a Kršćani kasnije preimenovali u Božansko, tanka najslikovitije opisuje Sofoklo. A Antigona, kao i svi književni junaci, odnosno njihovi tvorci, ne bi jasno bili to što jesu, neprikosnoveni geniji, da nisu bezvremeni. Tako da 'Antigonama' se i danas divim i klanjam kad se žrtvuju usprotivljujući se svemu onome što iz baze nepromišljenosti, neznanja ili nečeg trećeg, ko da je važno, nije u sinkronicitetu sa onim prirodnim, Božanskim zakonima. Ticali se oni morala, humanosti, estetike ili čega god. (Evo zadnja asocijacija, mnogima će možda bit neprimjerena, glupava čak… ali meni je i naša Tea Batinić sa svojim performasom funerala dubrovačkih izloga bila jedna Antigona u estetsko-kulturološkom smislu.)


4. William M. Thackeray „Sajam taštine“

I dok je Antigona neprikosnovena književna junakinja Sajam taštine je, kako i stoji u njegovom podnaslovu „roman bez junaka“. Jer taština, carevala ona u 19. ili 21. stoljeću, ne poznaje junake. Ona poznaje i priznaje samo sebe. I u toj svojoj samodopadnosti i samoživosti anulira kako junaštvo, tako i sve ostalo. Držeći tako podlo onoga u koga se nastanila u okovima zablude vlastite važnosti, hraneći ga mrvicama užitaka koji traju koliko rosa na ljetnoj travi, proguta ga i na koncu jasno ispljune. Doslovno.
Sajmu taštine svjedočimo na dnevnoj bazi. U svim porama privatnog i društvenog života. I zato bi ovo djelo trebalo aktualizirati, da bude ne samo u školskom nego cijelo životnom kurikulumu kao obvezna literatura.


5. Vlaho Ercegović „Neobjavljena knjiga“

Neće mi vjerujem moj prijatelj Vlaho zamjerit što sam proizvoljno naslovila njegovo djelo kako jesam. Nastavno na gore navedeni 'sajam taštine' naprosto moram, pod cijenu da mi zamjere oni koji će se možda prepoznati u ovoj opasci, istaknuti da u Dubrovniku danas postoji veliko književno djelo koje nije ugledalo svjetlo dana. A nije da nije bilo poslano na adrese onih koji su u prilici objaviti ga. Toplo se nadam da će se taj propust uskoro ispraviti. 
Riječ je naime o zbirci priča od kojih je jedna 'Badlove' između tolikih pristiglih uradaka iz područja cijele bivše države osvojila prvu nagradu na književnom natječaju „Preprekova jesen“ 2017.godine. U žiriju su sjedali malo je reći relevantni književni kritičari i pisci.
Ne mogu ne zapitati se zašto je još uvijek tako teško, maltene nemoguće „biti prorok u svom selu“. Umjesto da se mi svojim, u ovom slučaju književnim talentima dičimo, imamo tu neku po meni suludu sklonost da zažmirimo, izignoriramo ih, dok ih netko u nekom drugom 'selu' ne prizna. Onda ih tek uvažimo i hvalimo se na sva zvona da su 'naši'.

6. Vedran Mezei „Tu sam“

Uvodno sam se 'ogradila' možda pretjeranom subjektivnošću ali evo još jedan moj dragi prijatelj napisao je, a sva sreća njegova je knjiga ugledala svjetlo dana, sjajno štivo. Već samom naslovnicom, kao i svakom stranicom, rečenicom, Vedran nas nenametljivo i nepretenciozno podsjeća da se oslobodimo žaljenja i nostalgičarenja nad onim što je bilo i strepnje i čežnje nad onim što će bit. Osim toga knjiga „Tu sam“ prava je mala riznica putopisnih i povijesnih zanimljivosti. A lepršavo i ležerno kakvo jest sjajno je štivo za čitat ga ispod nekog bora na osami kraj mora u nadolazećim ljetnim jutrima ili popodnevima.


7. Marguerite Duras „Ljubavnik“

Široj publici svakako poznatija kao autorica scenarija kultnog filma Alaina Resnaisa „Hiroshima, ljubavi moja“, ova se francuska spisateljica svojim sjajnim opusom nametnula kao prvo ime francuske književnosti druge polovice 20.stoljeća. U „Ljubavniku“ Duras osuvremenjuje pitanje Capulettijevskih zabranjenih ljubavi. A mene je naprosto 'usisala' jednim od naj direktinijih, najhrabrijih razotkrivanja naistančanijih elemenata suptilnosti, intime, erotike na relaciji muškarac-žena. Uopće.

8. Sara Gruen „Voda za slonove“

Osim što spada u red knjiga koje su se najduže zadržale na bestseler listi New York Times-a, po ovom je književnom uratku snimljen meni jako dragi istoimeni film u kojem glavne uloge tumače Reese Witherspoon i Robert Pattison. Gruen nas uvodi u dinamiku ali i gotovo nezamislivi suživot i kontrast okrutnosti zatvorenog, stoga nama posve mističnog doslovno rekla bih 'svijeta u svijetu' – cirkusa. Često nam filmovi nakon pročitane knjige ne ispune očekivanje. U ovom slučaju preporučam svakako i knjigu i film.


9. Kafka „Proces“ i „Preobražaj“

Iako je riječ o dva zasebna djela ja ih doživljavam kao jedno. I uzimam si slobodu tumačiti ih kroz tu simbiozu. Nastavno na moj znanstveni rad koji je, između ostaloga usmjeren na suludo beskrajne procese hrvatskog pravosudnog sustava koji, jasno, nebrojeno ljudi stavljaju u ulogu 'Josefa K.', svako malo ga se sjetim. Ali paradoksalno valjda „Preobražaj“, koliko god u izvoru težak, mučan bio, meni se doima kao putokaz, svjetionik. Pa mu ja proizvoljno pridodajem sretan ishod. Po principu – ok – ako sam stjecajem pravosudnih ili bilo kojih drugih privatnih ili institucionalnih 'procesnih' okolnosti zaključan u sobu, zarobljen u čahuru, prihvatit ću je. I u prihvaćanju doživjeti oslobođenje. Shakespeareovim riječima „O Bože, ja se mogu smjestiti u orahovu ljusku i smatrati se kraljem beskrajnoga prostora“.

10. Mijićeve bajke " Ksenijino janje"

Na naslovnici moja mama Ksenija u pozadini, a u krupnom planu moja, tada 4-godišnja kćer Laura  (koja i nosi to ime zahvaljujući Držiću). I tako na toj naslovnici koju je slikao u Majkovima sjajni nas Tutnjević mojoj kćeri uz nogu prislonjeno mazi se malo janje. Koje je iza, pohvalio se vlasnik, partilo pod nož. Toliko o bajkama! Ne baratam tom stručnom književnom terminologijom i ne znam uopće postoji li taj termin, ali to su samo nazivom bajke, a sadržajem anti-bajke. Sudar svjetova, onog magičnog, djetinje naivnog,čistog i ovog u kojem živimo. Ali ono što volim kod svog tate,njegovih tih 'bajki' je da ipak, iz sve te okrutne, mučne istinu svijeta u kojem živimo,  u svakoj od njih između redaka 'navija' za ovaj prvi svijet i po zakonu "David-Golijat" mu daje šansu i predviđa 'pobjedu'. I time, ne znam koliko lucidno ili ne, nije ni važno,ukazuje na jedan jedini put kojim se imamo obvezu, odgovornost truditi hodati. Zvučat će vjerojatno infatilno i patetično, ali nije mi važno. Put intuicije, duše… I kako on meni stalno ponavlja, a ja ga evo za kraj citiram, put „glagola biti, a ne imati“.







KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne
komentara 0 18|09|19
Ne budi panj! Ostavi trag!







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija