LIFESTYLE
22.03.2018 u 08:05

Hoće li Dubrovnik za svoju djecu iznjedriti Waldorfsku školu? Tko je mama koja gradi Zajednicu?

Od bake koja je drhtavim rukopisom "vrane" potpisivala svakog mjeseca svoj listić od mirovine, naučila je da prava, istinska sloboda leži u znanju i obrazovanju. Kada su nekome, još od djetinjstva, uzori ljudi poput Vlada Habuneka, Dagmar Meneghello, Vidanke Ribičić, mame, Snježane Vego, tada je upornost da se pokrene inicijativa i počne gradnja Waldorfske škole u Dubrovniku, nešto što je "zadano", promatrano kao misija i dužnost. Mama, poduzetnica, supruga, građanka, udivljenjem u Grad, Dubrovkinja, rođenjem Zagrepčanka, Lana Vego Matić (raz)otkriva sve motive zbog kojih s grupom istomišljenika kreće na put gradnje škole u kojoj se odgajaju i obrazuju slobodni i sretni ljudi.


komentara  0

Svaka ideja koja u svojoj srži nosi dobro, treba vrijeme sazrijevanja. To je moje osobno mišljenje, a primjenjivo je, smatram, i na Inicijativu o izgradnji waldorfske škole u Dubrovniku, o čemu se nedavno počelo više pričati, iako ju je po prvi put, Lana Vego Matić iznijela na svom fb profilu prije četiri godine.   

- Vrijeme oko ideje waldorfske škole promatram kao igru događaja i trenutaka koji se sklapaju u jednu lijepu priču. Početak je bio u trenutku kada sam pročitala obrazloženje kako se osnivaju i funkcioniraju takve škole, te saznanje da zapravo roditelji osnivaju udrugu, osmišljavaju curriculum kojega dostavljaju Ministarstvu obrazovanja. Prema primjeru dosadašnjih waldorfskih škola u Hrvatskoj, taj proces je vrlo lako pokrenuti i pravno je stabilan. Primjeri su zagrebačka i riječka osnovna škola, a Inicijative se pokreću diljem zemlje kao građanski odgovor na politiziranje dječjih sudbina i nejasan cilj curriculuma na državnoj razini. Uz uzore kao što je norveški sistem školstva - nama još nije jasno u kojem smjeru ide čovjek i njegov razvoj u današnjem svijetu. Po toj se logici i gura tehnologija odmah u prve razrede osnovne škole, iako svjetski uzori u općoj pedagogiji tvrde da je potrebno upravo suprotno. Valjalo bi početi zbrajati koliko sati dnevno djeca gledaju u ekrane, te razmišljati o tome poznaju li boje i nijanse u prirodi, znaju li prepoznati proljeće oko sebe, znaju li prepričati priču. Moj dvogodišnji sin, primjerice, priča priče o "veeeeeeeliiiikim" bagerima. Živimo u predivnom okruženju, ali malo gledamo u nebo. Kad čujem roditelje kako požuruju svoju djecu riječima:"što buljiš, što si blenuo" i sl., pomislim kako je baš taj osjećaj donio neke od većih ideja civilizacije.

Waldorf budi u vama vas prisutne u ovome trenutku. U takvom trenutku sam sjela za kompjuter,  sastavila page i napisala prvi post naslova "Volim Dubrovnik - želim Waldorfsku školu." Od početka Waldorfske inicijative su uz mene ljudi kojima sam izrazila obećanje da ću ustrajati u želji i našem zajedničkom SNU da ovu vrstu pedagogije jednog dana dovedemo u Dubrovnik. To su Jelena Šipić Regjo, Đivo Krile, Alisa Aliti, Maja Ćupić, Vera Gjokaj, Andrijana Tomić i gospođa Sonja Waldorf  (kako su ju nazvali svi ljudi koji su me povezivali sa gospođom Sonjom Karamehmedović. I, konačno, mojoj djeci i svim njihovim prijateljima kada sam glasno maštala kakvu bi mi to Školu mogli napraviti.

No, obiteljski posao, vrt, majčinstvo i dočekivanje novog člana obitelji me malo udaljilo od strasti za Inicijativom i sve se kuhalo do sada. Prioriteti su bili odavno jasno zacrtani. Započeli smo privatni obrt svjesno, kako bi mogli donijeti odluku da budem uz svoju djecu prve tri godine života. Vrijeme koje sam odredila kao "vraćanje" na ovu priču bio je 1. veljače 2018. Tako je i bilo. I tada je "došlo nešto" što bi ponovno mogli nazvati Dobrim vremenom. Možda se jednostavno ljudi sada osjećaju bolje, ili nam je svima došlo do vrata i moramo aktivno reagirati u želji da djeci omogućimo malo drugačije, slobodnije djetinjstvo.

Nedavno ste posjetili zagrebačku Waldorfsku školu. S kakvim iskustvima ste se vratili u Grad?

- Posjeta Zagrebu je zapravo odredila i objasnila način kako se grade temelji ove škole, a zapravo je sve od početka bilo određeno "random" waldorf sličicom prije par godina koju sam odabrala kao profilnu sliku Inicijative. Zajednica. Kolo. Nešto jako poznato i blisko svima. Kolo je simbol zajednice, a da bi se Škola izgradila, treba izgraditi Zajednicu. Moram priznat da me iznenadilo kako je sada odjeknuo taj moj ponovni krik za slobodom kojeg osjećam. Waldorf pedagogija i sve vezano uz zajednicu ljudi koji ju formiraju čine neraskidivi dio Dubrovnika. Povijesno Dubrovnik pratimo kroz moćni pravni aspekt vladavine i divimo se onom kreativnom koji je jedini u kamenu ostao kao dio tradicije Umjetnosti i Kreativnosti i Slobode. A, evo, dopustili smo da i Orlando pukne.

Prvo što osjetite kad uđete u Waldorfsku školu je miris, toplina, snijeg je padao vani, aromatična blaga ulja i puno zraka za disanje, ručno izrađeni namještaj blagih bridova koji pozivaju na osjet dodira i lagani osjet lanenog ulja u blizini. Iskreno, podsjetilo me na atmosferu kuće za porod Monike Felber u Grazu u kojoj sam rodila oboje djece prirodnim putem. To su ti isti kulturološki utjecaji "slobodnih" pedagogija koje su dovele i porodništvo na jednu nevjerojatnu razinu koju sam imala sreću doživjeti. Osjećala sam se u školi ugodno, poznato i sigurno i razgovor nas je odveo u razumijevanje, upoznavanje, humor i zagrljaj koji je zaključio naš susret i pogled koji je znao da smo tek na početku nečega što bi moglo oplemeniti živote i dječju budućnost u našem MALOM gradu. Jako sam bila realno zadovoljna susretom jer su objasnili kojim putem moramo krenuti, od čega moramo krenuti i tad se pojavio onaj drugi trenutak, trenutak koji me pomaknuo i naredio smjer i temelje naše željene waldorfske škole u Dubrovniku. Uredi ravnateljice i tajnice su puni cvijeća, drvo bengamona, ugodno je, mekano i toplo, takav je osjećaj u waldorfskoj školi u Zagrebu. Djeca su otvorena, prilaze ti, gledaju te, otvoreno se nasmiju, nesmetano izražavaju znatiželju - "kako se zovete?, čime se bavite? i sl.

U jednom trenutku sam prepoznala taj osjećaj sreće, isti osjećaj sreće kakav imam kad odem u Indiju. Tri sata koliko sam ja razgovarala s ravnateljicom Ivanom i tajnicom Helenom, moj suprug Mirko se vani družio s djecom koja su mu, kada im je spomenuo da uzgaja mikrobilje i jestivo cvijeće, počela donositi svoje male biljke u čašicama i pitati ga sa savjet. Ta otvorenost strancima, izuzetno pouzdani pogled u očima i riječi koje su mile i pune nekog vihora i veselja, kakvoga smo svi nekada imali, zapravo je dirljiva. Razredi su mirisni, puni cvijeća i šareni i sve je nekako lijepo! Kao iz bajke. Prvaši nemaju klupa nego vreće na kojima sjede i klupe koje koriste kao stol. Dobila sam, ukratko, zadatak da izgradim zajednicu. Zajednicu roditelja i zajednicu društva u kojoj će ta djeca zaželjeti i ostati, a ne da odlaze u svijet za "slobodom". No, dok ne dogovorim sve sa spomenutim pojedincima koji ovu Inicijativu čine od početka, ne bih  puno govorila o planovima koji nas očekuju.

Što biste rekli i kako biste objasnili nekome tko nema pojma, što je waldorfska škola, a dođe vam s predrasudom da je to "preslobodna" škola?

- Vodimo ovaj razgovor u Dubrovniku. Gradu Slobode. Gradu Umjetnosti. Zato mi dopustite pomalo drugačiji odgovor na ovo pitanje. Sloboda se danas konzervativnim umom (i legalom pod kojim živimo kao zapadnjačka civilizacija) objašnjava kao stanje za koje se treba izboriti, a sloboda je, uistinu, prirodno stanje ljudskog bića koje je sretno da je živo i da otkriva materijalni, taktilni pa konačno unutarnji dio sebe, a onda promatra sebe kroz djelovanje u idealno slobodnom svijetu. Sloboda je ono što svako naše dijete prirodno osjeća u veselju svakoga jutra, svakoga trena dosade i svakog novog mjesta za skrivanje u domu i vrtu i prirodi. I samo bivanje u prirodi i prostoru, to je polje slobode. Mi ih roditelji sputavamo uporno formirajući oko njih prevare vremenskih rokova (koliko sam samo puta ja sama rekla - kasnimo!!), postignuća i ocjena koje trebaju oko sebe formirati da bi bili članovi društva. Uspješni članovi društva, kako god uspješno društvo mi očekujemo i ovisno koliko su visoki ciljevi cijele zajednice. To je to zaboravljeno stanje - njihovo dječje stanje slobode, sloboda razumnog vladanja, sloboda održavanja diplomatskih i mudrih odluka koje su jednom prije i dovele ovaj mali poseban kraj u status Velesile znane kao Dubrovačka republika.

Radost življenja

- Ja se oduvijek veselim ovome životu, svjesna i oduševljena svijetom koji me okružuje. Kao mala, skakala sam po krevetu i smijala se i majka bi me upitala - "zašto se smiješ? što si tako sretna?" Odgovorila bih  "sretna sam da sam živa!" Skoro sam umrla dok me je mama rađala, spasili su me u "zadnji čas", pupkovina mi je bila omotana oko vrata tri puta i kada sam se rodila - rekli su majci da sam se smijala i da sam izgledala sretno. Vjerujem da sam od tada odlučila da ću sve pamtiti u životu i da će me ti dojmovi "zapamćene sreće" voditi uvijek u dobrome i pozitivnome i drago mi je što sam svjesna koliko poleta nosim oduvijek sa sobom, ali i  koliko sam ponosna svojim stanjem slobode i znanja. Moja baka je samohrano odgojila i podigla troje djece do fakulteta. Ona se sama znala potpisati "kao vrana", kako bi govorila, gledala bih ju dok bi pažljivo pisala drhtavom rukom "Milka Bošković" na papirić penzije kojega je tako pažljivo potpisivala starinskim rukopisom, svaki mjesec.

"Znanje je sloboda" je njen moto koji mi je omogućilo da tu kreativnu slobodu dovedem do egzistencijalne slobode koja me ne veže za sigurnost političkih strana. Državne pozicije - onaj "sigurni" posao kojega mnogi toliko žele, često dovodi do frustracije, jer taj "mravinjak" više ne funkcionira kako bi trebao i ne prati pravna i moralna ustrojstva države i znanja koja se očekuju. U igri smjena na koju pristaju svi kada se igraju kazališta kojega gledamo pod nazivom politika. Gube se obrazi, gube se riječi, gube se obećanja, gube se, konačno, slobode.

Znanje, kreativnost i vlastita proizvodnja su samo neke od grana koje donose slobodu i napredak. Ja sam jako zahvalna za život svaki dan. Moje prvo sjećanje koje mogu opisati u detalje, bilo je ono sa krštenja. Krstili su me 1980., ponosno; kao ljudi koji obilježavaju taj trenutak otvoreno, u vrijeme koje nije bilo vrijeme kada su se "te stvari radile javno". Moja slobodna vjerska izobrazba je započela kod Franjevaca na Kaptolu i Pater Duda je izuzetni uzor mog odrastanja. Išla sam svaku subotu na Kaptol sa susjedom Krunom u vrijeme kad je nas tek dvadesetak vjersko slobodne djece dolazilo na dupli sat vjeronauka. Moj imendan je na sv. Josipa. Baka je molila sv. Franji svaki dan, i često me znala zazvati "Josepina"- samo da me podsjeti tko me još čuva, osim nje i sv. Franje. Bila sam i još uvijek JESAM izuzetno sretno i zadovoljno Dijete; koje je ostalo radosno usprkost rastavi roditelja, tuge odvajanja od obitelji, tuge odvajanja od obiteljskih identiteta i konačno, onog opipljivog i mjerljivog svijetu - odvajanja od sigurnog materijalnog identiteta bogatstva u kojem sam odrasla kao dijete oralnog kirurga u osamdesetima. Ostala sam sretna, slobodna, jer sam se naučila osloboditi, a ne borbe voditi. Veliki uzori su me naučili održavati obećanja. Uzori kao što su Vlado Habunek, Dagmar Meneghello, Vidanka Ribičić, Gladys Winkworth i konačno, moja majka Snježana Vego su postavili mjeru slobode i mogućnosti koju se nadam živjeti u ovome voljenom gradu Dubrovniku. Održala sam obećanje sebi, kao maloj djevojčici koja je nešto jako zaželjela. Zato i otvaram ovu školu i pokrećem ovu zajednicu. Jer znam osjet Slobode.

Sloboda

- Sloboda je nešto za što se ne bi trebalo boriti. Sloboda je osjećaj ljudskog postojanja. Sloboda je O. Ili Nula, puni krug života. Ili ono što mogu i odrasli osjetiti ukoliko  dopustimo djeci da nam pokažu kako uz principe koje dovodi Waldorfska pedagogija. A, to je punoću zaokružene zajednice građana. Građana slobode, zajednice koja je potrebna da Dubrovnik ponovno uzme mjesto koje mu se ponovno aktualnim prilikama turizma i pop kulture veže uz naše gole zidine i tragove Slobode. Kažem, tragove slobode koje ja osjećam u pokretu građana Liste "Srđ je Grad", čiji sam član. No, da se vratim Waldorfu. Takav način pedagogije pobuđuje u djetetu interes za učenjem, otvara mu i otkriva njegove mogućnosti i uči ga na način da razumijevanje dolazi od logičnih zaključaka, a uz eksperimente - djeca zaokružuju interes i šire svoja znanja od dosad utvrđenog mišljenja da se osoba razvija i definira isključivo uspjehom mjerenim ocjenama. Mir i sklad i zajedništvo je ono što ovu školu slobode čini "normalnijom" od strogog mentaliteta radničke klase koja je formirala ovo školstvo koje pohađamo već generacijama. Svijet treba kreatore i konzervativce u balansu i suradnji. Ili, možda sloboda nije za svakoga?!

Život u Gradu – angažman na listi Srđ je Grad

- Zajednička odluka mene i mojeg partnera/muža Mirka je bila da život gradimo ovdje u Dubrovniku. Živimo u obiteljskoj kući na Busovini i gledamo na more, na Lovrijenac, gledamo u park Bogišić i nažalost i na onu modernu "sletnu stazu" od kuće koja se nedavno izgradila na istočnim obroncima parka. Gospođa Beba (Beritić, op.s.) bi bila jako tužna da vidi kako pogled sa Busovine danas izgleda. Mogla bi se, doduše, popeti na onaj besmisleni plato iznad javne garaže i pogledati Dubrovnik s terase sivo - kričavo žutog betona iz jedne potpuno nove perspektive. Naš vrt je još jedan mali dio preostalih povijesnih vrtova, vrtova izrađenih na terasama, koje dan danas krase masline, lavande, orasi, i stare kapelice. Kao što Pariz ima svoje povijesne vinograde u kulturnom centru grada, tako i Dubrovnik ima naše vrtove koje pažljivo svi čuvamo i volimo.Tužna sam što znam da je ta kuća izgrađena upravo na tom zaštićenom kulturnom području o kojem malo djece i čitatelja u Dubrovniku uopće i zna, a često prolaze tim putem u park na vrhu Bogišića, odlukom tadašnjeg Gradskog vijeća. Ne marim ovdje za političke "strane" jer imam samo stranu razuma  kada politika ugrožava kulturnu baštinu radi privatnog interesa, ali sam tužna jer sve što poštujem u vladavini institucija i prava - gubi svoje poštovanje i kredibilitet. Otud i moj angažman u Inicijativi Srđ je naš. Moj profesionalni volonterizam je mogao doprinijeti pokretu za slobodu razuma i znanja, a na kraju se i povela pravna bitka koju "mačujemo" do sada. Kao diplomirani inžinjer menadžmenta na RIT-u i kao profesionalni  dizajner nakita i metalurga, član Udruženja likovnih umjetnika primjenjene umjetnosti Hrvatske (ULUPUH), mogla sam doprinijeti ideji u koju vjerujem. Vodila me moja ljubav i vjera da ovaj grad može od sebe ponovno izgraditi zajednicu koja će sa istom mudrošću, duhom i profesionalnim odnosom i prema pravilu prava, početi sudjelovati u odlukama koje moraju biti iznad politika i strana.

Dubrovnik je grad slobode i ono što se počelo graditi kroz Srdj je Grad je zapravo zajednica profesionalnih kreativnih ljudi sa dušom koji se pravno bore za slobodu. Gledam u Dubrovnik i iz svoga vrta i divim se svemu: pticama, galebovima, vranama koje nas posjete, vjevericama u vrtu koje dolaze zimi. I toliko ptica dolazi u naš vrt ispod Bogišića da je Mirko ove zime odlučio kupiti hranilicu za perad koju smo objesili u vrtu na orah i dok radimo u vrtu, gledamo na Grad, a iznad nas lete grlice, zebe i vrapci u gozbi suncokretovih sjemenki koje im dajemo. Veselim se čiopama i znam da će Marc prvi javiti na Facebook da su stigle. Mi smo svoju ljubav prema Gradu pokazivali preko renesansne udruge Ragvsevm, pokazivali smo ljubav preko svakog Povijesnog festivala koje je naša Udruga mladih ponijela profesionalno na svojim leđima i prsima i duši. l svaki od 180+ artikala (ne proizvoda) koji smo nudili u našoj AEterna butizi koju smo otvorili kod obitelji Obad u Gradu, smo izradili sami. Tih smo sezona radili po ... ,ma tko je uopće brojio sate rada, brojali smo satove sna. U trenutku kada smo ostvarili svoj cilj sa butigom, doveli ju konačno do uspjeha - zatvorili smo ju i odlučili posvetiti istu pažnju obitelji. I volimo osjećaj kada uđemo kroz zidine u već davno znani pogled i blještavilo Straduna. I priznajem, kao i onaj prvi put kada sam kročila u zidine - i dan - danas ulazim kroz vrata na Pilama počašćena. Razlika od onoga ljetnog dana 1998. godine do sada je da u tom udivljenju imam društvo moje obitelji i nosim dva romobila, spenzu sa pjace, kolica, psa i svaki put pogledam sv. Vlaha i njegov kip koji stoji na ulazu u Grad - stoji atento i čuva Grad. I ja se uporno, već 19 godinu lagano i veselim i tugujem zbog dana kada će konzervatori popraviti njegovu ruku, jer on pozdravlja goste uzdignute ruke sa srednjim prstom, u neadekvatnoj pozi ruke koja bi trebala blagoslivljat. Nalazim nužnog humora u tome i prisjetim se jednog dragog dubrovačkog doktora koji je pozdravljao sa uzdignutim prstom. Promatram svaki dio staroga grada, uživam u pogledu na Lokrum, i Lovrijenac, pažljivo prepoznajem oblike fosila koji se, onako izbrušeni nogama i stopalima i vremenom - pokazuju i otkrivaju kako je Dubrovnik neodvojivi dio prirode, samim formama i pravilima gradnje koji su ga oblikovali. Jedna rečenica je presudila i da moje srce pristane na studiranje u poslovnoj strogoj školi u Dubrovniku, jer su moji planovi umjetničke naravi i san o studiranju produkt dizajna i metalurgiji u Nizozemskoj bili irealni.

Odgojena sam, naime, u obitelji u kojoj je Znanje i Obrazovanje simbol slobode. Cijeli život sam slušala baku koja je govorila - "kad imaš znanje, onda si slobodna, ne moraš se ovako mučiti kako sam se ja mučila". Prva osoba koju sam upoznala na RIT (tada ACMT) je bio Ivan Bavčević  koji je tada radio u student office-u. Njegova rečenica - "nakon ovoga fakulteta možeš raditi što god želiš" - mi je pokazala znanstveni put prema slobodi - znanje. Moram spomenuti da je moj najbolji prijatelj Ivan Viđen i da je moju strast i ono vječno prvo - udivljenje Dubrovnikom oplemenio upravo on svojim nevjerojatnim karakterom. Približio mi je sve one likove koje je kasnije časno oživio kroz svoje tekstove. On me educirao dodatno i oplemenio moje znanje i naslućivanje o ljudima i uzorima koji su kreirali Dubrovnik. Beba Beritić je postala simbol žene koja je oplemenila ovaj Grad i zadužila ga zauvijek svojim doprinosom kulturi i društvu. 

Odrastala sam u Dubrovniku zadnjih 19 godina s ljudima koji su svojim doprinosima učinili moj život u Gradu veseo i ugodan i ne bih ga nikada zamijenila metropolom. Dubrovnik mora nastaviti, zanemarujući lažne razlike i okvire u koje smo dopustili da nas kao građane Dubrovnika smjeste. 

Dosadašnja suradnja s institucijama, koliko je Hrvatska blagonaklona otvaranju "drukčijih" škola?

- Neobično mi je odgovoriti na ovo pitanje jer moje iskustvo sa državom i institucijama je bilo do sada u svemu jako pozitivno. Moja majka je sveučilišni profesor i akademski slikar, Snježana Vego koja ima, kako ih ona zove, puno "čvaraka" oko imena - statusi i doktorati i godine borbe koje stoje iza svakoga od njih. Zašto je to bitno? Jer, državu kroz svoje iskustvo promatram malo drugačije i moja iskustva sa Državom i svim njenim Organima promatram kroz ljude koji sjede za tih stolova. Kako nisam iz Dubrovnika, ja upoznajem i prihvaćam ljude, bez (pred)znanja o porijeklu njihovih obitelji, političkim odnosima, utjecajima, nisam vezana strahovima koje mali grad nekako unese u ljude. Ja institucije gledam kroz ljude koji grade institucije, i imam izrazito puno poštovanja prema svemu što je dužnost pravne drzave da regulira.

Odgojena sam u hodnicima Fakulteta i likovne akademije, kroz obrt i natjecaje smo upoznali ljude koji isto kao i svi imaju kraj radnog vremena i svoje probleme. Imam samo riječi hvale za sve ljude koje sam tijekom vremena upoznavala kako u gradu tako i u državnim institucijama. Upoznala sam ljude koji su mi svojim savjetima pomagali, koji su bili otvoreni za suradnju, moja iskustva s njima su ugodna i dobra i nikako ih ne osjećam kao prijetnju ili kao problem. Radimo nešto što je dobro za djecu, što je svjetski priznata metoda pedagogije i dovodimo ju u Dubrovnik. Malo kaskamo za drugima, istina. Zagreb, Rijeka Osijek, Pula, svi već imaju svoje Inicijative koje uspješno žive u lokalnoj zajednici građana i institucija, ali veoma skoro u većoj mjeri će im se pridružiti i naš Grad.

Suprug i ja smo završili fakultet koji nas je oplemenio za izuzetno iskustvo edukacije koja nas je podučila kako kreativno poslovno razmišljati, koje probleme možemo očekivati u realnom poslovnom svijetu i koje točke u planu trebamo postaviti kako bi cilj bio realan. Izuzetno sam puno znanja dobila od RIT-a koje i dalje svakodnevno koristim u osnovama života i privatnog obrta A Eterna kojeg smo uspješno gradili s ljubavlju sve ove godine. RIT me naučio kako da razmišljam kreativno, kako da surađujem s ljudima na zajedničkim projektima i kako da učim. RIT pedagogija (ako ju tako mogu banalno izdvojiti) me naučila kako da učim i naucim. Volim ovaj grad i ponosna sam da se ohrabrujem doprinijeti njegovom poletu kojega donosi waldorfski odgoj ka slobodi.

Želite znati više?

Volim Dubrovnik - želim waldorfsku školu

Želite biti dio pokretačke snage?

Waldorfska četverogodišnja škola u Dubrovniku...

Waldorfski institut raspisuje upise 1.04. na trogodišnji izvanredni studij koji se organizira u Zagrebu i počinju s predavanjima 1.9.2018.
Da - ovaj 01.04. za manje od mjesec dana...

Netko od vas će se prepoznati...

Netko od vas ima "udav" pedagoški posao i nada se baš Waldorfu u Dubrovniku...

Netko od vas živi u Zagrebu i nada se vratiti doma u Dubrovnik i raditi u našoj Školi..(mig mig- znate koji ste) 

Netko od vas će postati naša prva teta ili - kako se zove muško u vrtiću- TETAK?

Netko će od vas postati naš učitelj i učiteljica...
mora netko i kuhat zdravo djeci....
mora netko i posaditi sve to organsko što će se našoj djeci pripremati u školi i igraonici....

I molim vas...kad odete na ovaj link o edukaciji - ne razmišljajte o novcima i imate li dovoljno za studij.

Ovaj Grad vas treba....Ići ćete studirati ako Trebate biti dio tima..To je sada na vama da osjetite...


Lidija Crnčević





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme
solitudo_bikeri
LIFESTYLE
0      24|05|18 u 17:24
DUBROVNIK BIKERS WEEKEND u kampu Solitudo
sincerely_jules_naslovna
LIFESTYLE
0      24|05|18 u 16:02
Tko je lijepa brineta koja promovira Grad?
forum_mladih_230518_naslovna
LIFESTYLE
0      23|05|18 u 22:46
FOTO: Forum mladih "Što smo znali to smo odabrali"
suvenirnica4
LIFESTYLE
0      23|05|18 u 14:32
Što sve nudi nova suvenirnica Umjetničke galerije Dubrovnik?
najbolji_dubr_kafici_tripadvisor
LIFESTYLE
0      22|05|18 u 16:55
ISTRAŽILI SMO: Koji su najbolji dubrovački kafići?

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija