LIFESTYLE
10.03.2018 u 20:21

Koja genijalna i nadahnjujuća priča o gruškoj apotekarici koja je pomicala granice vremena u kojemu je živjela

Ovo je sjećanje na ženu koja je svojim otporom konvencijama i stezi patrijarhata obiteljskog doma i društvenog miljea Zagreba na prijelazu 19. u 20. vijek, svojim trudom, radom, znanjem i osjećajem za pravdu, pomicala granice. Zdenka Semelić Kesterčanek (1890-1987.), bila je Zagrepčanka po rođenju, Dubrovkinja i građanka Europe po vlastitom izboru, model je proto-feministice koja bi sasvim sigurno i danas, u doba konzervativne revolucije koja je zahvatila naše društvo, ali i druge, veće, europske i svjetske države, svojim primjerom neumorno širila područje borbe za oslobođenje iz okova svijeta koji je kroz svoju The Handmais's Tale prispodobila Margaret Atwood, fikcijom nam prosvijetlivši realitet u koji smo bezizlazno umočeni.

Napisao: Marko Sjekavica


komentara  0

Godine prolaze i sve je manje onih koji se sjećaju njenog vedrog lika iza pulta njene gruške apoteke (sadašnjeg "Glorijeta",op.u.) smještene u prostoru nekadašnjeg orsana ljetnikovca Gundulić…

Ovo je nadahnjujuća priča za svaku ženu, svakoga dana u godini....

Put od djevojačkih briga i snova, koje je sa šul - kolegicama iz ženskog liceja na Griču zapisivala po tada još bijelim stranicama spomenara, do sjenovitih i pješčanih obala Arkadije pronađene u Gružu, idiličnom zaljevu pokraj Dubrovnika, čiju je preobrazbu u Dubrovnik Dva pa onda pomalo u sastavni dio Grada, sama živjela, bio je dug, strm i ničim zagarantiran. Baš ođe, uz more stare Gravose, desila se Zdenki ljubav à la vie.

Svijest da njen život nije stablo, bez puno mogućnosti izbora mjesta na kojem će rasti, već se dade iščitati u bilješkama nastalim za vrijeme maturalnog putovanja u Vječni Grad, redcima koji dišu mladenačkom ostraščenošću magijom života i daju naslutiti široke horizonte jednog slobodarskog duha.

Težinu otkidanja od vedrih prijateljstava, sestrinske ljubavi, zavičaja (odjevenog šumama Medvednice, koje su spuštajući se, preko Tuškanca, Cmroka i Rokovog groblja, milušile ulice, čije nove električne ulične svjetiljke tada pomalo istiskuju one plinske, a s glasovima prolaznika miješa se škripa prvog električnog tramvaja), kroz bol joj je olakšao rani gubitak neprežaljene majke Zore, strogost oca Julija i maćehe Cilike, a najviše od svega smrt njene prve velike i kratke ljubavi s kolegom iz gornjogradske ljekarne.

Zajedno su u laboratoriju, izučavajući apotekarsku praksu, otkrivali snagu kemijskih spojeva koji stvaraju medikamente, ali i onih koji se ponekad razviju između dvoje ljudi. Nemoć tih istih medikamenata da od surove bolesti i skore smrti otmu mladi Milanov život, bacila ju je u potpuni očaj, iz kojeg je kroz duboki snijeg izronila, tek napustivši Zagreb i uputivši se, preko njegovoga groba, u daleki Travnik, gdje je pak, dobivši mogućnost zaposlenja, pošla tražiti novi početak. Okovan ledom, u srcu Bosne i još uvijek začaran duhom vremena «Travničkih kronika», ovaj gradić nije bio preveć blag prema obrazovanoj, lijepoj i samoj došljakinji. Sitnim dušama zabite sredine, onim istim koje će kasnije tako vješto i voluminozno prikazati Andrić u svojim djelima, golicala je maštu i pogonila zle jezike činjenica da je vremešni lokalni apotekar doveo u kuću, gdje je živio sa ženom i djecom, ovu mladu praktikanticu. Nju nisu tješili ni zavodljivi pogledi i udvaranja lijepih austrijskih oficira, čije je društvo odbijala na večernjim plesovima, kao ni pisma prijateljica i sestara, a ni marljivi rad, čak ni šetnje djevičanskim pejsažima pa se često vraćala u svoju sobu u suzama i ispisivala u dnevniku k'o mantru ime svoje mrtve ljubavi.

Okopnješe snjegovi, topila se i tuga, sredina je postajala blaža i srdačnija, a izleti u zelenu i opojnu prirodu sve češći, donijevši nova prijateljstva, a sasvim neslućeno i početak jedne nove ljubavi. Put je Zdenku vodio dalje u Sarajevo, gdje je nastavila s apotekarskom praksom i udala se za pravnika, Antona Ludwiga, s kojim je dobila sina. Umjesto radosti nove obitelji, nepredvidivost, začinjena s gorkom okrutnošću života, htjela je da i ova sreća bude intenzivna, ali kratka te da Zdenka i maleni Vojo, bez puno objašnjenja, tek nedugo nakon rođenja, budu ostavljeni. Osam i pol dana nakon dolaska iz rodilišta, o kojima ne nalazimo zapisa, ali daju naslutiti neko felinijevsko predskazanje, doktor fiškal skuplja svoje stvari iz zajedničkog stana i napušta ženu i novorođenče. Trebalo je snage i perja od Feniksa za ponovo se dignuti, prihvatiti kraj i nastaviti dalje život poslije kraja. Vremena za ostat na dnu nije bilo, jer rastavljenoj ženi i samohranoj majci, u stranoj sredini, izloženoj nerazumijevanju društva i geografski i duševno udaljene obitelji te osudi zbog kraha braka, nije bilo puno pomoći sa strane. Našla je u sebi drskosti i ludosti za osigurati djetetu na sisi i sebi samoj egzistenciju.

Vjerojatno je sad i majčinska odgovornost bila ta koja joj nije dozvoljavala klonuti i odustati od borbe. Nepuna četiri mjeseca nakon poroda, novi posao u jednoj sarajevskoj ljekarni, osigurao je financijski aspekt, međutim česti slučajni susreti, na cesti, u restoranima, na društvenim događanjima, s još uvijek voljenim bivšim mužem i njegovom obitelji, unosili su veliki nemir u nezacijeljene emocije. Zbog toga ponovni odlazak, skopčan sa zaposlenjem u Mostaru, a potom, uoči izbijanja Velikog rata, selidba u Beč te završetak studija farmacije na Sveučilištu u Beču, uz paralelan rad u ljekarni «Citrus».

Bečke su godine, kao ratne, imale svoje lice i naličje, uspjehe i krize: odgajati sina, studirati zahtjevni studij i raditi za platiti hranu, stan, dadilju, iskalo je velike napore. A za jednu rastavljenu ženu i više od toga. U doba dok je Monarhija još bila živa, a žene na studijima izuzetna rijetkost i dok je taj strašni rat milijunima mrtvih tjelesa plodio tlo Europe, jedna žena, Slavenka, svojom odlučnošću, hrabrošću i upornošću našla je mjesto za sebe i svoje čedo pod bečkim nebom. A bilo je tu, unatoč svemu, i sreće svakodnevnog življenja, čemu do danas svjedoče zadovoljna crno - bijela lica s debelog fotografskog kartona, prašnjava pisma, olinjali programi koncerata, opera i više od svega blistava prijateljstva koja su svojom snagom i sudjelovanjem olakšavale izazove majčinstva. Tu je stasala Zdenka koja, protivno svim strujama i usprkos svim nedaćama, u nesklonom joj konzervativnom društvu, makar i onom naprednoga Beča (s proplamsajima Schielea i Kokoschke, te revolucionarnošću psihoanalize, ali ujedno i Freudovih okoštalih naslaga patrijarhata i mizoginije), odbija mogućnost povratka u roditeljski dom, ne prihvaća život domaćice i gnuša se same pomisli na brak iz interesa koji bi joj možda olakšao život.

Rat se i dalje nemilosrdno kotrlja, zveckajući svim svojim pogubama, a Beč postaje neugodan i tijesan ambijent za ženu koja se priklanja ilirskoj i južnoslavenskoj ideji, unatoč svojoj erudiciji u germanskoj kulturi, fascinaciji njezinom muzikom, filozofijom, književnošću i gotovo materinjim njemačkim jezikom, na kojemu sad, umjesto nekadašnjeg hrvatskoga, zapisuje svoje misli i dane.

Nepatvoreni kozmopolitski duh još jednom podiže sidro i vodi je, zajedno sa petogodišnjim sinčićem, u Švicarsku, najprije u Zürich, gdje je krećući se u intelektualnim i umjetničkim krugovima, upoznala i samog Lenjina, koji je upravo iz te emigracije, djelovao na pripremi uvjeta i osmišljavanju Revolucije. Ženeva, Montreux, Lausanne bile su joj drag dom u narednim godinama, odakle je radeći u lokalnim apotekama, od kojih neke i danas postoje, čitajući Junga i Goethea, odlazila sa svojim zaigranim dječarcem i veselim društvom na jezera, u šume i opremljena konopima, gojzericama, cekinima, osvajala veličanstvene alpske visove, od kojih nam jednako tako danas zastaje dah. Svoj francuski, iz licejskih dana, dovela je do perfekcije, zapisujući na otrgnutim listovima recepata i starim deplijanima pokoji vlastiti stih. 1919. godine, kao jedna od prvih žena, doktorirala je kemiju na Univerzitetu u Lausannei, u čijoj se biblioteci i dalje, nakon 99 godina, može posuditi njezina doktorska disertacija, a u arhivima čuva diploma doktorice nauke.

1920. godina donijela je povratak u domovinu, a sinkronicitet susreta s prijateljicom iz djetinjstva i kolegicom farmaceutkinjom, Olgom Kesterčanek, porodio je smjelu ideju ove dvije mlade žene, da se same, sa Zdenkinim sinom, zapute na Jug, u Dubrovnik, s kojim nisu imale nikakve krvne veze, ali ih je vukao miris Mediterana i prilika za otkup gruške apoteke ljekara Antuna Vallea. Nevjerojatna curricula, staž, reference i iskustvo, bile su dovoljan garant da dvije neudate mlade apotekarice dobiju ozbiljan kredit za ovaj veliki podvig. I uspjele su. Posao je krenuo, a Gruž je, makar što se Zdenke tiče, ostao njezin trajni dom.

Olga se udala za kipara Ivana Meštrovića, a njihov prvi susret zaiskrio je međusobnim simpatijama baš u toj apoteci, podno pavijuna renesansnog ljetnikovca. I Zdenki je fortuna pokazala lice, kada je u posjetu, na ladanje, stigao Olgin brat Frano Kesterčanek, mladi sudac iz Zagreba, koji će, kao naturalizirani Dubrovčanin ostaviti za sobom, u dubrovačkoj baštini vrijedan trag. 1925. rodit će im se kćerkica Jasna, a villa Gondola, postaje njihov obiteljski dom, čiji će salon u narednim decenijama privlačiti figure, poput Vojnovića, Krleže, Krizmanić, Murata, Fiskovića, Gavelle, Dabca…

Ovim biografskim crticama, koje ostaju samo prigodne crtice iz jednog inspirativnog života koji nije poznavao umor, deziluzioniranje ni dosadu, radi zatvaranja kruga kredom, kako bismo u još par sljedećih crta smjestili 6 plodnih dubrovačkih desetljeća, trebalo bi dodati patentiranje lijekova kojima je Zdenka, između dva rata, postigla veliki uspjeh u cijeloj Kraljevini. Najpoznatiji među njima nosio je ime «Figol», a upravo po njemu sam nazvao prošle godine, u ljetnikovcu Gundulić, osnovan «Figol: Prostor za društvenu refleksiju», kojega, nošen istim humanističkim nastojanjima moje pravake. Članstvo u Upravi Apotekarske komore u Beogradu od 1931-1941. Pomaganje NOB-a lijekovima, novcem i sanitetskim materijalom te, za vrijeme okupacije, skrivanje progonjenih židovskih kolegica farmaceutkinja i njihovih obitelji, kao i zaštita svojih suradnika, opredijeljenih komunista. Sukob s novim režimom oko oduzimanja vlastite apoteke i djelomičan uspjeh u njenoj denacionalizaciji krajem 60-ih godina. Publikacija 16 naučnih radova, pretežito iz povijesti dubrovačke farmacije. Cjeloživotni angažman na očuvanju gruškoga ladanjskog zdanja od zuba vremena i nedostatka duha ljudi od moći i vlasti… Nanizani fragmenti, samo su podsjetnik na ono duhovno i vrijednosno nasljeđe, koje nam je Zdenka Semelić Kesterčanek ostavila u amanet, da na njegovom vrelu, kao društvo, crpimo ideje, inspiraciju i snagu za bolju sadašnjost i sretniju budućnost, koja nije obećana zemlja, već zahtijeva predan, osmišljen i produhovljen angažman.

 







KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme
funjestre_prozori_naslovna
LIFESTYLE
0      23|06|18 u 15:36
FOTO: Funjestre, neizostavni dio kolorita Grada
naslovna_utakmica
LIFESTYLE
0      23|06|18 u 09:32
Konavljani na tribinama Nižnji Novgoroda
valamar
LIFESTYLE
0      23|06|18 u 09:08
Za sve sanjare film na otvorenome
konavle_pod_zvijezdama002
LIFESTYLE
0      23|06|18 u 08:57
Konavle pod zvijezdama – Čudesni svjetovi Sunčeva sustav
miran_naslovna
LIFESTYLE
0      22|06|18 u 20:31
FOTO/VIDEO: Miran Brautović ni na kupanje ne ide bez snimateljske opreme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija