LIFESTYLE
03.12.2017 u 20:02

PREDSTAVLJAMO: Inovator Nikša Vlahušić: za oblikovanje svijeta i društva najvažniji je odgoj...

Svi ljudski izumi već postoje u prirodi, koja je prvi programer. Moderne tehnologije svode se na kod, a živa bića na DNK, koja je također kod. Kad čovjek dođe do ruba tehnologije opet se vraća biologiji. Ni tehnologija ni znanost nisu po sebi ni dobro ni zlo. Kako će ih netko iskoristiti ovisi isključivo o osobnoj etici i moralu, koji se formira odrastanjem u obitelji i užoj okolini. Zato je na kraju za oblikovanje svijeta i društva najvažniji odgoj djece i mladih, objašnjava mi Nikša Vlahušić dok u kišno jutro sjedimo na kavi, a gosti kafića, s iznenađenim izrazima licima osluškuju neobičan razgovor.


komentara  0

Kako predstaviti nekoga tko ima 28 godina, a bavi se s toliko različitih grana znanosti i tehnologije? Je li on programer, istraživač, inženjer, strateg, filozof??? Nikša Vlahušić završio je tri godine primijenjenog/poslovnog računarstva na Sveučilištu u Dubrovniku, pa potom dvije godine računarstva na Fakultetu elektrotehnike i brodogradnje u Splitu. Nekoliko godina radio je kao programer aplikacija za mobilne telefone, a onda je odlučio vratiti se u Dubrovnik i počeo s prijateljima volonterski podučavati djecu i mlade novim tehnologijama. Trenutno radi u Dubrovačkoj razvojnoj agenciji kao koordinator projekta Smart City, a u slobodno vrijeme prati sve najnovije znanstvene spoznaje i tehnološke inovacije, podučava, eksperimentira... A sve je počelo u Gružu.

Ulica od gaja bila je centralno mjesto mog djetinjstva. Okupljali smo se na skalinima. Nakon škole tu smo se igrali nogometa, košarke, na frnja, Indijanaca i kauboja... Prvi susret s kompjuterom imao sam u sedmoj godini života u očevoj tvrtci. Nekoliko godina kasnije roditelji su s putovanja donijeli Play Station. U tom periodu većina mojih vršnjaka je dobila ove elektroničke igračke pa su se nogomet i košarka s ulice počeli premještati pred ekrane. Volio sam igrati strategije i RPG igre (Role playing game). U strategijama obično gradiš neko selo, grad, civilizaciju. Kroz te sam se igre naučio osnovnoj logici života, što znači nešto imati, što znači nemati, koliko treba nečega trošiti, koliko vremena treba da nešto proizvedeš, redoslijed izvođenja akcija...
U RPG-ovima na početku dobiješ lika koji mora rješavati određene probleme i napreduje na više razine. Kroz pronalaženje rješenja tih zadataka brusio sam metode koje i sada koristim u poslu i životu. Naučio sam odlično engleski što mi je puno koristilo u daljenjem učenju.  Interes za igre je postao interes za tehnologijom. Želio sam igrati neku novu igru, a moj je kompjuter nije mogao učitati. Trebalo je kupiti novi kompjuter, ali kakav? Tati ne mogu reć da mi kupi novi kompjuter jer on ne zna puno o tome. Iz potrebe sam naučio od čega se sve sastoji kompjuter, kako se slažu konfiguracije, što je procesor, kartice i sastavio samostalno prvu svoju konfiguraciju za kompjuter.

Danas ćemo sve češće čuti kako nije dobro da djeca i mladi provode puno vremena pred ekranima, kako to na njih loše utječe da se prestaju družiti uživo. Često roditelji djeci zabranjuju ili ograničavaju igranje na kompjutoru. Je li po tvom mišljenju dugi boravak pred ekranom štetan?

Mislim  da nije napravljeno dovoljno propisnih istraživanja u svezi toga. Činjenica je da je tehnologija omogućila da brojne situacije iz stvarnog svijeta prenosimo u onaj virtualni. No to ne znači da su ta dva svijeta strogo odvojena pa i sami zakoni ih više ne odvajaju. Prijetnja na Internetu, društvenoj mreži isto je kazneno djelo kao i prijetnja u stvarnosti, stoga ako se mladi na Facebooku i drugim društvenim mrežama druže i upoznavaju to trebamo shvatiti i kao stvarno druženje. Možemo to gledati na način da se oni danas s drugima druže više nego mi nekad koji smo bili ograničeni na ekipu iz susjedstva. Smatram da im to nitko ne bi smio braniti i ograničavati. S druge strane Internet je jedna ogromna enciklopedija, zbirka informacija koja nam omogućava da se sami obrazujemo, učimo, budemo u korak sa svjetskim dostignućima, bez obzira gdje živjeli, a isto tako na Internetu je dostupno dosta opasnih i neprimjerenih sadržaja. Internet je jedan oblik ekstrema.

Kako roditelji mogu svoju djecu zaštititi od opasnih sadržaja na Internetu?

Kod mnogih uređaja kompjutera i mobitela postoji roditeljska zaštita, kojom oni mogu ograničiti pristup određenim web stranicama. Naravno roditelji to uglavnom ne znaju. Pitanje je koliko je roditelj spreman naučiti,  odvojiti svog vremena, da bi djetetu osigurao sigurnu okolinu na bespućima Interneta?

To Vam je kao zaštita kuće kad u nju stigne beba. Neki roditelji zaštite opasne kantune namještaja, utičnice... neki ne jer ne vide opasnost ili o tome ni ne razmišljaju. Tako je i kod pristupa Internetu. Ako ne štitimo djecu od fizičkih ozljeda u vlastitom domu, nećemo ih štititi  ni u ovom virtualnom svijetu od informacija koje mogu biti opasne. Alati roditeljske zaštite od roditelja zahtjevaju određeno znanje. Metode zaštite postoje, ali treba ih znati upotrijebiti.

Ipak najbolja zaštita od opasnih sadržaja na Internetu i u stvarnom životu svodi se na odgoj, na etiku i moral koja se izgrađuje u obitelji i u užoj okolini tijekom odrastanja. To je najbolja zaštita svakog djeteta, mlade osobe i odraslog čovjeka. Razlikovanje dobra i zla je proces učenja kroz koji roditelji trebaju biti uz dijete i dati mu osnovu potrebnu u virtualnom i stvarnom životu.

Možemo zaključiti da tehnologija stalno napreduje, a da ljudi jako sporo hvataju korak s njom. Je li problem u prebrzom razvoju tehnologije ili u presporom prihvaćanju promjena?

Primjena tehnologije nije problem, problem je sociologija, psihologija i filozofija ljudskog društva. Ljudsko društvo trebalo bi brže prihvaćati promjene koje su dobre, no primjećujem da ljudi teško  prihvaćaju napredak, ne želimo učiti nove stvari. Naravno sve to ovisi i o geografskoj regiji i stupnju razvoja društva, ali i o evoluciji. Prirodno ljudi napreduju, evoluiraju, kao i sva bića na zemlji, kad imaju za tim stvarnu potrebu, kad im je opstanak ugrožen. Mislim da ljudi danas  dobro žive, puno bolje nego stoljećima prije i nemaju stvarnu potrebu za promjenom. Društvo ima mjere i načine da zaštiti individualca u bolesti u starosti u siromaštvu. U prirodi nije tako, ne postoji mreža osiguranja i nužno je napraviti iskorak kako bi se preživjelo. Jednostavnost života u društvu i pristup svim osnovnim stvarima, dovodi do toga da mi nemamo stvarnu potrebu prihvatiti promjenu i napredak. Imamo želju i to novo nam je zanimljivo, ali samo to često nije dovoljno. Nije ovdje samo riječ o tehnologiji, nego i o novim znanstvenim spoznajama koje još sporije prihvaćamo, a ne koristimo ih iako bi nam poboljšale život.

Neprihvaćanje promjena, novih rješenja i tehnologija, čini mi se, karakterističan je za naš dubrovački mentalitet. Uzmimo primjer prometnih gužvi koje nam zagorčavaju život tijekom većeg dijela godine. Grad ima sredstva, postoje brojna rješenja, arhitektonska, tehnološka, ipak problem se iz godine u godinu ponavlja. Kao da se vrtimo u krugu.

Tu kad govorimo o tijelima javne uprave, državama, gradovima, županijama, problem je isti. Tehnologija i znanost napreduju brzo, a zakoni i biorokracija kaskaju i zaustavljaju napredak. Kad gradovi ili države pokušavaju implementirati neka nova rješenja, oni moraju pratiti proceduru, koja je propisana zakonima i pravilnicima, a koja, na žalost, nije prilagođena razvoju. Na primjer kad se neko rješenje kupi od privatne tvrtke javnim novcem, očekuje se da to rješenje i funkcionira i pokriva svaki dio problema te da traje duži period. S druge strane tehnologija jako brzo dolazi i brzo zastarjeva. U tom brzom procesu ne stigne se ni isprobati. Nisu to samo hrvatski propisi i u nekim EU projektima potrebno je  napraviti aplikacije za mobitel za koje se traži da nastave postojati nakon projekta par godina. Na realnom tržištu trajanje aplikacije na mobitelima je otprilike godinu dana i manje. Tu se vidi jedan nesklad birokracije i novih tehnologija. Birokracija koristi neke stare metode na novim rješenjima, što je nemoguće uskladiti. Javna tijela uprave raspišu natječaj s kompleksnim uvjetima, gdje se često gleda broj zaposlenih..., što nema puno veze s rješenjem i na koje se male tvrtke s kvalitetnijim rješenjima, ne mogu ni prijaviti.  I tu nastaje rascjep između ponuđenih tehnoloških rješenja i procedura koje se moraju poštivati jer ih zakon propisuje. Nisam siguran da je takav način upravljanja uopće spojiv s novim tehnologijama. Danas kad na Internetu imate Open source – otvoreni izvor/kod, dakle mjesto na kojem razni ljudi, inženjeri, programeri, besplatno dijele svoje znanje, sheme proizvoda, kodove programa, koje drugi unaprijeđuju i dalje dijele, znanje je dostupno svima, a tako i jeftinija rješenja za mnoge probleme.

Iako je nakon trogodišnjeg angažmana u programerskoj tvrtci u Bjelovaru napravio oko 100- tinjak aplikacija za iPhone,  dobivao razne ponude i pozive iz inozemstva, a jedan čak i iz Microsofta, Nikša se vratio u Dubrovnik s željom da umjesto programiranja po narudžbi, pronađe posao u kojem bi svoje znanje iskoristio za neke zahtjevnije projekte od javnog interesa. Posao koordinatora projekta Smart City  upravo je pravo mjesto za takvu ambiciju. Što je to Smart City i kako se taj princip primjenjuje u Dubrovniku?

Jako je teško odgovoriti na pitanje što je to Smart City (Pametni grad), povukao bi tu paralelu s pitanjem: Što je uopće grad? U raznim zemljama odgovor na to pitanje je različit, jer svaka zemlja ima svoje drugačije kriterije. Nadalje svaki grad je drugačiji i svaki grad ima svoje probleme i mora tražiti pametna rješenja za njih, koja će za svakog od njih biti različita. Dubrovnik je prihvatio koncept Pametnog grada i u skladu s tim počeo tragati za pametnim rješenjima. Počelo je s postavljanjem senzora na parkirališta, koji preko aplikacije na mobitel javljaju jesu li slobodna ili ne. Nastavilo se s vidonadzorom grada koji broji ljude u povijesnoj jezgri i javlja realno stanje. No to je tek početak. Potrebno je sva parkirališna mjesta u cijelom Dubrovniku priključiti na mrežu senzorima, potom ih umrežiti s barem još dva takva sustava, primjerice nadzorom prometa i recimo nadzorom vodovodnih cijevi. Tako da neki korisnik te aplikacije u realnom vremenu dobije informaciju o prohodnosti neke ceste i dostupnosti parkinga i na primjer o nekoj cijevi koja je pukla i zbog koje se negdje ne može voziti ili parkirati. To je princip pametnog grada. Sličan je primjer u ljudskom mozgu. Imate jedan neuron, živčanu stanicu, koja nešto radi. Ona sama ne može ništa, potrebno je oko 1000 neurona povezati u mrežu da bi dobili instikt, najjednostavniji proces u mozgu. Što je više živčanih stanica  - informacija i veza među njima to mozak lakše uči i bolje funkcionira. Tako i grad. Zamislite da umrežimo sustav napajanja javne rasvjete, struje, vode, nadzor prometa, parkirališta, događanja zajedno, pa na mobitelu vidite sve te informacije o lokaciji na kojoj se nalazite i o lokaciji na koju idete. Sve te informacije olakšale bi nam život, a njihovo bilježenje i praćenje dovelo bi do rješenja problema i mogućih predviđanja i sprječavanja neželjenih događaja. Taj proces pravljenja grada „pametnim“ nikad ne može završiti, kao što ni izgradnja grada nikada ne završava. Uvijek se može bolje.

U informatičkom klubu Futura vodiš radionice Robotike. O čemu je riječ?

Arduino je brend elektroničkih mikro pločica, mikrokontrolera, koji se mogu programirati, a nisu dovoljno jake da bi se mogle nazvati kompjuterom. Služe samo za jednu funkciju. No zbog male cijene dostupne su svima. Od 2005. Arduino je na tržištu i svatko može naučiti i programirati te pločice i naučiti kako se spajaju. Arduino po prvi put u povijesti omogućava da jedno dijete doma samo može napraviti  kompleksan uređaj koji mjeri različite podatke i prikazuje ih na različite načine, pali elektromotore... Futura i ja osobno, želimo proširiti to znanje i mogućnost.  Želimo naučiti  naše građane da sami naprave sebi doma pametnu kuću, pametno navodnavanje, skupljanje solarne energije. Uz malo truda i godinu dana istraživanja za mali novac svatko to može napraviti, kvalitetnije i jeftinije od mnogih komercijalnih proizvoda na tržištu.

Kroz računala i programiranje Nikša je, kaže sam, došao sam do samog ruba tehnologije i shvatio da je budućnost računala u biologiji. Stoga se bavi i bionženjeringom, zanima za genetiku što ga je dovelo do novih spoznaja.

Ljudi i sva živa bića su kompleksni strojevi napravljeni od bioloških komponenti. Svi ljudski izumi već postoje u prirodi, koja je prvi programer. Moderne tehnologije svode se na kod, a živa bića na DNK, koja je također kod. Kad čovjek dođe do ruba tehnologije opet se vraća biologiji. Jedno revolucionarno otkriće, koje se pojavilo prije nekih godinu dana „CRISPR“ omogućilo je reprogramiranje DNK koda kod već živućih bića. Dakle trenutno je moguće izmijeniti DNK kod i ispraviti neke greške kod odraslih biljaka, životinja i ljudi. Do sada to je bilo moguće samo u embrionalnom stadiju s velikom nepreciznošću. Bioinženjering je trenutno najzanimljivija grana znanosti u kojoj se događaju nevjerojatna otkrića.

Kad govorimo o izmjeni genetskog koda, postavlja se pitanje etike. Kad je takvo što opravdano, kad nije? Može li se zloupotrijebiti i time nekome drugome nanijeti zlo?

Pitanja morala, etike,  razlikovanja dobra i zla stalno su prisutna u znanosti, pogotovo kod revolucionarnih otkrića, tako je bilo i u prošlosti. S jedne strane manipuliranje genima može nam donijeti puno dobrih stvari, kao rješavanje problema gladi u svijetu, kao i brojne druge pozitivne promjene, a ako se upotrebljava za loše ciljeve može nam donijeti i puno zla. Nije manipuliranje genima ništa novo u prirodi. Mi uvijek iz prirode uzimamo obrasce kad stvaramo, sve to oko nas postoji, i genomi i kombinacije. To nije izmislio nijedan čovjek. Dugo se mislilo da je jedini ljudski originalni izum zupčanik, jer se on u prirodi nigdje nije mogao naći. No eto u jednoj vrsti kukca pronađen je i zupčanik kao prirodni dizajn. Pomoću tehnologije se udaljavamo od prirode i kad  duboko zagazimo u tehnologiju, opet se vraćamo prirodi. Ljudima je cilj svaku tehnologiju usavršiti do kraja. Isti cilj ima i priroda, već milijardama godina, uložiti što manje energije za što bolji rezultat. A kad je riječ o etici i moralu opet se vraćamo na vrijednosti koje su nam usađene tijekom odrastanja i opet se vraćamo na djetinjstvo, mladost, obitelj i okolinu u kojoj odrastamo.


K. Fiorović /FOTO: Vedran Jerinić





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme
plivaci_jug_14
LIFESTYLE
0      17|12|17 u 08:10
FOTO: Plivači napunili bazen, stigao i djedica s darovima
koncert_Pavel_161217_naslovna
LIFESTYLE
0      17|12|17 u 02:31
FOTO: Romantična večer s Pavelom na Stradunu
advent1
LIFESTYLE
0      16|12|17 u 20:10
Zasjala treća adventska svijeća- svjetlo radosti i veselja
sarena_zima_161217_naslovna
LIFESTYLE
0      16|12|17 u 18:32
FOTO: Šarena zima u Uvali Lapad
Bozicna_bajka_161217_naslovna
LIFESTYLE
0      16|12|17 u 14:10
FOTO: Božićna bajka oduševila mališane

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija