LIFESTYLE
25.05.2019 u 10:30

PREDSTAVLJAMO
PREDSTAVLJAMO: Ivana Radić, arheologinja i vodička: ja sam iz Grada koji sipi iz mene gdje god progovorim, što god radim...

Rođena je u prosincu 1983., i u drugom bi životu ponovno odabrala jednopredmetnu arheologiju kao studij, zaljubljena je u jezike, povijest, Grad, "Igru prijestolja" i zahvalna je noni što joj je omogućila nagradom za položene ispite da nauči - japanski. Kojega obožava od djetinjstva. Vodi turiste na engleskom i japanskom jeziku. Mlada Ivana Radić sjajna je sugovornica za našu rubriku u kojoj predstavljamo naše mlade ljude nazbilj


komentara  0

Diplomirali ste arheologiju, završili kao vodička, kako i zašto? Nedostatak posla u struci ili je vođenje spoj ljubavi prema gradu i znanja stečenog o njemu?

- Prvo pa tako dobro naciljano pitanje! Djelomično da, i apsolutno da. Ali ću odmah razbiti jednu predrasudu koju često susrećem i od jednih i od drugih kolega, obje su te profesije jednako moje, jednako vrijedne i obje ih volim. Nikad nIsam prestala biti jedno da radim drugo. Ja sam i arheolog i vodič. I budem nadodala, eventualno, štošta drugo, ako Bog da. Ako imam ikakvu filozofiju u životu to je da motivacija treba biti iz ljubavi, a ne iz konta. Ako slijedite svoju strast, bit ćete ispunjeni i korist će doći, ali obratno rijetko funkcionira.

Nije lako preživjeti radeći u struci, to je istina. Ima nas puno u maloj zemlji, u društvu gdje znanost, nažalost, nije na cijeni. Arheologija se često doživljava kao smetnja investiciji ili projektu, umjesto kao doprinos zajednici. Zbog toga iznimno poštujem sve svoje kolege koji su ostali u struci, boreći se za nju u svijetu kakav već jest. Odgovorno tvrdim da većina nije u tom poslu radi imovinske koristi, jer je nema. Ekonomska stabilnost je sigurno bila jedan aspekt koji je utjecao na moju promjenu smjera, ali nikako jedini niti najveći. Puno se tu malih razloga nakupljalo, između ostalih i zdravlje. U konačnoj prekretnici ulogu je banalno odigrala dosada kada mi se otegla pauza između iskopavanja. To mi je nešto najgore, stat na mjestu. Inat je proradio, jer si nakon diplome arheolog, to ti je kategorija i otad se očekivalo da sam samo to, a ja sam htjela dalje istražiti što sve mogu. Iskreno vjerujem da treba započinjati nove priče i razvijati se dok god imaš mogućnosti i volje. Ako želim u 80toj gledati u more, gledati ću u more, ali ako budem htjela postati astronaut, a ja ću probat iskemijat nešto u staračkom, vjerojatno. Već žalim osoblje (haha).A zašto vodičke vode? Priče su uvijek bile dio mene, Grad, obitelj i učitelji su me zarazili njima. Odrasla sam u Gradu gdje su vodiči uvijek bili intelektualna elita kojoj sam se divila, širili su ljubav prema svom Dubrovniku. Promislila sam kako bi bilo lijepo kad bi i ja mogla širit takvu zarazu. I tako sam pošla na tečaj i otpočela novu fazu života.
 
Zašto vam je ljubav arheologija, kažete i povijest.... zato što možemo puno toga naučiti iz prošlosti ili....? Koliko naše stečeno znanje o povijesti određuje naš vrijednosni sustav i odnos prema sadašnjosti, a sad konkretno mislim na naš Grad.
 
- Ne znam što je tu prvo, kokoš ili jaje. Jesam li uvijek volila stvari vezane za arheologiju jer sam bila sklona tome ili sam odsvukud gutala te priče o prošlosti pa izrasla u arheologa. Nisam htjela studirati ništa drugo otkad znam za sebe. Obitelj je mislila da ću prerasti tu fazu, na njihovo iznenađenje nisam imala ni rezervni faks kad je došlo vrijeme. Podrška je bila bezuvjetna i zahvalna sam na tome. Možda su samo predobro znali da kad zagrizem ne puštam. I da se mogu vratiti, opet bi studirala baš jednopredmetnu arheologiju. Nikad ni trunka sumnje u tu odluku, niti žaljenja u vezi toga nije bilo. Arheologija je predivno zvanje i izrazito zahtjevan posao. Znanost uvijek traži puno od tebe, a terenski dio je težak i psihički i fizički. Ne možeš biti dobar arheolog ako to ne voliš, zahtjeva predanost, ali izuzetno ispunjava čovjeka. Neutaživa znatiželja je bitan dio - mi smo forenzika, ali s većim vremenskim odmakom. Rad u prirodi, povijest i istraživački duh se spajaju u jedno. Ima nešto veoma egzistencijalno u tome da otkrivate tragove svakodnevnog života ljudi koji su bili tu prije vas. Nemoguće je ne suočiti se sa vlastitom smrtnošću i uopće kratkotrajnosti svega što nas okružuje. Promijeni to perspektivu, stavi stvari u širi kontekst. Istreniraš se gledati stvari objektivno i kroz više prizmi. Jedan mali ulomak obične čaše priča o svemu što čini jedan fragment života, od svakodnevnih potreba i navika, do kompleksnosti religije, trgovačkih ruta, valova ekonomije i rata. Priče su jako bitne za nas kao ljude. Ako su sjećanja i iskustva ono što čine nas nama, povijest je naša zajednička priča na kojoj temeljimo vlastiti identitet. Mi koji smo iz Dubrovnika imamo sreće da krećemo sa startne pozicije na ramenima naših predaka što se životnih vrijednosti tiče. Na nama je da odlučimo koliko ćemo od toga zapamtiti i proslijediti dalje. Ako ne razumijemo povijest, uzroke i posljedice, ne naučimo razmišljati i razlikovati bitno od nebitnoga uvijek smo u opasnosti da netko drugi donosi naše odluke umjesto nas, da izgubimo svoje ja i damo se izmanipulirati. Ako zaboravimo tko i što smo bili, zašto i otkud smo došli tu gdje jesmo… gubimo smjer, gubimo budućnost. Morat ćemo učiti sve ispočetka, na vlastitoj koži. Povijest nam govori koliko smo bili spremni žrtvovati za što, koje smo cijene platili radi kojih grešaka. Bez odgoja koji nas uči realnom sagledavanju stvari, kritičkom razmišljanju, dijalogu bez fanatizma - povijest ostaje mrtvo slovo na papiru. U kombinaciji s time postaje udžbenik. Ko ne uči, ponavlja. Ko uči vidi uzorke i primjenjuje već postojeća rješenja. Zato je čovječanstvo jedinstveno, razvili smo kulturu da ne ponavljamo vlastite greške nego da nadograđujemo primljeno znanje. Arheologija doslovno istražuje fizičke ostatke tog razvoja. Zato posebno uživam kada dobijem priliku voditi školsku djecu ili našu čeljad po Dubrovniku. Bitno je podsjećati ljude čega je Grad simbol. Bitno je da ljudi koji vole Grad i Hrvatsku stalno iznova ponavljaju priče, oživljavaju prošla vremena, žive tu višestoljetnu ljubav, podsjećaju ljude na akumulirano dobro u doba kad svi samo kukaju o negativnom oko sebe. Negdje će se već uhvatiti kakva poanta, kao što je našla i mene kad sam bila mala.

Vodite turiste na engleskom i japanskom jeziku, engleski ne čudi, ali japanski?! Gdje ste naučili taj jezik, čime vas je privukao je li ga bilo teško svladati?
 
- To je pitanje na koje sam navikla. Od malena sam voljela sve vezano za Japan - kulturu, umjetnost i povijest. Postoji ta početna, naizgled nepremostiva razlika u postavkama koja me oduvijek oduševljavala. Prije desetak godina sam shvatila da, ako želim razumijeti narod i kulturu, trebam razumijeti i jezik. Kupila sam u knjižari knjigu s cd-om i u slobodno vrijeme na iskopavanjima učila pomalo, sama. Jezici su mi otad postali omiljena opsesija. Poslije sam učila u Zagrebu na tečaju, tu je bila potrošena nonina nagrada za položene ispite na apsolventuri. Hvala none. I konačno, prije tri godine sam provela zimu u Japanu u školi. Japanski je divan i kompliciran. Težak je, ima definitivno tu i doza mazohisma pri izboru. Savladavanje pisma je vjerojatno najgori dio - to će mi valjda biti doživotni hobi, ali da živim 500 godina ne bi bilo dosta vremena. Drugačije pismo promijeni način na koji doživljavaš jezik, mozak ti preustroji prema novom konceptu. Posve sam svjesna da nikada neću znati japanski dovoljno dobro da zadovoljim perfekcionista u sebi. Dan danas ne volim reći da ga ‘znam’, ali snalazim se. Turizam mi je bio odlična prilika za savladati strah i početi govoriti. Kolegice koje su svjedočile mom prvom putu se i danas znaju nasmijat koliko sam isprepadana bila. Svaki put kad vodim na japanskom učim nove riječi i izraze, svaki dan kad ne vodim zaboravljam ono što sam mukom stekla. Svakako zabavljam goste svojim greškama, nadam se.

Bili ste u Japanu, kakva je to kultura, kakvi su Japanci mentalitetom, kakvi su kao turisti i gosti? Kako oni doživljavaju ovaj naš Balkan ili jugoistočnu Europu kako mu volimo laskati?

- Ovu zimu sam bila treći put u Japanu. Čim skupim novaca, uvijek mu se nekako vratim. Dva puta sam bila po tri tjedna, čisto turistički, obilazeći tu divnu zemlju koju preporučam svima kao destinaciju. Sigurni gradovi, čarobna priroda, zanimljiva baština….fenomenalna hrana i nevjerojatno efikasni sustav javnog prijevoza. Japan je pun drastičnih kontrasta u harmoničnom suživotu. I ljudi su takvi. Rezervirani, ali ljubazni; nenametljivi, a opet sretni kada mogu podijeliti svoju kulturu sa drugima. Prije tri godine sam provela tamo u školi 3 vansezonska mjeseca - najbolje uloženi novac ikad, jer sam učila ne samo o jeziku već i o mentalitetu iza jezika. Sasvim drugačije iskustvo od tipičnog turizma. Tri tjedna sam bila u Tokyu, uživala u neponovljivoj energiji tog iznimnog grada, gubila se po ogromnim labirintima od podzemnih stanica i svjedočila čuvenim rush hourima u vlakovima, bila jedan od njih koliko to stranac može biti, dijelila njihov način života. Potom sam dva mjeseca živila u Fukuoki, gradu malo većem od Zagreba, na opuštenijem jugu gdje je sve išlo laganijim tempom. Svjedočila sam cijelom spektru Japana, i shvatila koliko je naše viđenje Japanaca generalizirano kroz ono što vidimo kroz turizam, a to nije realna slika. Ono što je drastična razlika u mentalitetu između moja dva svijeta (da, prisvojila sam Japan kao svoj drugi dom sad već), jest kultura ophođenja prema drugima i organizacija koja ima cilj da se sve riješi na najoptimalniji način, što efikasnije uz što manje smetnje. Navikli na tragedije, navikli su i na kulturu opstanka, disciplinirani su radi općeg dobra. Što god radili, vjeruju da su trud, upornost i predanost ključ uspjeha. Tako je i mene mama učila, što god radila u životu radi to najbolje što možeš. Možda mi zato paše taj mentalitet. Najkraće za opisati, Japan je dobro odgojeno društvo kojem su prioriteti pravilno posloženi. Razlika u pristupu se vidi kod najbanalnijih stvari, kad usporediš kako se izvode građevinski radovi ili kako se rješava situacija kada nešto krene po krivu. Tamo ne moraš misliti o tome kuda gaziš, jer je posve logično da nema rupa na cesti, kuda hodaš jer te neće pokupit skuter na zebri. Ako se dogodi potres nema panike jer vježbaju za to redovito, postoji procedura koju znaju slijediti u snu. Ne treba viša matematika za izračunat optimalno korištenje mjehura, jer su čisti, besplatni javni wci svugdje unutar 5 minuta hoda. Naviknuti na takvo društvo, oni nekad djeluju izgubljeno kod nas. Ne pomaže što imaju i barijeru u komuniciranju na engleskom, pa se razlike u kulturi mogu pretvoriti u prave traume nekad, zbog nesporazuma u komunikacijskom kanalu. I meni samoj se bilo teško prilagoditi nama opet nakon 3 mjeseca tamo!  Ja vidim što rade dobro, kradem ideje od tamo i gledam kako ih primjeniti da poboljšam ovdje. Ali ja sam samo posjetitelj. Japan nije savršeno društvo, život u čvrstoj mreži jasno definirane hijerarhije, stalnoga opterećenja radom i nefleksibilnih društvenih pravila nosi svoju težinu i disfunkcionalnost. Obzirom da stroga pravila izazivaju ogroman stres, ono što meni diže tlak na bajkovitom Balkanu je Japancima divno. Luksuz kave od 2 sata dok se čavrlja s prijateljima. Spori objed u restoranu. Kašnjenje od 5 minuta zbog kojih neće nastati drame. Ta čarobna riječ, pomalo. Kad im se objasni razlike u stavu, brzo se aklimatiziraju, uživaju. Oni ovdje vide najbolje od nas, ono što žele ukrast i primijeniti tamo. Savršeni omjer se sakriva vjerojatno negdje između osobne odgovornosti prema društvu iz Japana i našega ‘pomalo’. Kad bi bar bilo jednostavno izvesti takav kompromis.

Odrasli ste u gradu, rođeni ste ovdje, završili ste humanistički studij, privlače vas lijepe stvari, knjige, povijest, jezici.... biti ću sarkastična.... osjećate li se strancem u vlastitom Gradu? Kako biste uopće opisali život u Gradu, možda dok ste bili mlađi i sada?
  
- Haha. Dobro pitanje, jako dobro. I da i ne. Dubrovnik je poseban, divan i težak istovremeno. Nekad te nevjerojatno pogura u životu, pruži prilike kojih drugdje nema, a nekad te zagrli i ne pušta. Da je riječ o statusu veze na fb rekla bi da je komplicirano. Uvijek je teško kada ti je nešto prebitno, kada si za nešto prevezan. Sve te više dira. Ne znam bi li uopće bilo strasti prema svim tim lijepim stvarima da me Dubrovnik nije tome naučio, a opet u srednjoj sam brojala dane kad ću se dočepati Zagreba gdje je sve lakše, gdje svega ima više. Trebao mi je popriličan odmak da sagledam sve realno i počnem cijeniti ono što imam doma. Kad sam se vratila nakon sedam godina u Zagrebu bilo je najteže, nisam znala nikoga, nitko nije znao mene, predugo me nije bilo. Prijatelji s faksa su ostali gore, a stari su se odavno razišli. Bila sam na novom početku. Trebalo je vremena i truda da opet postanem dio svega, utkam se u život, prilagodim sebe Gradu, Grad sebi. Ali nikad se ne mogu osjećati strancem ovdje. Grad je moj, a ja sam iz Grada, on je u meni gdje god ja bila. Dio je mene, sipa iz mene gdje god da progovorim, što god da radim. Ako išta, osjećam se preposesivno prema Gradu i želim ga zaštititi od svega lošeg. Ali nije lako bit drugačiji ovdje, ili gurati nešto novo. Sve ide nekim svojim sistemom, svojim tempom i za sve treba puno vremena, volje i strpljenja. Nekad mi se čini da je najveći grijeh išta napraviti, sudeći prema najglasnijim reakcijama na doslovce bilo što. Ali štogod se uspije pokrenuti postaje naše i traje. Mislim da većina ljudi voli i zamjera Dubrovniku ono što zamjera i voli u sebi samome. Grad nisu zgrade nego ljudi. Kad ljudi shvate da naš problem nisu zakrčene ulice nego prazni ljudi, krenut će i naši simptomi nabolje. Grad nije lak za život, ali nismo ni mi laki njemu, previše toga što nam nudi uzimamo zdravo za gotovo. Što se tiče razlike nekad i sad… mislim da je najveća razlika u mom stavu. Prije sam mislila da Grad meni duguje nešto, a sad mislim da ja dugujem Gradu. Budi promjena koju želiš u svijetu i tako to, širi svjetlo ako/kad možeš. Ne ide uvijek jednostavno, ali je dobra mantra.

Kako je biti freelancer, prednosti i mane?

- Biti freelancer je ili divno ili grozno, ovisno o osobnim preferencijama. Problematika… problemi poslova u turizmu su uvijek isti neovisno o tome radi li se samostalno ili ne - mora se preživiti cijelu godinu, a radiš samo dio nje. Turizam je jezivo prevrtljiv i nikad se ne zna hoće li bit dobra sezona. Granica između posla i privatnog je mutna ili je uopće nema, ne gasiš se u 4, ne oduševljavaš se petkom, ne deprimira te ponedjeljak.
Kad si sam svoj šef znaš da ti egzistencija ne ovisi ni o kome drugome nego o sebi samom. Nemaš koga drugoga okriviti ni za što ako krene po zlu, ali ako krene odlično osjećaš se divno, jer je pobjeda tvoja. Cijela težina vlastite egzistencije i metaforički i realno je na tvojim ramenima. Uvijek si, do zadnjeg momenta, u strepnji hoćeš li uspjeti popuniti rupe, hoćeš li ostat konkurentan na tržištu, jesi li uložio dovoljno u sebe da održiš, da se probiješ. Naočigled laka dobra zarada nije niti laka niti sigurna. Vrlo slično terenskom radu na arheološkim istraživanjima što se tiče nemogućnosti planiranja dugoročne, stabilne egzistencije. Zbog toga si se uvijek spreman ubiti od posla, jer ‘što ako’, ali bar se ubijaš za sebe. Možeš reći ne, kad naučiš, a moraš naučiti, reći ne. Nemaš nikoga iza sebe - ako ti se išta dogodi, pa da ne možeš raditi... Izgubiš glas, izvrneš nogu… nemaš za račune, ako se nisi dobro postavio sa financijama.
Biti dio uhodane cjeline znači ne brinuti se o tome hoće li biti dovoljno posla, kada će novci sjesti na račun i da li će dostajati. Znaš kad i gdje moraš biti, što odraditi i primiš plaću redovito svakog nekog u mjesecu. Ne brineš o doprinosima. To je sigurnost koliko to može ponuditi sezonski posao. Ali niti tvoje vrijeme, zasluge, niti ideje nisu posve tvoje kad radiš u kolektivu. Ti si pristao biti korišten, biti nečiji na određeno vrijeme.
Zato kažem u svemu igraju ulogu osobne preference. NIšta nije za svakoga. Nijedno nije ispravnije ili bolje od drugoga. Samo treba odraditi svoj domaći rad, istražiti što podrazumijeva koji tip rada, i znati što tebi bolje odgovara. Meni osobno puno bolje leži biti sam svoj šef.

Vodite ture GOT-a, fan ste serije koja je završila nedavno, mislite li da će Dubrovnik opstati kao King's landing ili će splasnuti interes za ture sada kada je sve završilo?

- S King’s Landingom sam doslovno od početka, kroz knjige pa kroz seriju i statiranje, na kraju kroz turizam. Svjedočila sam rastu u popularnosti. Kada sam 2013 kretala s tematskim vođenjem nitko ‘normalan’ nije vjerovao da će biti interesa, samo smo mi fanovi razmišljali kako bi nam bilo divno vidjeti mjesta gdje su snimali po Malti, Irskoj... Fans for fans ideja. Znala sam da će biti ogroman interes, pa me svejedno iznenadilo. Na kraju jedno 2 godine nisam radila gotovo ništa drugo, dok se drugi nisu pomalo uhodali. Ljubav i predanost fandoma je iznenadila i sam HBO, producente, pa i Georga RR Martina. Svaka sezona je bila rekordna. Čudili smo se kad su se epizode popele na milijun, pa na četiri milijuna gledatelja… Finale je na koncu (legalno) gledalo preko 19 milijuna. Nakrcalo se Emmija, pop culture referenci, memea. Ušla je u našu kolektivnu svijest i ne ide nikuda. O njoj i efektima koje je potakla će se razglabati još dugo. Fanovi su ljudi svih profila iz čitavog svijeta, svih dobnih skupina i klasa. Opet sam mislila da će se u nekom momentu smanjit, ali samo je nastavilo rasti. Sad već gledam sa strane, isčuđavam se i ne usudim se prognosticirati.
Mislim da je GOT vrlo specifična situacija sa posebnim spletom okolnosti koja ga je dovela do fenomena kakav je, i da je uvelike neponovljiv. Toliko sam dugo uronjena u to da unatoč realnim kritikama posljednje sezone priznajem kako nije bilo svejedno čuti zadnju odjavu. Utjecaj koji je GOT imao na moj život, na Grad, nije lako kvantificirati, ali je neporeciv. Mislim da će serija uvijek imati kultni status i da je ta tura ne ide nikud, ostati će dio ponude Grada. Koliko će interesa kroz koju godinu za nju biti mislim da sad najviše ovisi o uspjesima prequalsa (HBO ih razvija 5 ja mislim) na kojima je da održe razinu interesa za taj svijet GRRMa.

Kako gledate na filmske produkcije koje se snimaju u Gradu, s pozicije turističkog djelatnika s jedne strane a građanina s druge strane?

- Možda mene nije dobro pitati, jer nisam obični građanin nego filmofil koji obožava što ima priliku vidjeti svu tu logistiku dok se odvija. Ne gledam na to ni kao obični turistički radnik, jer ne bi radila GOT ture da sama nisam bila veliki fan. Svakako smatram da tko god voli GOT voli i povijest, jer je autor često inspiriran stvarnim situacijama. Ljudi dođu zbog King’s Landinga, zaljube se u Dubrovnik. Mislim da Grad ništa ne gubi, nego dobiva puno. Samo, na nama je kako optimalno koristiti što imamo, kao i uvijek.


L.Crnčević





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija