LIFESTYLE
06.09.2018 u 11:08

yukie osa
Humanitarka iz Japana, kojoj je Dubrovnik na srcu: svaka pomoć donosi i nužnu štetu

U Dubrovniku je bila posljednji put kad su ratni vihori vladali Gradom. Došla je iz Japana kao 30-godišnjakinja s diplomom i velikom željom da pomogne. Ispred humanitarne organizacije AAR (Association for Aid and Relief) pojavila se u bolnici, pozdravivši prisutne liječnike sa „Zdravo jutro“, frazom koju je naučila iz nekih starih priručnika. Svi su se nasmijali i tako je počelo dugogodišnje prijateljstvo. Dr. Ljiljana Betica Radić, predsjednica povjerenstva za lijekove OB Dubrovnik, sjeća se koliko je u ratu značila donacija ove udruge. „Mnogi su nam slali donacije i zahvalni smo im i danas, no često su to bili lijekovi koji nam nisu bili tako nužni. Ona je pak došla tu i pitala što nam točno treba i to smo i dobili“. 27 godina poslije svoje prve humanitarne misije Yukie Osa došla je u Dubrovnik i susrela se s dragom ratnom prijateljicom. Ova sveučilišna profesorica, koja je doktorirala na temi genocida u Srebrenici, tijekom tih godina obišla je mnoge ratom i prirodnim katastrofama razorene zemlje u Aziji i Africi. Ispričala nam je svoja iskustva s izbjegličkim krizama, ratovima, prirodnim katastrofama diljem svijeta, ali i u Japanu. Priznala je kako humanitarci često pomaganjem zapravo odmažu lokalnom stanovništvu, ali i zašto su je Dubrovčani impresionirali.


komentara  0

Našli smo se u večernjim satima u Gradskoj kavani s pogledom na Žarkovicu, s koje se pucalo na Grad, sjeća se gospođa Yukie, koja je kao i mnogi strani dopisnici i humanitarci tada bila smještena u Exelsioru. Dubrovnik danas izgleda joj potpuno drugačije, no neke se stvari ni nakon toliko godina nisu promijenile.

- Mislim da u svakom ratu postoje dvije vrste ljudi, oni koji se žele boriti u ratu i oni koji žele živjeti normalnim životom. Na žalost uvijek dobri ljudi nastradaju u ratovima, a zbog nečije tuđe mržnje. Kad sam tih 90-ih došla na Balkan, obilazila sam sva ratna područja. Ostala sam s jedne strane osupnuta tom količinom i intenzitetom mržnje i zločinima koji su počinjeni u ime te mržnje, s druge strane u tim, za mene tad, nezamislivim uvjetima, gdje su ljudi bježali od granata, bez struje, bez vode… Upoznala sam fantastične ljude, koji su ostali bez svega, a ipak su i dalje pokušavali živjeti normalno, još uvijek su bili ljudi i što mi je bilo nevjerojatno, stalno su se šalili i smijali. Takva je bila i moja i danas draga prijateljica Ljiljana. To nije samo karakteristika ljudi u Dubrovniku, već svih onih dobrih ljudi, raznih nacionalnosti na ovim prostorima, koji su pokušavali i u takvim okolnostima dati najbolje od sebe, sačuvati taj duh ljudskosti u neljudskim okolnostima. Ti su ljudi i danas ostali isti.

Ljiljana i ja se nismo vidjele godinama, a kad je 2011. Japan pogodio potres, tsunami… Ljiljana me nazvala da me pita kako sam. Sad sam došla nakon toliko godina i odmah smo nastavile tamo gdje smo stale. I tako je sa svim tim ljudima koje sam kroz humanitarni rad upoznala u teškim situacijama na ovim prostorima. Zato ponekad imam i grižnju savjesti, humanitarnim radom sam se počela baviti da pomognem drugima, a sve te teške situacije i divna prijateljstva ustvari su obogatila moj život.

Ono što u Dubrovniku vidim danas je isto ono ljudsko dostojanstvo, samo danas bez mržnje. Znam da je Grad puno pretrpio, vidjela sam to svojim očima, i ljudske žrtve i uništene spomenike i kuće, ali mržnja se ne osjeća, nego dostojanstvo, ljude koji su sve to prošli i popravili i nastavljaju biti ljudi.

Dr. Ljiljana Betica Radić kaže kako je dubrovačka bolnica tijekom i uoči rata poslala je apel za pomoć u lijekovima brojnim institucijama. Mnogi su se odazvali , mnogi su poslali, ali lijek nije običan dar - on mora biti uvijek točno ono što vam treba, a gospođa Yukie i AAR su ustvari platili lijekove, koje je bolnica naručila. A to je i princip na kojem počiva rad ove organizacije. Oni na sva područja šalju svoje volontere da se iz prve ruke uvjere koja je i kakva pomoć potrebna. Najviše se baziraju na osobe s invaliditetom i bolnice. Pomoć je uvijek ono što lokalni ljudi traže i trebaju. A kako je jedna studentica stigla na ratom zahvaćen Balkan?

- Na fakultetu sam proučavala međunarodne odnose i  manjine. Jednu sam godinu provela u Americi proučavajući američke Indijance i odnos većine prema njima, a za diplomski sam htjela napraviti istraživanje o manjinama diljem svijeta. Ipak prvo sam se odlučila bazirati na Japan i posvetila se našoj manjini Ainu. Iako je Japan jako razvijena zemlja i na papiru jamči svima jednaka prava, ova manjina ipak se diskriminira, na primjer kad govorimo o zapošljavanju, a onda s druge strane i oni na isti način diskriminiraju manjine na prostoru gdje su sami većina.

Tijekom tog istraživanja shvatila sam da iz knjiga ne mogu sve naučiti i da kad je riječ o manjinama, ništa nije crno–bijelo. Istina je uvijek negdje između. Shvatila sam da pravo istraživanje treba raditi među ljudima, na terenu jer su stvari puno kompleksnije, nego knjiške definicije. To me potaklo da se nakon studija posvetim humanitarnom radu i iskustvenom učenju o odnosima manjina i većina po cijelome svijetu. Prva misija bio je rat u bivšoj Jugoslaviji.

Primijetila sam po svim zemljama bivše Jugoslavije isto što sam otkrila i u Japanu. Većina u svakoj nacionalnoj državi ugrožava manjinu. U jednoj su zemlji ugroženi jedni, u drugoj drugi i tako u nedogled, svugdje su se sukobljavale manjine i većine.

Kad ste stigli jeste li doživjeli kulturološki šok?

- Da, bio je to potpuni šok. Taj rat, ta mržnja ti zločini s jedne strane i s druge strane toliko tih dobrih ljudi koji su sve izgubili, a sve od sebe daju kako bi pomogli, kako bi ljudski živjeli i uz to se neprestano šale i smiju. Nisam to mogla razumjeti.

Šale li se ljudi u Japanu?

- Pa da, šale se, ali ne toliko, a i naše šale vama bi zvučale, kao da se šale osnovnoškolci.

Yukie Osa u svom je višedesetljetnom humanitarnom nastojanju obišla je mnoge zemlje ugrožene ratom ili prirodnim katastrofama. Bila je u Turskoj gdje je pomagala izbjeglicama iz Sirije. Radila je u Afganistanu, Pakistanu, Iraku, Kambodži, Južnom Sudanu...kaže kako je svugdje vidjela isto. Ljudi koji ne žele rat, koji nemaju nikakve veze s ratom, s politikom i interesima, oni su koji podnose nateže posljedice.

- Teško mi je razumjeti zašto oni koji nisu dio političkih interesa, nisu dio ratne ekonomije, moraju najviše patiti. I to je univerzalno. To je motiv zbog kojeg nastavljam s radom. Mi smo mala organizacija, ne možemo se nadmetati s onima koji imaju velike budžete, pa smo odlučili pomagati specifičnim grupama. Pomažemo ljude  s poteškoćama, invalide, starije, bolesne. Tako i bolnice. 

Zato što su nam sredstva ograničena uvijek pazimo da ono što darujemo bude baš ono što ljudima treba. Uvijek dolazimo na teren i stupamo u kontakt s lokalnim ljudima i slušamo njihove želje i potrebe. To je jednostavan princip, dajemo ono što treba. Velike organizacije često daruju puno više, ali daruju ono što njihovi donatori procjene da je potrebno i daruju tamo gdje njihovi donatori imaju neke interese ili ciljeve.

Sad kad ste to spomenuli, molim da prokomentirate humanitarni skandal na Haitiju gdje je ogromna količina novca i humanitarne pomoći od stanovnika ove države napravila ovisnike o pomoći, robove, potpuno uništila kulturu življenja, a zaposlila vojsku dobro plaćenih humanitarnih radnika.

- Pomagati ljudima je teško uvijek. Uvijek imate donatora i primatelja. Donator uvijek ima neku svoju svrhu ili cilj koji želi ostvariti. Ponekad prioritet nije pomoći onima koji pomoć trebaju, nego postići neki politički cilj. Humanitarni djelatnici uvijek moraju biti svjesni da je pomaganje ljudima ujedno i nanošenje štete tim istim ljudima. Humanitarna pomoć često mijenja tradicionalni način života, mijenja kulturu nekog mjesta, čini ljude ovisnima o pomoći izvana i nesposobne za vlastito snalaženje, a često ta pomoć uništava lokalnu ekonomiju i sprječava ljude da se sami oporave. To je sudbina humanitarne pomoći, ne možemo izbjeći štetu, ali svi trebamo naći jednu finu granicu između pomoći i štete koju njome dugoročno činimo.

Je li to možda razlog što Japan 2011. pogođen u kratkom vremenu trima velikim katastrofama : potresom, tsunamijem, a potom i katastrofom u nuklearnoj elektrani Fukushima, nije htio primiti humanitarnu pomoć koju je za njih skupljao Crveni križ u cijelom svijetu?

- To nije problem samo Japana nego mnogih razvijenih zemalja. One su naviknute pomagati drugima, a nisu spremni prihvatiti pomoć zbog ponosa, kao ono: “možemo mi sami“. Nakon što je veliki ciklon poharao Mianmar i oni su u početku odbijali pomoć. Kasnije su ipak prihvatili.

Je li vaša organizacija djelovala i u Japanu tijekom ove trostruke katastrofe?

- Kad sam prije toga išla po svijetu pomagati drugima, suosjećala sam, ali uvijek sam imala sigurno mjesto gdje se mogu vratiti. Zemlju koja je moj dom i koja je sigurna od svih tih događanja. Nakon što su potres, pa tsunami, a na kraju i Fukushima opustošili dijelove moje zemlje, nakon što su ljudi morali napustiti svoje domove, kuće, zemlju, tad sam stvarno osjetila i spoznala kako su se osjećali svi oni ljudi i izbjeglice na ratnim poprištima i u prirodnim katastrofama s kojima sam do tada radila. Više moje zemlja nije bila sigurna, tek sam tad stvarno osjetila kako se ljudi osjećaju u takvim situacijama.

Japan se i bez vanjske pomoći brzo obnovio i oporavio. Barem to tako izgleda nama s druge strane. Je li vaša domovina stvarno tako učinkovita?

- Prirodna katastrofa tada je sve ljude jednako pogodila, ali njezine posljedice svi su drugačije podnijeli. Ako ste dovoljno mladi i jaki da možete raditi, u Japanu se nije se teško oporaviti, ali oni stariji, ljudi u mirovini, osobe s invaliditetom ili samci i danas osjećaju posljedice ove katastrofe. Ljudi s invaliditetom i žene su podnijeli najveću žrtvu. Uvijek u cijelome svijetu žene izvuku deblji kraj, tako i u Japanu, iako smo visoko razvijena zemlja. Kod katastrofe nuklearne elektrane bila sam na terenu i shvatila da iti jedan humanitarni radnik ili bilo tko drugi u tim slučajevima ništa ne može napraviti. Možemo samo bježati skupa s ljudima i nadati se da se nismo previše ozračili.

Japan ima iskustvo s posljedicama nuklearne katastrofe. Atomske bombe koje su 1945. bačene na Nagasaki i Hirošimu vašem su narodu dale teško i jedinstveno iskustvo mogućih posljedica. Osjete li se te posljedice i danas?

- Teško je precizno reći da se posljedice osjete i danas nakon tolikih godina, no smatram da postoje. Primjerice jedan moj prijatelj student koji je u 20-ima obolio i umro od leukemije, bio je uvjeren da je tome uzrok radijacija kojom se ozračio živeći uz djeda koji je preživio nuklearnu katastrofu u Hirošimi. I sad mnogi ljudi osjećaju posljedice toga.  Ne mogu reći da su to direktne posljedice atomske bombe prije 75 godina zasigurno, ali…

Vaša udruga Association for Aid and Relief za pomoć i Japan, se uključila u globalnu kampanju za zabranu mina, a nakon završetka ratova na području Hrvatske, BiH i Kosova.

- Kad je rat ovdje završio, mislila sam da će sad sve biti dobro. Međutim povećao se broj stradalih od mina. Tijekom rata ljudi, a djeca posebno nisu puno izlazili vani u prirodu, nakon rata ljudi počinju opet hodati i ići okolo, djeca se igraju i onda počinje opasnost od mina i žrtava je opet sve više i više. Sudjelovali smo u kampanji za zabranu mina, financirali smo obuku deminera i razminiranje. Tijekom tog procesa shvatili smo da naš humanitarni rad, kad su mine već položene u zemlju, ne pomaže puno, pa smo se po prvi put odlučili djelovati preventivno. Isto je s nuklearnim katastrofama, samo prevencija, sprječavanje igra, kad se dogodi, pomoći nema.

S tim na umu pokrenuli ste i još jednu inicijativu, koja zvuči malo futuristički, možda čak i nestvarno. Vodite kampanju protiv „robota ubojica“. O čemu je riječ?

- Prema našim informacijama vodeće države svijeta razvijaju potpuno autonomno oružje, koje planiraju upotrebljavati u ratovima. Oni još nisu na ratištima, ali u doglednoj budućnosti mogli bi biti. Takvo robotizirano oružje, bez ikakve kontrole ljudi i bez mogućnosti da ljudska prosudba intervenira, mogli bi napasti ljude, mogli bi sami izabrati svoje mete. Oni ne mogu razlikovati civile i vojnike.

Oni ubijaju sve ispred sebe. Koja se zemlja može suprotstaviti takvoj vojsci? Ukoliko se takvi roboti počnu slati na ratišta, katastrofe će biti neminovne. Prije nego se to dogodi, a nadam se da neće nikada, pokušavamo ljudima diljem svijeta otvoriti oči, upoznati ih s ovim planovima te spriječiti da se takvo što dogodi. Jer koliko god mi bili uvjereni kako političari samostalno donose odluke, uvijek trebamo biti svjesni kako političari uvijek važu glasove i javno mnijenje. Oni će uvijek donijeti odluku koja će im donijeti najviše glasova i zato se ljudi moraju potruditi, biti glasni i političarima jasno pokazati što misle.

I za kraj nam ispričajte kako je i zašto nastala vaša organizacija u Japanu?

- Organizacija je osnovala Yukika Soma 1979. kad je u Japanu bilo jako puno izbjeglica iz Indokine, iz  Vijetnama, Laosa i Kambodže. Njezin otac Yukio Ozaki, poznati japanski političar borio se protiv sudjelovanja Japana u 2. svjetskom ratu i zbog toga je noge godine proveo u zatvoru u Tokiju. On je svojoj kćeri, našoj osnivačici, stalno govorio da je jedan od razloga zbog kojih je Japan krenuo u rat velika izolacija od ostatka svijeta.

U kasnim 70-ima jedan način na koji bismo mogli izbjeći povijesne greške, smatrala je gospođa Yukika, bio je pomagati izbjeglicama. Mislila je da ćemo, ako se budemo vodili samo svojim predrasudama, opet postati  izolirani otok i krenuti u rat. To je bio razlog zbog kojeg je ona tada osnovala ovu organizaciju koja se u početku bavila samo izbjeglicama u Japanu. Postupno smo rasli, nakon godinu, dvije problem izbjeglica u Japanu se riješio, i organizacija je odlučila dalje raditi na problemima izbjeglica u svijetu. Dakle naš je cilj otvarati srca Japanaca prema potrebitima u cijelom svijetu i tako razbijati predrasude i razvijati empatiju.


Katarina FIOROVIĆ /FOTO: V. Jerinić





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme
E516 by Vedran Levi
LIFESTYLE
0      20|09|18 u 20:43
VIDEO: Embassy 516 ima novi video spot, pogledajte i poslušajte "Ghosts"
ilegalni_bookeri
LIFESTYLE
1      20|09|18 u 13:12
VIDEO: Nevjerojatna slika dubrovačkog turizma - preko ograde dozivaju i prodaju izlete
mazoretke_zupa
LIFESTYLE
0      20|09|18 u 11:12
Postani i ti župska mažoretka!
klub_oceva
LIFESTYLE
0      20|09|18 u 08:28
U Konavlima se osniva Klub očeva, pridružite se
filmasice_paola_di_rosa_1
LIFESTYLE
0      20|09|18 u 08:20
Nagrada za filmašice iz Učeničkog doma "Paola di Rosa"

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija