LIFESTYLE
16.07.2017 u 11:42

ŽIVOT U GRADU: Mara Kolić Pustić - nas koji smo ostali, veže iracionalna ljubav prema Gradu

Antuninska, Petilovrijenci, Pile, Danče, ali i Zlatni potok, mjesta su koja Mara Kolić Pustić, restauratorica i aktivistica, doživljava svojima. Nisu to samo lokacije, već prostori puni sjećanja i emocija, prostori koji svojim stanovnicima i dalje daju jednu posebnu notu života, dom kojim se ne trguje. „Mislim da je to neka iracionalna ljubav koja i mene i sve nas koji smo, usprkos svemu, ostali živjeti u Gradu, veže. Dolazak prvih čiopa, koje najavljuju ljeto u Gradu, i njihov pjev, koji u zidinama odjekuje, događaj je koji me svake godine iznova podsjeti na djetinjstvo i samo jedan od razloga zbog kojih je život u Gradu moj jedini, prirodni izbor“, kaže Mara.


komentara  1

Život u zidinama nekad i danas poprilično je različit. Problema u svakodnevnici ima puno više. Stanovnika koji cijelu godinu žive u kamenim uličicama sve je manje, no nije sve tako crno.

Nade za život u Gradu još ima. Još ima ljudi koji nisu spremni sve pustit i otić. Cijeli niz građana unutar zidina angažirao se na izradi Plana upravljanja povijesnom jezgrom. Prvo smo se izborili za sudjelovanje, a onda smo volonterski radili popis stanovništva. Rezultati su puno bolji nego što smo mislili. U Gradu stalno živi oko 1 500 ljudi. Jest da ima puno starijih i premalo djece, ali brojke su duplo veće nego što smo mislili. Nas 15 je radilo popis, svatko u svom dijelu Grada. Uglavnom su nas ljudi primali srdačno i lijepo, uz izuzetak pojedinih skeptika. Bilo im je drago da ih netko nešto pita, imali su prijedloge i sugestije, a kroz taj smo se popis ponovno nekako zbližili.

Mnogi su se građani angažirali i aktivno sudjelovali na sastancima, davali svoje prijedloge, sugestije kako riješiti probleme. To je pravi način, jer ako budemo svi kukali i čekali neke druge da riješe naše probleme, ništa se neće dogoditi. Građani se trebaju aktivirati, upravljati procesima i mijenjati stvari. Moji dragi srđevci i ja skupa s njima angažirali smo se jer si jednostavno ne možemo pomoći, ne možemo skrštenih ruku promatrati što se događa. Prilikom izrade Plana razgovarala sam sa stručnjacima za demografiju. Zanimao me njihov sud ima li smisla angažirati se, ima li šanse za Dubrovnik da opet postane životan Grad? Oni su mi ulili nadu. Njihov je dojam da se za Grad još vrijedi i može izboriti i da građanski angažman ima smisla.

Zajednički aktivizam oko sudbine povijesne jezgre i Plana upravljanja zbližio je građane različitih svjetonazora oko jednog cilja, sačuvati mjesto koje zovu dom i vratiti mu životnost. U mnogim ulicama u zidinama, susjedi su prava rijetkost. Kako je u Petilovrijencima?

Susjedi su luksuz, a dječji smijeh poseban dar. U moju ulicu se vratila jedna mlada obitelj s malom djecom i to mi je posebno drago. Divno je čuti dječji smijeh pa i plač u ulici, opet. Osim turista u apartmanima u našoj ulici imamo i podstanare, ljude koji su tu došli odraditi sezonu, on su unijeli jednu živost u susjedstvo. Prije samo par godina balica starijih gospođa, koje su mahom nosile neku verziju imena Marija, svake bi večeri u skalama ćakulale. Njih, na žalost, više nema.

Mara Kolić Pustić do svoje je sedme godine živjela u Antuninskoj ulici, odmah na Stradunu. Kad je imala sedam godina njezina obitelj se preselila u Zlatni potok, a baba i dundo ostali su u Antuninskoj. Nakon studija u Zagrebu zasnovala je svoju obitelj i ponovno se vratila Gradu, ovoga puta u obiteljsku kuću u Petilovrijencima.

Te 1999. mnogi su prodavali kuće u Gradu, meni to uopće nije palo na pamet. Naša je kuća bila direktno pogođena granatom. Trebalo je obnoviti, urediti, ali nikad nisam pomislila da bi i ja mogla prodati i sa svojom obitelji otići živjeti negdje drugo. Nakon studija u Zagrebu vratila sam se u staro susjedstvo. S najvišeg pjana kuće vidim prozor babine kuće u Antuninskoj.

Živjeti blizu Pelinama je ugodno i puno dostupnije primjerice za donijeti spenzu s Buže, nego ispod Svete Marije. Kuća je na dobrom mjestu, a na gornjem pjanu, na kojem se i najviše boravi puca pogled na Grad sve do Lokruma, Lovrijenca i Graca i puno je sunca i svjetlosti.
Mislim da je to neka iracionalana ljubav koja i mene i sve nas koji smo usprkos svemu ostali živjeti u Gradu veže.

Tek kad otiđemo iz Dubrovnika na neko duže vrijeme, ja primjerice na studij, i vratimo se, tek tad mnogi od nas osvijeste koliko je posebno mjesto na kojem živimo. Život u Gradu ima svoje prednosti. Sve je blizu. Poslije posla ljeti pođem se okupat na Danče, vratim se doma, izađem na koncert, predstavu ili samo na piće ili đir…

Odrastati u Gradu također je posebno lijepo. Nema prometa, djeca sama idu u školu, slobodne aktivnosti su također sve tu. Moje su kćeri nakon odgledane baletne predstave, poželjele ići na balet i tu želju je bilo vrlo jednostavno realizirati. Boraveći u Umjetničkoj školi, osluhnule su i glazbeni kutić i poželjele i tamo krenuti. Vrlo brzo, bez puno muke, same su išle na sve slobodne aktivnosti. Bez obzira čime će se sutra baviti to je zauvijek oplemenilo njihove živote. Da sam živjela negdje drugdje, to se tako prirodno i spontano najvjerojatnije nebi dogodilo.

A kako je bilo odrastati u Gradu tijekom 80-ih godina prošlog stoljeća?

Ponekad bi se igrali na placeti od Domina i Iza Roka, na lastike, mijenjali smo salvete, koje su tad svi sakupljali. Bila sam manja pa su češće bile vizite i s njima povezana igra, ali sjećam se da sam iz vrtića Izviđač na Pilama sama išla doma. Tete bi me prevela preko puta, a ja bi sama preko ili kroz Pile, došla doma. Putem bi se svima javljala, a kad bi me pitali kako se zovem svaki put bi rekla drugo ime. Ljeti smo svaki dan išli na Danče, kroz Pile. Ljudi bi mi se javljali i svi su me drugačije zvali. Roditeljima je to bilo čudno, a onda su saznali istinu.

S mojih 7 godina preselili smo se u Zlatni potok. U školu sam, naravno, išla u Grad. Na Pilama bi se ukrcali u osmicu i vozili se oko cijelog grada da napišemo domaći do Potoka kako bi se odmah mogli igrat vanka. Na ulici sam se „zaupravo“ neumorno počela igrat tek u Zlatnom potoku. Igrali smo se na brdu, svugdje i stalno smo bili vanka. Danas djeca imaju puno zabave unutar kuće i čini mi se nemaju vremena za igru, nemaju taj luksuz dokolice, koja rađa kreativne ideje za igru i ostalo.

Danče…

Danče su još jedno posebno mjesto u mome životu. Tamo sam prohodala, proplivala, progovorila. I danas sam rado ljeti na Dančama.

Moj otac Đuro Kolić bio je, među ostalim, veliki zaljubljenik u vaterpolo i Jug. Nono Pero je bio jedan od osnivača VK Juga na Dančama. Pape je vječito tražio okolo mlade talente. Nije mu toliko bio važan vrhunski sport, koliko okupljanje mladih i stvaranje pravih igrača. Gdje god bi vidio nekog dječaka ili mladića s loptom, odmah bi ga pitao kako pliva i bi li igrao vaterpolo.

Kad smo ga iznenada izgubili, divno mi je bilo kad su nam se obratili mladi Dančari, koje ja nisam ni poznavala, jer to su neke nove generacije, s idejom organiziranja memorijalnog maratona, koji bi nosio njegovo ime. Pape je bio šef pravne službe u Atlantskoj, igrao u Jugu, bio predsjednik Juga, u ratu je odigrao dosta zahtjevnu i nezahvalnu ulogu pregovarača, bio je gradski vijećnik, predsjednik Gradskog vijeća… bilo je više osnova za potaknuti neki vid sjećanja na njega. Mislim da je mogao birati, da bi odabrao upravo ovu varijantu – Danče, mladost, vedrina i pozitivna energija.

On bi ujutro prije posla pošo na Danče, otplivo par kilometara, obrijo se, obuko odijelo, stavio krovatu i ravno s Danača pošo radit. Vjerujem da je ta njegova redovita jutarnja tura par puta do Turčina i nase bila inspiracija dančarskoj mladosti za jednu tako lijepu manifestaciju, memorijalni maraton, i jako sam sretna zbog toga.

Grad nekad i sad.

Nekad je Grad bio pun svijeta, pun života. Sjećam se tog večernjeg žamora, sa Straduna koji bi me uspavljivao, sad nema tog kontinuiranog žamora velike mase ljudi koji điravaju. Grad mi je prije izgledao veći, ne samo zato što sam bila dijete, nego i zato što nije bio toliko zagušen, ali i zato što je imao puno raznih sadržaja koji čine jedan grad. Srce grada bilo je u zidinama. Za sve je trebalo poć u Grad, sad je to drugačije, srce grada je sad Mokošica, tamo ljudi žive.

Većina nas u Dubrovniku je barem jedan dio života živjela u Gradu ili je u Gradu živio netko od naše rodbine ili prijatelja. Svi smo taj grad doživljavali svojim mjestom, pa i kad bi se preselili drugdje, svaku smo večer strugali Stradun đirevima. Na žalost taj osjećaj mnogi su izgubili.
Rastužila me priča jedne naše sugrađanke, koja strašno voli Grad i u tom duhu odgaja svoju djecu. Naime njezin je sin krenuo u đir s prijateljima. Ona ga je pitala: idete li na Stradun, a on joj je odgovorio: ne, idemo u Gruž, Stradun je za strance.

Osim đira Stradunom uvečer ili kave ujutro, svi su imali i sasvim praktične razloge za doći u Grad. Kupit knjige, kupit cipele, pogledat film… Sad za sve to ljudi idu drugdje u Lapad, Gruž, Župu. U Gradu više toga nema jer je sve za strance. Jedino zašto ljudi danas dolaze u Grad je zbog one neke ljubavi koju još osjećaju. Zbog prevelike želje za zaradom građani su gradu postali smetnja.

Apartmanizacija starih palača, s jedne strane je dovela do toga da su gotovo sve kuće obnovljene i uređene, dok s druge strane grad postaje hotel i gubi se način života.

Otkad pamtim, u Gradu se iznajmljivalo sobe, apartmane…, ali sve do prije nekoliko godina to je bilo nešto sasvim drugačije. Ljudi su u Gradu živjeli i iznajmljivali. Turisti su bili naši gosti, koji su imali priliku upoznati život grada, sudjelovati u njemu, duže su ostajali, družili se s građanima, vraćali se opet. Vlasnici apartmana sami su ih čistili, primali goste, tratavali ih. Bio je to jedan sasvim drugačiji turizam. Sad vlasnici apartmana ne žive u Gradu, goste dočekuju djelatnici agencija, servisi čiste poslije gosta, gosti ostaju dva, tri dana, ne druže se s domaćim ljudima i pođu. Grad je postao jedan razasuti hotel koji vode nekoordinirane službe.

Tako je ispred moje kuće, tri dana stajala vreća od smeća, velika toliko da ja u nju cijela ja mogu ući. Vreću je neki servis za čišćenje zaboravio odnijeti. Zvali smo vlasnike apartmana da ih upozorimo, no nitko nije došao odnijeti smeće, pa sam onda ja tu vreću natovarila na leđa i odnijela na Bužu, jedva. Nisam ovo ispričala da bi nekoga pokudila, nego kao primjer kako to funkcionira. Djelatnici agencija i servisa za čišćenje ne mogu se brinuti o Gradu, kao što su to radili nekad vlasnici prostora, jer to nisu njihovi prostori i nisu njihove kuće. Ako nastavimo ovako Grad će potpuno izgubiti svoje dostojanstvo. Prostori su otuđeni od vlasnika, nekad su to bili životni prostori, domovi u koje je svaki stanovnik unosio svoju osobnost, svoj pečat, danas su to samo apartmani za koje se brinu neki drugi.

Stolovi su vječna tema stanovnika Grada. Svima je jasno da ih ima previše, no čini se da i dalje njihov broj samo raste.

Kad je riječ o restoranima, nisu ugostitelji krivi za nered, oni samo traže svoj komadić sreće i imaju na to pravo. Propisima, koji postoje i koje još treba poboljšati netko bi trebao kontrolirati postavljanje stolova i sve drugo, no propisi se ne poštuju i nema sankcija. Samo da se poštuju postojeći propisi, slika Grada bila bi znatno drugačija.

Trebalo bi nam svima postati jasno da je konstruktivan i skladan suživot stanovnika, restorana, butiga, turističkih grupa i svih drugih zainteresiranih za prostor grada jedina održiva opcija. Dok se to ne dogodi, sve što činimo, na dulje staze, činimo na vlastitu štetu.

Mara je voditeljica Restauratorskog odjela Dubrovnik Hrvatskog restauratorskog zavoda. Živi na Pelinama, radi u ljetnikovcu Stay na Batahovini. Iz lijepog u ljepše. Majka je dviju, sad već djevojaka, odličnih učenica i balerina. Sudjeluje u raznim projektima, a članica je Kandidacijske liste građana birača Srđ je Grad, jer smatra da građani sami moraju sudjelovati u borbi za javni interes i izgradnji pravednijeg društva. Život u Gradu njen je izbor.

Meni u Gradu nikad nije dosadno. Sve mi je pod ruku, odnosno pod nogu. Za mene je vazda poseban doživljaj dolazak prvih čiopa, nakon zime. Ima čiopa svugdje, ali u Gradu njihov pjev , možda zbog akustike kamena, posebno odjekuje. Taj me događaj svake godine vrati ponovno u djetinjstvo i podsjeti na ljepotu u kojoj sam se rodila, u kojoj sam odrastala i čini me sretnom što i danas tu živim. Čiope najavljuju početak ljeta i svega onog što ide s ljetom u Gradu, a kad one pođu počinje zimski, usporeni ritam života koji u neka doba jedva dočekamo nakon pretrpanog ljetnog tempa.


Katarina Fiorović





KOMENTARI / Komentiraj
   
   

lincuo 16.07.17 u 19:51
Divno, svaka na mjestu.Hvala na pozitivi,Mara!





Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija