LIFESTYLE
05.02.2017 u 11:55

UGLEDNA POVJESNIČARKA URBANIZMA
GDJE JE NESTAO GRAD: Dubrovnik između King's Landinga i Nottinghama

Odmjerenost i dostojanstvo bili su glavno obilježje politike nekadašnje Republike, a javni interes dominantni ideal. Danas se potonje može odrediti kao etički nalog očuvanja baštine, kao najvećeg dobra i izvora egzistencije grada. Stoga je jedini, legitimni dubrovački brand njegov identitet, a on se može kreativno razvijati novim, neinvazivnim  ponudama, zasnovanima među ostalim i na bogatoj nematerijalnoj baštini. Treba li Dubrovnik doista i nadalje, kao kulisa, služiti kao sirovina movie-businessu i screen-turizmu, kojima stvarno i povijesno, kultura, memorija i tradicija ne znače mnogo? - pita se i analizira za dubrovniknet.hr "brendiranje" našega Grada kao kulise za različita događanja, vodeća hrvatska povjesničarka umjetnosti i urbanizma, Snješka KNEŽEVIĆ.


komentara  34

U pismu/molitvi dubrovačkom Parcu, sv. Vlahu, Maja Nodari uoči njegove Feste postavlja pitanje, je li upravo u doba Vlasića i Feste trebalo na Stradunu postaviti scenografiju (za blockbuster Robin Hood. Origins), koja, kaže, neće doduše spriječiti održavanje procesije, ali će je „vizualno i simbolički nagrditi“. Smjesta daje i dijagnozu: Dubrovnik „daje prvenstvo zaradi, profitu i marketingu – u odnosu na svoju povijesnost i identitet.“

U opremi, Dubrovniknet zaoštrava i pita: koje su granice, do kuda se može i smije ići? Ako netko ima legitimitet da digne glas protiv najnovijeg krimena, preodijevanja Straduna u fiktivni, kvazisrednjovjekovni ambijent Nottinghama – to je neupitno Maja Nodari. Godinama ona na svim planovima svojeg profesionalnog i javnoga rada afirmira nematerijalnu baštinu Grada kao dio ukupnosti baštine, a bitno je pridonijela da Festa sv. Vlaha bude 2012. uvrštena u Listu svjetske nematerijalne baštine UNESCO-a. Zato njezinu poruku treba shvatiti nadasve ozbiljno: iza nje stoji znanje, uvjerenje i angažman, ukratko: vjerodostojnost.

No, Maja Nodari i Dubrovniknet osamljena su iznimka. Većina građana – starih i mladih, neukih i obrazovanih, političara i nepolitičara, smatra da je takva i slična uporaba baštine samorazumljivo, štoviše legitimno pravo kad je riječ o materijalnoj dobiti, ma tko je ostvarivao. Baština se u djelatnostima tercijarnog (uslužnog) sektora – poglavito u turističnoj industriji, pa ugostiteljstvu i trgovini, rabi kao besplatna sirovina, kao što su prirodne, klimatske i slične odlike. Za razliku od tradicionalnih industrija sekundarnog sektora, one u svoju sirovinu ne ulažu ništa, a i ne preuzimaju ikakvu odgovornost za nju, zato što im je bogomdana, takoreći servirana na određenim geografskim punktovima.

Koliko se – i da li se uopće od golemog prihoda od turizma ulaže u održavanje i obnovu dubrovačkih spomenika, to javnosti i pozvanim strukama nije poznato. No poznat je primjer Društva prijatelja dubrovačke starine koje upravlja zidinama i sav prihod od posjeta reinvestira najprije u uređenje, prezentaciju i obnovu zidina i drugih fortifikacijskih objekata Republike, ali i drugih spomenika – i to već više od šezdeset godina. Po tome predstavlja ne samo lokalni ili nacionalni, nego internacionalni unikum. 

Za suvremene postindustrijske industrije, među kojima znatno mjesto zauzima nadasve razgranata turistička industrija, odnosno za uspjeh njihovog produkta i za njihov profit, od najveće je važnosti propaganda: uporaba najprije svih slikovnih medija kojima služe fotografija i film/video, dizajn i svakovrsna, poglavito elektronička manipulacija.

Cilj je „brendiranje“, to jest, proizvodnja neviđeno-novog i nevjerojatno/jedinstvenog, a kao „strategija“ globalno natjecanje/borba za nove mase korisnika i njihov novac. Masovni turizam, koji je danas poglavito na djelu, doveo je do neslućenog cvata popularne kulture u kojoj su se razbujali fiktivni svjetovi, neomitovi i fantastika, a razvilo i ono na što je film već odavno navikao masovnu publiku: ratovanja i osvajanja – kvazipovijesna ili fikcionalna, nevjerojatno/šokantni pirotehnički efekti, bezočno ubijanje i brutalni seks kao rutina, čak ritual, krv i gomile leševa. Drugim riječima: golicanje latentnih primordijalnih nagona i podizanje doživljajne temperature. Ovom, u mnogočemu redukcionističkom natuknicom približavamo se onome što filmski megaprojekti donose Dubrovniku.

I turistička industrija – kako sebe s pravom obilježava turizam zato što je usvojio klasične industrijske tehnike, psihologiju i moral prilagodivši ih nužno postindustrijskom mentalitetu – odavno se dobrano uhvatila Dubrovnika, kao uostalom svih kulturom posvećenih, prirodom i klimom blagoslovljenih mjesta na Mediteranu i neupitno donijela materijalno blagostanje svim sredinama, od Turske do Portugala, od Egipta do Maroka. Dubrovnik je u tom smislu „profitirao“ i proglašenjem spomenikom svjetske baštine i važnosti.

Kulturnom turizmu uskoro će se pridružiti kruzerski turizam, noviji fenomen masovnog turizma koji donosi nove običaje i očekivanja. Umjesto više ili manje kraćeg boravka, nastojanja za percepcijom cjeline i biti povijesti, kristaliziranima u spomeničkim strukturama i posebnostima – brzinski obilazak, fotografiranje reklamiranih atrakcija, samodostatni selfiji kao surogat istinskog doživljaja.

U ljetu povremeno totalna zapunjenost grada, prijetnja stampeda, dok se o higijenskim aspektima, zagušenju povijesne kanalizacije ili možebitnom izbijanju pošasti (kolere ili sl.) uopće ne govori. Dok se blagajne pune, Grad se višestruko rastače: materijalno, populacijski, kulturno. Opće je poznato da je ispražnjen, da se više od polovice donedavnih stanovnika iselila zbog nemogućih uvjeta života, među ostalim zbog pritisaka turizma, da je od kuća rasprodano sve što se rasprodati moglo, pa kao elitne rezidencije stranaca veći dio godine zjape prazne, da nekad ponosne Ljetne igre služe kao alibi za kulturu koja je isparila i ustupila mjesto jeftinim, bezidejnim suvenirnicama.

Ukratko: slika grada radikalno se promijenila nagore – sve u duhu programera površne i vremenski što kraće konzumacije onoga što se preporuča kao vrijedno pogleda i fotoaparata. Ne postoji ideja ili vizija, kamoli oficijelni program unapređenja urbanog života, što znači, poboljšanja uvjeta života stanovnika, sustavne obnove uglavnom oronulih kuća i modernizacije infrastrukture, a sve što je izvan Place, paralelnih Ulica od puča i Prijekoga te nekoliko niša/pjaceta, svjedoči o nebrizi i zapuštenosti. Grad unutar zidina sve više postaje beživotna ljuska i kulisa. A zna se što je sadržavala, značila i svjedočila, jer ako je neki grad teško i preteško bremenit memorijom, to je Dubrovnik. I zato su to dirljiviji napori pojedinaca ili grupa da revitaliziraju kulturu i urbanitet po kojima je taj prostorno mali grad unikum, da osvijeste i promoviraju identitet u onih koji nisu odustali da budu građani, žitelji i protagonisti. 

Nije davno kako se u grad unižen do sirovine koja donosi golemi novac i profit, a od njih ne dobiva ništa, uselila filmska industrija posebnih karakteristika i zahtjeva. Riječ je o velikim produkcijama na tragu tzv. svemirskih opera, kombinacija fantastike i mita, legendarijima u smislu Tolkienove mitopoetike. Ukratko: o megaspektaklima koje basnoslovni marketinški budžeti pripremaju za blockbustere i nameću globalnom interesu, ne samo publike, nego i ozbiljnih teoretičara, dok im raskošna tehnika, specijalni efekti, tehnološke inovacije, veliki glumački starovi, režiseri i birani umjetnici osiguravaju visoke nagrade. Njihovi fikcionalni prostori većim su dijelom proizvod očuđenja stvarnih ambijenata bilo virtuoznim elektroničkim manipulacijama, bilo kostimiranjem, čime se transformiraju u hibride: déjá vu – jamais vu (već viđeno – neviđeno). Primjer su i Igre prijestolja (Games of Thron) i Zvjezdani ratovi (Games of Thron), gdje se to postiže različitim sredstvima i potpuno je konformno njihovom sinkretičnom duhu i poetici.

Velikim međunarodnim produkcijama utro je put ne samo u Dubrovnik, nego i u Hrvatsku Hrvoje Hribar i HAVC (Hrvatski audovizualni centar) s ciljem da ovamo „vrati međunarodni filmski biznis“. Kao ključ identificirana je potreba donošenja sustava fiskalnih poticaja prema uzoru „rebate“, naime povrata 20% potrošenog novca, što znači da ih država sufinancira. No prema HAVC-u i dvama ministarstvima (kulture i financija) koja su podržala inicijativu, te i takve produkcije donose višestruku korist koja nadmašuje takvo poticanje: razvojem domaće audiovizualne industrije, zapošljavanjem, zamahom turizma, napose filmskoga (screen tourism) stvaranjem lokalnog brenda, besplatnim (!) publicitetom i promocijom... Zato je 2012. izmijenjen i dopunjen Zakon o audiovizualnim djelatnostima, koji jamči „rebate“, pa su zaredale dobrodošlicom pozdravljene međunarodne ekipe.

Obuhvatno se o svemu raspravljalo u Hrvatskom saboru 23. 10. 2013. (Moj film, Hrvatski filmski portal), iz čega izdvajamo poučne riječi Juliane Schulze, iz konzultantske tvrtke za kreativne industrije Peacefulfish iz Berlina, o destinacijskom turizmu potaknutom atraktivnim filmskim lokacijama (Novi Zeland, Gospodar prstenova) i zaključnu riječ ministrice kulture Zlatar Violić, koja je izjavila da su „poticaji oblik investicija“ i pozvala na ulaganje u spomeničku i prirodnu baštinu „kao u prostore snimanja“.

Poruka je jasna: iskoristiti i prigodno našminkati. Hribara je pak sljedeće godine  (Novi list, 19. 1. 2014.) dirnulo kako u Dubrovniku „gradska uprava i ovdašnji ljudi prihvaćaju takve projekte (Igre prijestolja), jer je očigledno da im nose korist“.  I to je jasno. Kako bilo, općim, gotovo nacionalnim konsenzusom osigurana je podrška producentima megaspektakala, koji su sa zadovoljstom prihvatili ponuđeno i – istini za volju, oduševili se bogatstvom i ljepotom baštine koju su otkrili u Hrvatskoj, napose u Dalmaciji.

I tko bi takvom razvoju stvari mogao prigovoriti? Korist za neke, čak mnoge, propaganda ljepota Lijepe naše – doduše upakirane u slike galaksijskih civilizacija i kozmičkog pluskvamperfekta, ali ipak prepoznatljivih. Dubrovačko/hrvatskom screen- ili movie-turizmu HBO je ljubazno dao svoj doprinos objavljivanjem deset spotova s deset lokacija na kojima su snimane Igre prijestolja, u kojima  se predstavljaju kakve su u stvarnosti, a kakve nakon postprodukcije – novo-stare. Ozbiljnost i želju za trajnom suradnjom dubrovački gradonačelnik čak je potvrdio odlaskom u L.A., slično kao što zagrebački gradonačelnik često pohodi Rim, ne bi li studirao njegove fontane. No pitanje je, koliko su ti projekti pomogli hrvatskoj audiovizualnoj industriji, koja je prema onom što je na spomenutoj saborskoj raspravi izjavio prof. dr. Anto Bajo, doduše „na zdravim nogama“, ali „nedovoljno likvidna i prilično zadužena“. I kakvo je uopće stvarno stanje kreativnih industrija, koje su – spomenimo – prema najavama zagrebačkih urbanih stratega 2012. imale dobiti ključnu ulogu u rehabilitaciji Gredelja i velikog industrijskog krajolika, koji je danas pustoš i nemjesto?

Ideja o oživljavanju ekonomije doprinosom tih postindustrija čini se koliko utopijskom, toliko naivnom u društvu (i državi) koja nema zdrave proizvodnje i izlaz traži u uslugama – u ovom slučaju, afitavanju. U Dubrovnlku ono se uistinu isplati – pojedinicima da žive više ili manje bolje, gradskoj upravi da reproducira kič, kakav je takozvani zimski festival s „kućicama“ i onime što nude kao glavnim sadržajem.

Na pitanje o granicama i dokle se smije ići, i nije teško odgovoriti.

Povijesni gradovi kao što je Dubrovnik oduvijek su bili zanimljivi filmskim scenaristima i režiserima, od Smrti u Veneciji (Visconti, 1971.) do Palermo Shooting (Wenders, 2008.), ali u njima do punog izražaja dolazi ono što je u tim gradovima posebno i jedinstveno. Oni dobivaju ulogu aktera i subjekta, nisu objekti kao u dva navedena dubrovačke primjera, Igrama prijestolja i Ratovima zvijezda. U njima je Grad kulisa ili čak nositelj kulise, koja je u svemu inferiorna onome što je nosi, zato što je kič. No dok je u Igrama prijestolja novo i izmišljeno – King's Landing, kvazisrednjovjekovna utvrđena luka i glavni grad Sedam kraljevstava na Westerosu, ostvareno u postprodukciji i kompjutorskom nadgradnjom, za osmu epizodu Ratova zvijezda, Posljednji Jedi, Stradun je kulisom, naočigled neinventivnom, maskiran u fiktivni galaktički ambijent – i nagrđen. Hrvoje Hribar, na početku 2016. (Slobodna Dalmacija, Showbizz H, 12. 2.): „Nakon tog snimanja Dubrovnik više neće biti samo najljepši grad na svijetu, nego će postati i najljepši u kozmosu“, pretjerujući dvostruko, u vulgarno marketinškoj maniri.

Na tragu Ratova zbiva se i posljednja opsada Straduna i drugih mjesta, izabranih za film Robin Hood. Origins. Još apsurdnije, još bezočnije nego prije, sada je kameni mediteranski grad sveden na konstrukciju koja nosi drveni ranosrednjovjekovni gradić, kako su ga izmaštali scenaristi filma. Time se napokon dospjelo do granica, o kojima 25. siječnja pita Dubrovniknet, a „samo srce Grada, otmjena urbana elegancija Place, pojam skladnosti i urbaniteta maškarava se“, utvrđuje Maja Nodari. Kulisa, ma kakva bila, prekriva i zatire njegov stvarni, jedinstveni identitet i doslovno ga pretvara u rekvizit.

Treba li Dubrovnik doista i nadalje na takav način služiti kao sirovina movie-businessu i screen-turizmu, kojima stvarno i povijesno, kultura, memorija i tradicija ne znače mnogo?

Dubrovnik je od 1950-ih prema najvećoj internetskoj bazi podataka o filmu, IMDb, bio poprištem 77 filmova, što igranih što dokumentarnih, a prema webstranici američkog BuzzFeeda bio je 2014. jedno od 18 najpoznatijih filmskih lokacija. Ako je tako, a sporiti se s činjenicama nema smisla – filmovi neupitno doprinose njegovoj globalnoj promociji, kao i legitimacija svjetske baštine. I scren-turisti su dobro došli, kao i oni koje zanimaju spomenici. Ono što je nužno, to je uspostaviti mjeru i odbaciti pohlepu koja je očita u recentnom korištenju/eksploataciji baštine.

Odmjerenost i dostojanstvo bili su glavno obilježje politike nekadašnje Republike, a javni interes dominantni ideal. Danas se potonje može odrediti kao etički nalog očuvanja baštine, kao najvećeg dobra i izvora egzistencije grada. Stoga je jedini, legitimni dubrovački brand njegov identitet, a on se može kreativno razvijati novim, neinvazivnim  ponudama, zasnovanima među ostalim i na bogatoj nematerijalnoj baštini. Umjesto krčmarsko-sajamskog ugođaja, „kućica“, kobasica i alkoholija, na Stradunu bi se uistinu moglo zamisliti i nešto manje banalno, a domaće i tradicijsko – kao što je Amsterdam svoju zimu osvijetlio golemom izložbom tulipana.

Nastavi li gradska vlast pasivno i služnički opsluživati sve koji se žele služiti Dubrovnikom kako im drago, u konkretnom slučaju filmaši, grad bi mogao doživjeti sudbinu andaluzijskog gradića Jurzcara u regiji Málaga, koji je globalnu popularnost stekao ne svojom srednjovjekovnom arhitekturom, nego Sonyjevom ponudom da se transformira u grad Štrumfova. Uvjet je bio da se sve kuće, uključujući crkvu preboje u plavo, što je prihvaćeno. Od 2011. tradicionalno bijeli gradić s crvenim/smeđim krovovima potpuno je pomodren, sa zidova kuća, plotova i odasvud domahuju simpatični patuljci, ali ga kao atrakciju i senzaciju posjećuju štrumfofili iz cijeloga svijeta. Možda se netko sjeti tako zatrajno preurediti i Dubrovnik... možda će netko ponuditi da oboji vodu plitvičkih slapova u crveno... tko zna? To bi bili pravi hrvatski brendovi.

 

Snješka Knežević (1938. )desetljećima je djelovala kao književna prevoditeljica, urednica i komentatorica na Radio Zagrebu. Posljednjih dvadesetak godina posvećena je istraživanju i znanstvenom radu s težištima na urbanizam, arhitekturu, teoriju umjetnosti i zaštitu spomenika. Napisala je nekoliko iznimno važnih knjiga s urbanističko-arhitektonskim i kulturno-povijesnim temama Zagreba: Zrinjevac – 1873-1973. (1994.), Zagrebačka Zelena potkova (1996.), Zagrebu u središtu (2003.) i Zagreb: grad, memorija art (2011.).
Objavila je stotine stučnih, znanstvenih te publicističkih radova, pripremila i prevela knjigu Bečka škola povijesti umjetnosti (1999.), uredila četiri knjige iz ostavštine Milana Preloga (Prostor – vrijeme, 1991., Između antike i romanike, 1994., Studije o hrvatskoj umjetnosti, 1999. i Tekstovi o Dubrovniku, 2004.), knjigu Jacob Burckhardt, Kultura renesanse u Italiji (1997.), zbornike: Obnova Dubrovnika 1979 – 1989 (1988., engl izd. 1989.), Antisemitizam Holokaust Antifašizam (1996.), Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj (1998.), Zgrada Sveučilišta u Zagrebu: postojanost i mijene (2010.), Gjuro Szabo, O Zagrebu (2012.).
Za monografiju „Zagrebačka Zelena potkova“ dobila je Nagradu grada Zagreba za 1996. godinu, a za ukupni znanstveno-istraživački rad na hrvatskoj i zagrebačkoj arhitektonskoj baštini nagradu „Neven Šegvić“, Udruženja hrvatskih arhitekata za 2002. godinu.
 







KOMENTARI / Komentiraj
   
   

macy 11.02.17 u 21:01
Manjgura, sve je to točno, ispričavam se jer ste mi onda netipični predstavnik realnog sektora. A što se tiče kućica, nije nitko umro od gladi, ali da nije bilo njih ja ove zime ne bi nogom pristupio na Stradun, a ovako sam bio desetak puta i sreo ČELJAD koju tko zna kada i gdje bi inače sreo. Za mene je to bio ŽIVOT. Kvalitetni. Famoznih 8000 je imaginarni broj, pročitajte u DU Listu što o migracijama govori jedini dubrovački meritorni stručnjak za migracijska pitanja stanovništva i njihovih GOSTIJU ( Veliko slovo i sa štovanjem - od njih barem za sada živimo). Život se ne zaustavlja dekretom. Nezaposlenih nema, uvozimo radnu snagu (evo su se opet naši razletjeli po jadnoj Slavoniji), ali bi smanjenjem broja posjetitelja lako mogla nezaposlenost zakucati i na naša vrata.

   

manjgura 11.02.17 u 11:33
nikad nisam radila u javnom sektoru, moja obitelj, većina prijatelja, moje okruženje je realni sektor...nije da ne mogu razumjeti argumentaciju, hranim parazite isto kao i vi, ali sam možda sklonija skromnijem razvoju na uštrb kvalitete života, manje bih novaca, a više vremena za obitelj i prijatelje, ne moram imat bijesno auto, samo ispravno i sigurno, nekako sam sklonija balansu što ne znači da negiram od čega živimo, što ne znači da ne živimo od istog, ali ne moramo to gurat do iznemoglosti, recite tko bi bio umro od gladi da nije bilo kućica na Stradunu, ko bi umro od gladi da ne dođe više od 8000 posjetitelja u Grad dnevno? nova radna mjesta? pa nemamo obrazovanog i sposobnog kadra ni za postojeće djelatnosti, a nezaposlene ne priznajem, postoje jednostavno radnici i neradnici...

   

macy 10.02.17 u 20:38
Ljulji, Venecija ne voli ni željezaru, ni brodogradilište, ni rafineriju, ni turiste...ali se ne bune puno (osim par tvojih oriđinala), jer bi ostali bez posla i lijepog životnog standarda. Ajde ti lovi rakune.

   

macy 10.02.17 u 20:35
Mi se Manjgura opet ne razumijemo. Nisam još čuo formulu po kojoj se može manje raditi a jednako (ili možda čak bolje) živjeti. To jednostavno na Svijetu, ovome našemu, ne postoji. Recite konkretno, koju bi to njivu mi trebali zaorati da nam nikne pšenica i - kruh. Naš svagdašnji. Ja ništa ne tvrdim, samo branim egzistenciju za čiju zamjenu, osim lijepih riječi, ne vidim nikakvih novih ideja. Posebnost, iznalaženje modela, razvijanje svojih potencijala (kojih, zaboga?)... su samo riječi koje ne daju kruha. I Mažuranić je odavno preko raje zavapio:" Hljeba, hljeba gospodaru, ne vidjesmo davno hljeba". Oni ga nisu vidjeli, a ovakvim razmišljanjem nećemo ni mi. Zanimljivo je da ovakva razmišljanja dolaze od onih koji svoju egzistenciju temelje na fiskalnim i parafiskalnim davanjima.

   

Dubrovnik-Ljilja 10.02.17 u 12:01
Inace, adio Bracu Konalisti, jos jednom afitatoru . Otisao u legendu.

   

Dubrovnik-Ljilja 10.02.17 u 11:56
Jest, a cula sma da je Venecijancima najdraza njihova zeljezara. Ma daj, ne dipr.

   

Dubrovnik-Ljilja 10.02.17 u 11:51
Sad znam tko je Macy. Postoji smao jedna osoba u Dubrovniku, koja voli toliko prdoklacit.

   

manjgura 10.02.17 u 11:06
mislim da smo dužni o svakom tom posebnom gradu posebni i razmišljati, ne funkcionira svuda sve na isti način, utoliko je nešto u Dubrovniku primjenjivo, nešto nije, bez obzira sto je kao ideja dobro i negdje drugdje prolazi... ja se ne slažem da ovaj Grad ima sve što drugi imaju, mora iznać modele i razvijati svoje potencijale na primjeren i sebi prilagođen način, apsolutno sam svjesna monokulture od koje svi posredno ili neposredno živimo, ali vi uporno tvrdite da od nje treba zgrtati novce na uštrb kvalitete života lokalnog stanovništva, neosporno je od čega živimo, ali je sporno kako živimo...možemo imat manje turističkog prometa i manje dobiti, a isto pristojno živjet, pretjerivanje i pomanjakanje mjere ide u megalomaniju i ugožavamo egzistenciju na takav način...

   

macy 09.02.17 u 21:39
Manjgura, uz dužno poštovanje, svaki je grad poseban. Na svoj način. Neki sam dan bio u Plovdivu, koji je europska prijestolnica kulture 2019. U užoj gradskoj jezgri danas ima 50-tak knjižara, antikvarijata, galerija, izložbenih salona...imaju antički teatar, kazalište... Uz njih funkcionira i jedan McDonalds. Niste me uspjeli uvjeriti po čemu je to Dubrovnik posebno poseban, a da te posebnosti mogu sutra stvoriti 5000 radnih mjesta u zamjenu za sadašnje koje bi tako rado izbacili iz Grada. Venecija ima ogromno brodogradilište, rafineriju i željezaru u Margheri,da li bi mi po toj logici trebali imati nešto slično, samo manje? I na koncu, financijski rezultat je itekako važan,GBP nam je tanak i moramo još više raditi i proizvoditi.Recite što i kako? Kruh se ne peče naglašavanjem posebnosti.

   

manjgura 09.02.17 u 12:40
a propos svega što Venecija ima, radi se o drugačijoj konfiguraciji terena, posve drugačijim gabaritima i prostoru kojim raspolaže Dubrovnik... upravo taj momenat uspoređivanja mi je neprihvatljiv, jedinstvenost ovog Grada je njegov resurs i ne može se razvijati ni u kojem drugom kontesktu nego u kontekstu posebnosti koja ga odvaja od bio kojeg drugog grada, stoga mu ne pripadaju mc donalds, kućice na Stradunu ili bilo kakav copy paste bez obzira na financijski rezultat...taj Grad zahtijeva posebno promišljene strategije razvoja koje ne ugrožavaju njegovu jedinstevnost i ne negiraju sam Grad, naravno da nismo na hrpu doveli gomilu stručnjaka koji će o tome razmišljat i donijet najbolja rješenja kad od silnih samoprozvanih stručnjaka ne mogu doć na red...očajnički nam treba Plan upravljanja

prethodna / 1 / 2 / 3 / 4 / sljedeća




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Vezani članci
Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija