VIJESTI
06.01.2019 u 09:29

Bruno CARNEZ, ratni promatrač UNESCO-a prisjeća se 1991. u Dubrovniku
Pretrnuo sam kad mi je general Rašeta rekao da - zastave neće zaustaviti rat!

- Da, prvi sam put nakon strašnog rata 1991./1992. godine u Dubrovniku. Jako mi je teško govoriti o tim danima, zato što ta UNESCO-va misija u kojoj sam sudjelovao za mene ima posebno značenje. Pokrenuta je i odvijala se u posebnim trenucima i nekako je duboko sakrivena u meni i mojim sjećanjima. Ali, drago mi je što sam došao i vidio Grad bez oštećenja, Grad  koji opet živi i Grad u kojemu sam se ponovno susreo s mnoštvom dragih ljudi koje sam upoznao u onim nezamislivim trenucima. Kazao nam je to, s ponekom suzom u očima, gospodin Bruno Carnez, jedan od članova specijalne promatračke misije UNESCO-a, koja je u Dubrovniku boravila u studenom i prosincu 1991., u vrijeme najžešćih agresorskih napada na Grad. 

Napisao: Luko BRAILO


komentara  0

Ta je misija, nastavlja, g. Carnez, bila veliki UNESCO-v iskorak u vrijeme rata u bivšoj SFRJ.

-Imali smo informacije da se na dubrovačkom području, osobito nakon brojnih napada i razaranja u studenome '91, događaju ružne stvari koje nemaju dodirnih točaka s vojnim djelovanjima, ali je sve to skupa trebalo provjeriti, dokumentirati i uvjeriti svjetsku javnost da se ovdje događaju užasne stvari. 

Tadašnji šef UNESCO-a Federico Mayor, koji je ujedno i moj dobar prijatelj, pozvao me i kazao:“Samo tebi mogu postaviti ovo pitanje: hoćeš li ići u Dubrovnik?“ Malo sam razmišljao i potvrdno mu odgovorio. I danas se sjećam dolaska doma i kako su me na spomen mog odlaska u Dubrovnik pogledale moja supruga Christine i kćerka Berenice, priča g. Carnez koji je 27. studenog 1991. godine u Gruž uplovio s Atlasovima hidrogliserom „Krila Dubrovnika“.

- Sjećam se, kaže g. Carnez, koji je u Dubrovnik doputovao s kolegom Colinom Kaiserom iz ICOMOS-a, da nas je u Gružu dočekao tadašnji gradonačelnik Petar Poljanić.

On mi je sa svojim suradnicima jako puno pomogao tijekom rada UNESCO-ove misije na evidentiranju šteta nastalih na spomeničkoj baštini. Ono što smo vidjeli i zatekli odmah prvih nakon što smo došli je bilo strašno, i tada sam shvatio zašto sam uoči dolaska u Dubrovnik u Zagrebu pretrnuo. U Zagrebu sam morao ići na sastanak s ondašnjim pregovaračem JNA generalom Andrijom Rašetom. U pratnji sjajne prevoditeljice Jagode Lukavac generalu Rašeti sam pokušavao objasniti koji su ciljevi UNESCO-ve misije u Dubrovniku, da se mi ne bavimo politikom već zaštitom kulturnih dobara u oružanim sukobima, da je Dubrovnik na popisu Svjetske zaštićene spomeničke baštine, da ćemo tamo razviti UNESCO-ove zastave i evidentirati štetu…

Gledao me i slušao, pomalo zlovoljno, pa mi je rekao:“Dobro, idite, ali ne nasjedajte na propagandu o bombardiranjima Dubrovnika. I zapamtite:“Zastave neće zaustaviti rat!“.Tog sam trenutka pretrnuo, pa ni ponuđenu kavu nisam s njime htio popiti. Sličan osjećaj, odnosno da smo potpuno nepoželjni imali smo i u Zelenici, ratnoj luci u Crnoj Gori, kamo su nas prije uplovljavanja u Dubrovnik vodili u kontrolu koju su obavili pripadnici ondašnje JNA. Ti se pregledi i okolnosti u kojima su se odvijali ne zaboravljaju, priča g. Carnez.

- Odmah po dolasku u Grad povezali smo se ljudima iz Zavoda za obnovu Dubrovnika koji su i do tada obavili sjajan posao na evidentiranju šteta, osobito nakon onih strašnih napada tijekom studenoga, nastavlja g. Carnez. Skoro svakodnevno smo, unatoč ratnim okolnostima, u Zavodu koji je tada bio smješten u zgradi nasuprot Dominikanskog samostana, radili na sastavljanju izvještaja za UNESCO.

Nalazili bi se ujutro oko 9 radili do popodne, do oko 16 sati. Rado se iz tih dana sjećam Matka i Gordane Vetma, Zvonka Franića, Ivice Žile, naše sjajne prevoditeljice Vesne Gamulin, brojnih dragih fotografa… Ti su ljudi, uz kolegu Kaisera i mene, kao konzultante obavili ogroman posao na evidentiranju šteta, i to prema međunarodnim standardima što je u onakvim okolnostima pravo malo čudo, ističe g. Carnez.

Prisjeća se, naravno, i glasovitog 6. prosinca '91, dana najžešćeg i najrazornijeg napada JNA na Grad.

- Ranojutarnji napad me probudio u zgradi Zavoda, gdje smo Colin i ja boravili, a onda se u jednoj stanci od granatiranja pojavio Luciano Capurso-Luči, s kojim smo se također upoznali i družili. Uletio je u Zavod i praktički nas prebacio u Dominikanski samostan ističući kako smo tamo sigurniji nego da ostanemo u Zavodu. Tu smo proveli jedno vrijeme napada a zatim sam pošao u zgradu Općine gdje su mi Pero Poljanić i Nikola Obuljen omogućili da telefonom dobijem šefa UNESCO-a Federica Mayora. Obavijestio sam ga što se događa i kazao kako se radi o bezobzirnom napadu i granatiranju Grada kao svjetski zaštićene baštine.

Na to je Mayor odmah u Parizu, u sjedištu UNESCO-a, održao konferenciju za novinare, osudio napade, tražio njihovo zaustavljanje i obavijestio širu javnost o napadima na Dubrovnik. „Izribao“ je i tadašnjeg veleposlanika SFRJ pri UNESCO-u koji mu je i dalje uporno tvrdio da JNA ne napada Dubrovnik, i da je to djelo hrvatske propagande.

- Mayor je bio jako bijesan na ondašnju saveznu Vladu u Beogradu, a kad sam mu ispričao da sam osobno vidio kako, među ostalim, u ulici Od Puča gori devet palača bio je i više nego ljutit. Do kraja dana smo mu poslali 40-tak fotografija s najgorim oštećenjima, a u ondašnjim okolnostima fotografije su najprije morale biti izrađene, zatim fotokopirane pa smo ih takve slali telefaksom u Pariz.

Nisam mogao vjerovati da je ikome moglo pasti na pamet bombardirati i razarati Dubrovnik, to je nezamislivo, to je nepojmljivo, napominje g. Carnez, koji se tijekom svoje duge karijere u UNESCO-u često puta susretao s užasima ratovima u bivšoj Jugoslaviji, Kongu, Ruandi, Zaireu… To što se onda dogodilo s Dubrovnikom mogu usporediti s onim što su činili talibani u Afganistanu, kaže naš sugovornik koji je po struci povjesničar, i kako će sam reći, iznimno osjetljiv na razaranja povijesnih cjelina i uništenje svjetske spomeničke baštine.

Možete li zamisliti današnji svijet bez Pariza i njegovih spomenika da njemački general von Choltitz nije odbio Hitlerovu zapovijed o razaranju glavnog grada Francuske, pita se g. Carnez koji je protekle blagdane proveo sa suprugom Christine u Dubrovniku.

- Ipak, najponosniji sam što sam zajedno s divnim ljudima iz Zavoda za obnovu samo dva dana kasnije, 8. prosinca navečer u Pariz uspjeli poslati prva izvješća o razmjerima štete nastale u Dubrovniku, i što je na zasjedanju Odbora za svjetsku baštinu u Tunisu 12. prosinca 1991., samo šest dana od najgoreg napada na Grad, Dubrovnik uvršten na listu ugrožene svjetske baštine. Tada smo izradili i veoma preciznu kartu s pogocima unutar stare gradske jezgre, što je kasnije poslužilo i kao podloga za donacije UNESCO-a koje su potom uslijedile. Sada je ta karta na ulazu u Grad, i svakome će dobronamjernom čovjeku zorno pokazati što se ovdje događalo ne tako davno, samo prije 27 godina, kaže g. Carnez.

Dodaje kako osjeća i zadovoljstvo što su temeljem izvještaja UNESCO-a kasnije u Haagu izrečene osuđujuće presude admiralu Miodragu Jokiću i generalnu Pavlu Strugaru.

-To su presedanske presude za uništavanje spomeničke baštine, a time je i moje zadovoljstvo veće. 

Prisjeća se i prve hrvatske veleposlanice pri UNESCO-u Vesne Girardi Jurkić koja mu je u Parizu uručila visoko hrvatsko odlikovanje za njegov doprinos u najtežim danima ratnog Dubrovnika.

- Nisam, vjerujte, to radio da bih dobio ikakva odlikovanja. Bio sam zaposlenik UNESCO-a, bio sam Mayorov specijalni izaslanik, i htio sam da se prekinu barbarski napadi na Dubrovnik, kao zaštićeni dio svjetske baštine. Spis o Dubrovniku sadrži i 3000 dijapozitiva iz onog vremena i sve je pohranjeno u UNESCO-u, kako se više nikad i nigdje ne bi ponovilo, ističe g. Carnez.   

Tijekom svog blagdanskog boravka posjetio je i tvrđavu Imperial na Srđu koja je za njega „istinski simbol ratnog Dubrovnika“, a s radošću je, kaže, prihvatio poziv gradonačelnika Mata Frankovića za dolaskom na otvorenje izložbe „Dubrovnik, A Scarred City“, odnosno „Dubrovnik – Grad s ožiljkom“ koja je lanjskog 17. prosinca otvorena u zgradi UN-a u New Yorku. 

- U studenom i prosincu '91 ovdje sam bio u misiji spašavanja Grada sv. Vlaha. A sada će kip sv. Vlaha, koji mi je poklonio gradonačelnik, čuvati moju obitelj i mene, rekao nam je gospodin Bruno Carnez koji umirovljeničke dane krati volonterskim djelovanjem na dogradnačelničkoj funkciji u jednome od gradića pariškog okruga.


FOTO: Luko Brailo





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija