LIFESTYLE
07.10.2018 u 20:00

Dubrovačko sjećanje na Montserrat Caballe: plačem, jer sam ti zahvalan...

Malo prije nego će krenuti prema izlazu, zamolim je ako je mogu zagrliti i poljubiti jer joj želim reći hvala za ta dva dana, za mene i u ime svih. Ona raširi ruke, napravim tih nekoliko koraka, poljubim je, nekako napola zagrlim, ali ona zagrli mene. Snažno, jako. I drži me tako. Možda deset, petnaest sekundi ili koliko već, no taj zagrljaj traje još i danas - zapisuje Mišo Mihočević, svojedobni ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igarasvoje sjećanje na Montserrat Caballe koja je preminula 6. listopada u svojoj Barceloni. 


komentara  0

Kolovoz 1988. Kišni dan, a dolazi ONA.

Uz tisuću potrebnih pripremnih radnji i operacija koje sam želio osobno nadzirati, još moram isposlovati da me aerodromske vlasti (onda: milicija) puste s kišobranom do aviona. I to sam uspio, uglavnom na šarm, ako se dobro sjećam.

Prvi nastup Montserrat Caballe u Dubrovniku dogodio se je iz moje želje da Ljetne igre nemaju samo dobar program, nego da program ima i nešto ‘svjetsko’. Nepovoljne ekonomske prilike, implicitna zatvorenost jedonpartijskog sustava prema svijetu koja se je u takvim poslovima manifestirala i kroz nedostatak osoba/osoblja, provjereni kadrovi morali su zazirati od kapitalističkog Zapada, itd., odrazile su se naravno, i na Ljetne igre. Zvijezda odavno nije bilo, a ja sam smatrao, i smatram, da ih Dubrovnik i treba i zaslužuje.

Ćakulamo na taraci kuće Baldanijevih u Lozici. Spomenemo i Caballe, kao prvi sopran zemaljske kugle bez premca. Ruža kaže da s posebnom pažnjom čuva šal koji joj je poklonila majka od Monsterrat (kao vrlo posebni, osobni znak zahvalnosti za Ružino nenadmašno tumačenje te Španjolcima skoro pa ‘nacionalne heroine’).

Cuco Baldani donosi svoj adresar. I to je to.

Kiša je sasvim ozbiljna, no poprilično suhi stižemo u ‘Argentinu’. Ona postaje moj jedini centar svijeta.
Provjera u apartmanu. Zbog osjetljive kičme stavili smo, kako je traženo, odgovarajuću dasku. Cvijeće nije žuto, kako je traženo.

Novinari, fotografi. Ručak.
Još nema mobitela i e-maila. Doba su obilno zauzetih ‘tvrdih’ linija.

U Kneževu dvoru do u detalj kako je traženo. U prekrasnu sobu ‘Ragusina’ u prizemlju, sada njenoj garderobi, smo čak donijeli i jedno fantastično ogledalo u ogromnom drvenom okviru iz fundusa muzeja.
Proba.
Ona mila, draga žena koja mi je toga dana stotinu puta rekla da sjednem i ne brinem i ne uzrujavam se, pretvara se u neku drugu osobu.

Bijesna! Klavir nije naštiman na 442. Ja tvrdim da jest. Skoro me je ošamarila. Naš najjači štimer svih vremena, prijatelj Faulend, provjerava - 442. Stvar je u jakoj akustici Atrija kad je prazan, očito. Neugoda u svim pravcima. Umirem od straha. Monsterrat je, kao i naš Pogorelić, bila poznata i po otkazanim koncertima. Sveti Vlaho, budi sa mnom, please!!! Ako se naljuti i otiđe… i tako me je Radnički savjet stavio u nemilost zbog visine njezinog honorara. Mogu dakle, slobodno nabavit pištolj…

Ali, Dvor se svakome nemilosrdno svidi, sve je OK. Ona pjeva i pjeva, petu, desetu pjesmu, kao da joj je prvi put. Uživam vrlo djelomično, jednim okom stalno prema ulazu da netko gromoglasno ne provali, stotinu stvari po glavi. A još nema SMS poruka….

Kratka večera. Ona vidi da sam u glavi na stotinu strana. I valjda tako i izgledam, kolikogod se trudim samo čitati njene misli, anticipirati ih, imati odgovor.
Press konferencija, zasigurno jedna od najvećih u povijesti Igara. Novinari od svuda (još je Jugoslavija!).
Rastrgan sam jer bih želio biti u Dvoru prije koncerta, opet i ponovo sve provjeriti, ali naravno, moram biti s njom. Tlak mi je na 200.

Opet ona da ne brinem.
Autom dolazimo pred Dvor. Jedva. Ljudi na stotine, možda i tisuće. Red ispred blagajne skoro do Orlanda, mada karata nema. Ne znam je li mi od toga bolje ili gore - što ako se nešto dogodi….
Na koncertu je i Ivo Pogorelić s kojim je ona višegodišnji prijatelj.

I još mnoge poznate face.
Dvor nije prepun, nego se skoro vrata ne daju zatvoriti.
Malo kasnimo. Kad ćemo više krenut da mi se tlak počne spuštati prema normali?
O koncertu ne treba trošiti riječi.
Ovacije.
Vraćamo se u hotel, opet kroz more ljudi. Ovaj put je osjećaj potpuno suprotan - ja lebdim, letim, levitiram, mašem iz auta kao drug Tito.

Još jedna velika, prava pobjeda umjetnosti nad stvarnošću.

Sutradan je pratim u Čilipe. Avion je na vrijeme, ali ona je inzistirala da smo tamo jedno par sati prije.
Sjedimo u nekoj zasebnoj prostoriji. Pričamo. Ona ne prestaje impresionirati. Njen njemački je savršen, njen engleski također, francuski govori izvrsno, o talijanskom da ne govorimo.

Ja sam sretan, ali očito i potpuno iscijeđen, mada je adrenalin od svega još visoko tu.

Malo prije nego će krenuti prema izlazu, zamolim je ako je mogu zagrliti i poljubiti jer joj želim reći hvala za to sve tih dva dana, za mene i u ime svih.
Ona raširi ruke, napravim tih nekoliko koraka, poljubim je, nekako napola zagrlim, ali ona zagrli mene. Snažno, jako. I drži me tako. Možda deset, petnaest sekundi ili koliko već, no taj zagrljaj traje još i danas.

Stavljam joj glavu na rame, osjećam kako me mazi po kosi, i kaže: Ah, Mišo, ti si tako drag, mogao bi mi biti sin. Ja bih mogla biti tvoja španjolska ‘mami’.

Što bih ja tu više dodavao, kad se od intenziteta osjećaja ničega više niti ne sjećam… mogu samo sve pokvariti, pa ostavimo ovako kao jest.
Onda je došla ponovo nakon dvije godine.
Moja mami.
A onda je došao rat. Nekako uspijem progurati fax u Barcelonu. Kasnije mi kaže kako je s tim faksom u ruci bila na španjolskoj televiziji i kroz suze molila za pomoć i spas Dubrovnika.

Sreli smo se još nekoliko puta, u Zagrebu, Parizu, Munchenu, Puli. Ali evo, sad kad je otišla, nikada neću ostvariti njenu uvijek ponavljanu želju da dođem kod nje u Barcelonu.

Tužan sam. Privilegiran, ustvari. Ponosan što sam bio ‘sin’ jedne takve posebne majke koja me je primijetila u veličanstvenom beskraju ispjevanih, njenih neponovljivih kajdi.

Mami, ako me gledaš sa neke od zvijezda na kojoj ćemo se opet sresti, znaj da su i suze i ponos ovdje samo zbog tebe.
Plačem jer sam ti zahvalan, za tugu ne brini.
Hasta luego, mami!







KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija