LIFESTYLE
08.01.2017 u 14:21

"Nekad su Dalmatinci bili najcjenjeniji doktori i profesori, danas turizam njihovoj djeci daje laku zaradu, a ne najbolje školovanje... je li to pravi put?"

Hrvatska je baštinila mnoge jedinstvene vrednote... od gradova, pojedinih objekata pa do umjetničkih slika i predmeta. Ova generacija, nažalost, malo je toga na pravi način očuvala i ponudila svjetskoj javnosti, a još manje je stvorila nove vrijednosti, nove atrakcije po kojima će se u budućnosti prepoznati ovo vrijeme - kaže u velikom intervjuu o hrvatskom i dubrovačkom turizmu, za dubrovniknet.hr, Đuro Tomljenović dugogodišnji novinar HTV-a, koji je 19 godina radio gospodarski tjednik Poslovni klub i mnoge turističke emisije, od Turističkog magazina, Boja turizma i na kraju Turističke klase. Pokretač je i urednik turističkog news portala turizmoteka.hr.

Napisala: Lidija Crnčević


komentara  0

Podaci HGK pokazuju kako su se u Dubrovačko-neretvanskoj županiji u protekloj godini povećali smještajni kapaciteti za 12%, tj. 9301 postelja, od čega u privatnom smještaju 20% ili 8621 postelja te 1% ili 206 postelja u hotelskom smještaju. Na kakve trendove to ukazuje i koliko je to dobro za razvoj Dubrovnika kao odredišta koje turistički, imidžom nadilazi cijelu zemlju?

- Moramo znati da je naš Dubrovnik ušao na listu svjetskih gradova, između Pariza, Londona, Venecije, Beča, Praga…kojeg svako onaj, koji drži do sebe, i to, jasno, može platiti, treba posjetiti. U Dubrovnik se danas dolazi, nerijetko i ne znajući da je on u Hrvatskoj. I zato me ljuti kada se u našim medijima rekordi Dubrovnika predstavljaju kao rezultat uspješnosti našeg ukupnog turističkog razvoja. Svjestan toga, još, nakon okončanja agresije na Hrvatsku sam govorio u mojim emisijama: “Hrvati, sada je pravo vrijeme da se posjeti Dubrovnik. Uskoro, nećete moći, jer taj hrvatski, ali i svjetski biser bit će vam zbog visokih cijena nedostupan.“
Danas Dubrovnik živi turizam punim plućima i to gotovo cijele godine. Cijene u hotelima su na razinama najvećih svjetskih gradova, a u privatnom smještaju na razini hotelskih u sjevernijim dijelovima obale. I to je dobro.
No, gradska uprava, ali ni lokalno stanovništvo, ne zabrinjavaju se previše zbog moguće cijene toga rasta; ne razmišlja se o tome koji bi se ciljevi trebali ostvariti tim rastom ili koje opasnosti vrebaju, jer se polazi od pretpostavke da je rast sam sebi svrha. Oduševljenje rastom je prisutno u cijeloj Hrvatskoj. Svi mu se nadaju i vesele. Najneobuzdanije u našim službenim institucijama - iz želje za rastom ili zbog pukog neznanja. Po meni ključno je pitanje današnjice hrvatskog turizma, pa i dubrovačkog, do kuda rasti?
Što je ta stalna želja za rastom donijela Dubrovniku? Mnogo toga dobrog, no vidi li tko i loše strane toga rasta? Stari grad je ispražnjen od lokalnog stanovništva. Sjajno je to prikazao i opisao  Slaven Tolj:
„Dubrovnik je grad koji je izgubio mjeru, grad na čijoj se baštini parazitira i kojemu svakodnevno kradu dušu u ime profita. Istodobno, gradnjom na Srđu, Dubrovnik gubi budućnost i jednom zauvijek se definira isključivo kao turistička destinacija u kojoj će građani biti samo jeftina radna snaga za interese nečijeg privatnog profita.“
A pazite, radi se o našem Dubrovniku, najpoznatijem hrvatskom gradu i svjetskom turističkom odredištu, gradu koji je za nas Hrvate puno više od „grada od kamena“, milijun putnika s kruzera i hotela s 5 zvjezdica.
I kako da Vam, nakon rečenog, odgovorim na pitanje o  porastu u jednoj godini od gotovo 10 tisuća postelja u Dubrovniku u privatnom smještaju? Lokalno stanovništvo traži svoj dio turističkog kolača, i ono na to i ima najviše pravo. Na cijelom hrvatskom uzmorju od ljeta 2015. do ljeta 2016. sagrađeno je novih 70 tisuća postelja u obiteljskom turizmu. Lokalno stanovništvo, po uzoru na građevinsko-bankarske špekulante, bezobzirno iskorištavaju materijalističku psihozu našega vremena. Špekulacije građevinskim zemljištem, špekulacije dobitkom od gradnje i špekulacije dobiti od najma stoje u prvom planu. Istodobno, iznuđuje se gradnja infrastrukture i za turizam nužnih objekata na trošak zajednice, kako bi mogli razvijati  posao. Što je najgore, što gradite više apartmana i soba, veća je ponuda, cijena manja, a kvaliteta okoliša i izgleda vašeg ljetovališta sve nezanimljivija.
Je li lokalno stanovništvo dovoljno odgovorno, svjesno da raspolaže sa svojom budućnošću i budućnošću svoje djece? Brza zarada, lakomost, zavist, tko će više, uvuklo se u naš narod koji grozničavo pokušava što više zagrabiti od turista kojih je sve više. Dokad tako? Nekad su Dalmatinci bili najbolji i najcjenjeniji doktori i profesori u Zagrebu. Danas turizam njihovoj djeci daje nove mogućnosti, laku zaradu, a ne najbolje školovanje. Je li to pravi put?
Što kad država po uzoru na druge razvijene zemlje ukine paušal na iznajmljivanje i uvede obvezatan PDV? Što kad sagradimo toliko apartmana da nam više nitko zbog preizgrađenosti ne bude želio doći?

Hoće li povećanje PDV-a na ugostiteljstvo imati domino efekt koji će ugroziti investiranje u granu koja propulzivno raste, osobito u našoj županiji?

- Već godinama pitanje veličine PDV je nezaobilazno i najvažnije na svim okupljanjima hrvatskih turističkih djelatnika. No, zar je stvarno sve u PDV-u? Da ne okolišam, ovo povećanje PDV nije dobro. Hotelijeri, ugostitelji i drugi turistički djelatnici dali su mnogo argumenata protiv povećanja toga poreza. No, ja ću ići korak dalje. Povećanje PDV na turističke usluge nije dobar potez i to prije svega, jer to znači da se u Hrvatskoj nastavlja stara politika.
Direktorica Ekonomskog instituta iz Zagreba dr. Vizek je sjajno komentirala novu poreznu reformu: “Četvrt stoljeća od stjecanja samostalnosti Hrvatsku i dalje karakterizira nezainteresiranost za osmišljavanje načina za stvaranje novih ekonomskih vrijednosti. Umjesto toga, kao da se od socijalizma i nismo udaljili, već spomenutih četvrt stoljeća, i dalje dominira fokusiranost na preraspodjelu postojećih vrijednosti“.
Dakle, država i dalje ide na sigurno. Uzima porezima, a ne potičući razvoj gospodarstva. Porez se mora plaćati, i za očekivati je da će uskoro država, uostalom kao i druge neke zemlje, podići i paušal na iznajmljivanje ili pak na neki drugi način uzeti dio od tog kolača. No, prije toga treba stvoriti novo gospodarsko okruženje gdje će npr. iznajmljivanje, biti samo dopunska djelatnost, a ne kao sada, djelatnost koja održava i ostavlja domaće ljude na svojim ognjištima. Prije uvođenja novog PDV u turizmu, ozbiljna država  se morala pitati:
• Zašto je 90 posto namještaja u našim turističkim i obiteljskim objektima iz uvoza?
• Zašto je više od 60 posto hrane u turizmu iz uvoza?
• Zašto, ako smo turistička zemlja dajemo svoje zračne luke u koncesiju?
• Zašto naša zrakoplovna kompanija ne vozi chartere (više od 60 posto turista u Tursku dolazi turskim avionima)?
• Kako ikome može pasti na pamet da da u koncesiju luku Gruž; pa zar je na nama da se hvalimo brojem putnika i posjetitelja Dubrovniku, a drugi da uzima takse na ulazu u tu luku i naš Dubrovnik? Zašto taj projekt, važan za grad Dubrovnik, grad koji ima najveći proračun s obzirom na broj stanovnika u Hrvatskoj, ne gradi taj projekt i preko svoje tvrtke? Nitko me ne može uvjeriti da su Dubrovčani zaboravili vezati brodove (to i sada rade svakodnevno), naplaćivati takse, izraditi pa iznajmiti trgovački centar nekom jakom trgovačkom lancu, upravljati autobusnim kolodvorom ili naplaćivati parking u gradu gdje je parkirno mjesto lutrija. I za sve to, dobivati veliku nadoknadu, koja bi se pretakala u gradski proračun i nove razvojne projekte Dubrovnika, a ne kao, u slučaju davanja koncesije drugima, koji bi 40 godina izvlačili dobit iz grada i iz Hrvatske.
• Zašto se drugima isplati ulagati u marine, a naš ACI, nekada najveći i najbolje organiziran lanac marina na Sredozemlju stagnira, i kao da ga netko sprema na prodaju (jer, znate onu poznatu, “država je loš gospodar“).
Turizam je sjajna stvar, i mi Hrvati možemo biti sretni što ga imamo. No, bojim se sve više koristi od „više noćenja i dolazaka nego lani“ imaju druge zemlje od nas domaćina, Hrvatske. Kolega Ivo Jakovljević već dugo upozorava:
„Od turizma u Hrvatskoj već desetak godina većinu koristi ubiru inozemni akteri: europski izvoznici robe i energenata, velike europske trgovačke i bankarske mreže, strane naftne i telekomunikacijske kompanije, europski turoperatori, prijevoznici i agencije, pa i inozemni vlasnici ovdašnjih boljih turističkih objekata, proizvođači jahti i opreme za nautičare i slični.
Glavninu hrvatskih državnih i lokalnih koristi od turizma u Hrvatskoj čini PDV, a zatim usluge smještaja (gdje su objekti u domaćem vlasništvu i gdje rade po zakonu), te parkiranja (gdje se naplaćuju).“
U turizmu već 10 godina rastemo, no imamo li zaista turizam kakav treba ovom narodu i ovoj državi? Moramo konačno dobiti i državu koja će znati odgovorno i za dobrobit svih, upravljati našim prirodnim i u društvu stvorenim vrijednostima, te otvarati nove razvojne puteve i mogućnosti za opstanak ovoga naroda na ovim prelijepim prostorima i to ne samo u turizmu.

Kako inače gledate na činjenicu da je turizam jedina  grana koja održava hrvatsko gospodarstvo, osobito u ovom poprilično nesigurnom, terorističkim napadima ugroženom vremenu?

- Danas se hrvatsko društvo suočava s mnogim bolnim istinama i mislim da je vrijeme da turizam u nas prestane biti mit, već da se o njemu počne realno razgovarati kao o poljoprivredi, brodogradnji, drvnoj industriji... Devize i zaposlenost su glavni argument za promicanje turizma u zemlji poput naše. Iako se nikada nije pokušalo izračunati, niti se točno izračunalo koliki je dio turističkog novca uistinu ostao u zemlji.
Nedopustivo je da pored toliko studija turizma i instituta, Hrvatska nema input-output matricu nacionalne ekonomije koja bi pokazala koliki su zapravo njegovi pravi devizni neto učinci (postoje procjene da više od 30% turističke potrošnje čine robe iz uvoza, najviše hrana).
No, čak i takav turizam ipak ima perspektivu jer je preostalo malo toga na što se hrvatska ekonomija još uopće može osloniti, čak i u situaciji kada vrijednost dionica turističkih poduzeća s kotacijom na burzi u pravilu reflektira vrijednost njihovih nekretnina, a ne rezultate poslovanja.
Danas je po meni ključno razvojno i za opstanak ove države i naroda, pa i njenog gospodarstva pitanje: smijemo li  mirno  gledati da ,tvrde demografi, 2050. godine Hrvatska broji samo 3 milijuna stanovnika?
Dakle visina PDV je minorno pitanje, ako se zna kako stvoriti konačno od Hrvatske uređenu, nekorumpiranu, građansku, bogatu, europsku državu, sretnih svih (a ne samo nekih) građana.
I još nešto.
Turizam je dobro koje nam se ne događa slučajno, već zbog ovoga komada zemlje i svega na njoj što naslijedismo od svojih predaka.
Čarobna riječ je: položajna renta.
A kod nas je nepoznata.
Naime, kada prodajete maslinik i na njoj Zagrepčanin, Nijemac ili neki drugi sagradi kuću koju potom renta, vi ste prodali i zauvijek izgubili vrijednost koju ste naslijedili, a ne sami stvorili.
Mnogi od naših ljudi prodali su svoj maslinik, kuću, vinograd za malo jednokratne, kratkotrajne sreće, i tako si stvorili konkurenciju u vlastitom mjestu, gradiću, uvali… Hotele smo prodali, uglavnom strancima i prepustili im da ubiru plodove naše položajne rente.
Ako ćemo sada, kada postajemo sve važnije europsko i svjetsko turističko odredište prepustiti da netko drugi ubire korist od te činjenice, preuzimajući naše zračne i morske luke, smještaj, trgovinu, financijski i telekomunikacijski sektor, proizvodnju hrane i goriva, te svu tu dobit ostvarenu od naše položajne rente iznese iz zemlje, onda stvarno smo narod bez budućnosti.
A upravo u korištenju i zadržavanju u svojim rukama svega toga, i puno toga više, krije se onaj ključni odgovor na pitanje, na koje ni jedna dosadašnja hrvatska vlada nije znala dati odgovor - kako se razvijati?
Ušli smo u EU nakon što smo prodali državama s kojima smo danas u zajednici svoje najprofitabilnije tvrtke. Počnimo se barem sada ponašati kao oni, ako želimo biti i bogati kao oni. Upravljajmo mi svojim dobrima i razvojem!

Promišlja li se adekvatno o turizmu u RH ili se on jednostavno, događa? Dubrovnik u tom kontekstu.

- Turizam nije izdvojena ekonomska aktivnost, već važan čimbenik revitalizacije cjelokupne ekonomije, zaštite prirodnih i kulturnih vrijednosti te kvalitetnijeg života stanovnika i turista koji nas posjećuju.
Od turizma se u našem društvu očekuje da postane aktivni generator razvoja ukupnog gospodarstva. Jer turizam, to svi znamo, predstavlja rezultantu naših  sveukupnih gospodarskih, kulturnih, infrastrukturnih i uopće civilizacijskih dostignuća, preko kojeg predstavljamo ukupnu produktivnost  naše države. Vjerojatno ni na jednom drugom području kao u turizmu nije uz ono što imamo podjednako važno i ono što jesmo.
Taj mozaik malih, a velikih stvari, prednosti našeg podneblja i ritma naše svakodnevice u zajedništvu s gostoljubivošću, bogatstvom ponude i doživljajima koje turistima nudimo, dobitna su turistička kombinacija. Tržište tu kod nas naša je prilika - iskorištena ako znamo biti dobri domaćini i nenametljivi, ali vješti trgovci. Jer u turizmu je sve što doista jesmo, što imamo i kako izgledamo naš adut ili - još neostvareno - naš nedostatak.
Hrvatska je baštinila mnoge jedinstvene vrednote... od gradova, pojedinih objekata pa do umjetničkih slika i predmeta.
Ova generacija, nažalost, malo je toga na pravi način očuvala i ponudila svjetskoj javnosti, a još manje je stvorila nove vrijednosti, nove atrakcije po kojima će se u budućnosti prepoznati ovo vrijeme.
U neku zemlju idete zbog toga što vas po nečemu privlači. Po čemu? Sunca i mora - manje ili više dobroga - ima posvuda! Kad idete u Italiju ne kažete da idete iz ovog ili onog razloga. Nitko vas i ne pita - u Italiju se ide zbog Italije! Kao što se u Pariz ide zbog Pariza, a u London zbog Londona. Svi oni imaju konfiguraciju identiteta koju ne treba obrazlagati. Da bismo dobili jednu stvarnu motivaciju velikog broja ljudi da dođu u Hrvatsku, moramo na tome poraditi. 
Za dugoročnu konkurentnost hrvatskog turizma te za njegov razvoj na načelima održivosti trebalo bi promišljati kako povećati koristi od trenutačne turističke potražnje, osigurati ravnomjerniju geografsku disperziju turističke aktivnosti, ublažiti izraženu sezonsku aktivnost u priobalnom dijelu te, u konačnici, afirmirati turizam kao ključni dio hrvatske ekonomije koji može potaknuti ravnomjeran regionalni razvoj i biti poluga cjelokupne ekonomske revitalizacije naše zemlje. Posljednjih godina najveći svjetski turistički sajmovi kao  World Travel Market u Londonu i ITB u Berlinu,  u znaku su održivog turizma, novog smjera razvoja turističke " industrije" koji promovira Svjetska turistička organizacija. Zašto održivi turizam? Turizam se razvija na temelju prirodnih, kulturnih i ljudskih resursa neke destinacije. Ako se ti resursi unište, nestaje temelj za funkcioniranje jedinstvene turističke ponude, pada potražnja, ruši se i ekološki i socijalni sustav destinacije. Zato se globalna svijest o potrebi razvoja odgovornog turizma sve više širi.
A kod nas, sve što se danas događa oko Srđa, Brijuni rivijere i mnogih projekata novih resorta koji će se tek graditi kao strateški, temelji se na sasvim drugoj matrici. Danas nam se nameće  ključ razumijevanja budućnosti našeg turizma upravo u suprotnom od onoga što zagovara Svjetska turistička organizacija, u  gradnji velikih turističkih naselja - resorta, odnosno gradnji apartmana i vila za prodaju te u privatizaciji. Najavljuje se slavodobitno gradnja  tako zvanih turističkih projekta, premda ih stručna javnost, arhitekti, povjesničari umjetnosti smatraju napadima na hrvatski jadranski  prostor. U teškoj smo gospodarskom stanju, trebaju nam investicije, no, pitaju se mnogi moramo li zbog tih, ustvari nekretninskih projekata kojima će dobiti samo investitori iznoseći ekstraprofit iz zemlje, zanemariti našu želju za održivim gospodarskim razvojem i lijepim životom lokalnog stanovništva ...

Na kakvim turističkim investicijama bi se trebalo poraditi i što mislite da je osnovna prepreka većem ulaganju u našoj zemlji?

- Prema planovima koji su doneseni ili se upravo donose, građevinsko područje trebalo bi se proširiti za 700 kilometara naše jadranske crte, našeg uzmorja. To znači  da ćemo u jednoj ili dvije generacije zaposjesti mnogostruko više nego sve generacije do sada. Zanimljivo je da ti planovi ističu da na našoj obali može živjeti deset puta više ljudi… Samo nedaleko jednog mjesta na otoku Hvaru za građevinske zone je predviđeno novih čak 240 hektara što je jednako površini od šest povijesnih jezgri Splita unutar Dioklecijanove palače. Posljedice takvog, dosadašnjeg ne planiranja i prepuštanje urbaniziranja našeg uzmorja u ruke privatnim tvrtkama i privatnim interesima je ostavilo katastrofalne posljedice u prostoru. Najava novih gradnji turističkih naselja, vila i apartmana, koja nam se pod krinkom nužnog nam razvoja i zapošljavanja nudi kao spas, je ustvari daljnje betoniziranje obalne crte, zauzimanje novog još slobodnog velikog prostora u pristupačnim dijelovima našeg uzmorja, te konačno tjeranje nas u jeftini masovni turizam.
Ovoj zemlji treba turizam, jer jednostavno ima malo toga drugoga. No, isto tako treba prihvatiti gorku istinu da silne investicije koje strancima nudimo u naš navodno turistički razvoj, neće dovesti do većeg zapošljavanja, barem ne domaćeg stanovništva, jer i danas na našem Jadranu nedostaju i konobari i kuhari i sobarice…
Sve rečeno, dobar je temelj da otvorimo raspravu na najvišoj razini o tome kakva je budućnost turizma u Hrvatskoj.
Treba nam, otvorena, iskrena i stručna rasprava o gospodarskoj, a to za nas znači i turističkoj budućnosti ove države. Rasprava u kojoj će sudjelovati svi dionici društvenog, gospodarstvenog, kulturnog i jasno turističkog života Hrvatske.
Zaboravljamo li ili  namjerno prešućujemo da su  ulaganja u razvoj turizma potpuno devastirala španjolsku obalu, a broj nezaposlenih tamo nije smanjen. Od 2007. g. u Španjolskoj je izgrađeno oko 200 000 novih hotelskih smještaja, 316 golf terena, 112 marina... Procjenjuje se da je prosječno dnevno uništena površina od 8 nogometnih igrališta. Grčkoj se, kao rješenje krize cinično preporučuje prodavanje svojih prirodnih resursa - otoka i davanja koncesije privatnicima nad spomenicima iznimne svjetske vrijednosti (Atenska Akropola!). Pogledamo li novije statističke podatke  o nezaposlenosti na europskoj mediteranskoj periferiji - europskim turističkim destinacijama, brojke ne izgledaju obećavajuće: najveća nezaposlenost je u Španjolskoj, Grčkoj, Portugalu.
Stoga, logično je zaključiti kako investicije u turizam očito ne rješavaju broj nezaposlenih: one tek mogu kratkoročno i kozmetički promijeniti statistiku.

Kako dalje?

- U hrvatskom turizmu je danas manji problem know-how ("znati kako") nego know-what ("znati što"). Danas, se čini se da se ključ razumijevanja budućnosti našeg turizma nalazi u privatizaciji, gradnji novih turističkih objekata ili pak u iskorištenju zapuštenih nekad od vojske korištenih prostora uz more. Nažalost, gotovo se uopće ne poklanja pozornost pitanju kamo bi trebao voditi taj razvoj. Dakle, trebali bismo kao prvo pokušati opisati što podrazumijevamo pod „željenom budućnosti”, koje ciljeve želimo postići razvojem turizma te koje okvirne uvjete pri tome treba poštivati. Kako mislimo odlučivati o svrhovitosti ili nesvrhovitosti mjera, kako možemo procijeniti stanje, kad nemamo ni kriterije za vrednovanje, a ni jasne ciljeve? Postavljanje jednoznačnih ciljeva i prioriteta treba doći na mjesto još uvijek veoma raširene turističke besciljnosti i razuzdanosti.
Zahtjev stvaranja i održavanja netaknutog krajolika stavljam na prvo mjesto, jer po meni, budućnost turizma ovisi puno više o očuvanju prirodnih krajobraza nego o njihovom maksimalnom iskorištavanju. To jednostavno znači da se njezi i očuvanju krajolika uvijek treba dati prednost pred turističko-ekonomskim i tehničkim svrsishodnostima.
Najbolja turistička politika je ona kojoj je zaštita okoliša najvažnija briga. Dalekovidni turistički političari i poduzetnici trebali bi zapravo biti među najaktivnijim pobornicima zaštite okoliša.
Upravo u turizmu ne smije se činiti sve samo zato što je to moguće činiti. Turizam si ne može dopustiti eksperimentiranje na trošak krajolika.
Dakle, nužan nam je potpuni zaokret u dosadašnjoj hijerarhiji vrijednosti u turističkoj politici!
Prema tome, ako želimo u korisnom vremenskom roku dovesti razvoj turizma na traženi uravnoteženi kurs, kao preduvjet trebamo slijediti dva načela:
Daljnje širenje turističke ponude treba dopustiti samo tamo gdje postoji pravno obvezujuće prostorno planiranje i gdje se projekti uklapaju u cjeloviti gospodarski razvojni plan, kojim se uzimaju u obzir i ostali gospodarski sektori (konceptno razmišljanje umjesto projektnog razmišljanja).
U predjelima za odmor za koje još ne postoje obvezujući prostorni i razvojni planovi trebalo bi privremeno zabraniti građenje i izgradnju infrastrukture, sve dok se ne stvore odgovarajući koncepti.
Naime, planiranje odmora ne može se uskogrudno svesti na pojedinačna mjesta i općine. Kampanilizam i pretjerani lokal patriotizam ne smiju vladati turizmom. Turizam ne mari za političke granice. Lokalni planovi nisu dovoljni za ostvarenje zaštite krajolika.
Razvitak turističke infrastrukture treba poticati samo kada se na taj način, stvaranjem novih radnih mjesta i prihoda, poboljšava gospodarska osnova lokalnog stanovništva koje na tom području živi već generacijama. Krajolike u kojima nema stalno nastanjenog stanovništva treba čuvati od izgradnje turističke infrastrukture.
Kao lokacije za nove resorte i turističke sadržaje ne treba koristiti „zelene livade” nego – kad god je to moguće – postojeća naselja (selo, zaseok).
Selo tvori jezgru turističkog odredišta, koje će se izgraditi kao njegova nadopuna.
Stoljećima su naši stari gradili tvornice s imenom, hotele za europsku elitu, hranu za bečke sladokusce ili pak kamen po kamen slagali međe radi malo vina i ulja.
Danas se svega toga prelako odričemo. Za malo kratkotrajnog zadovoljstva prodajemo baštinjeno od otaca, nesvjesni da zapravo prodajemo i budućnost svoje djece. A što kada sve prodamo?

Veliki ste protivnik masovnog turizma, ali i inzistiranju da se u turističkim investicijama traži naš željeni ukupni razvoj, zapošljavanje....

- Naši predjeli za odmor objekti su konzumerstva, dobiti i špekulacije. Poslovanje nekretninama postao je najvažniji posao hrvatskog turizma.
Predjeli za odmor odijevaju se u bezličnu, konfekcijsku arhitekturu predgrađa, koja se bitno ne razlikuje od novonastalih stambenih blokova u rubnim gradskim područjima ili velikim središtima s gusto naseljenim stanovništvom i mnoštvom industrije.
Bijeg iz nehumanih betonskih pustinja velikih gradova završava u ništa manje nehumanim betonskim pustinjama turističkih odredišta.
Mnoga nova betonska naselja na obalama mora izgrađena su djelomično bez uključivanja lokalnog stanovništva; za drugu turističku infrastrukturu vrijedi slična situacija. Na korist ili štetu koju ona mogu donijeti lokalnom stanovništvu misli se tek sporadično ili nikako. U prvom planu stoje devizno-politički, građevinski i drugi ciljevi. Prirodno stanje i lokalne zajednice, od kojih se traži „samo” neograničeno raspolaganje tlom i rezerva radne snage, doslovno predstavljaju „tehničke” čimbenike turističke ponude. Zbog tih pretežitih stranih utjecaja dolazi do mnogih socijalnih problema, koji mogu dovesti do nepovjerenja pa i neprijateljstva prema novim turističkim „tekovinama” i njihovim promotorima. Domaćem stanovništvu prijeti sudbina da postanu portiri u luksuznim hotelima ili čistačice u razmetljivim vikendicama .
Krivicu za ovakvu lošu situaciju naposljetku snosi fetiš rasta, koji vlada i u turističkoj ekonomiji, odnosno nerazumni stavovi o kvantitativnom rastu. Poznato je da se govori o turizmu kao o „rastućoj industriji par excellence”. Govori se o većem broju pristiglih turista, o noćenjima, brojevima putnika, deviznim prihodima ili o povećanom broju ugostiteljskih objekata, brojevima kreveta u hotelima, o prijevoznim kapacitetima.
Bit će nužni ogromni gospodarski, pravni, društveni, politički i drugi napori želimo li se uspješno obraniti i sačuvati od sve moćnijeg viđenju razvoja u investicijama. Previše toga je na kocki, i previše toga će se s neumitnom sigurnošću uništiti, ako se u veliki zadatak ne krene s neukrotivom agresivnošću borbe za opstanak.
Komotno realno političko rješenje današnjice sigurno će se razviti u sutrašnji nerješiv problem. Turizam je stvoren radi čovjeka, a ne čovjek radi turizma! Stoga više no ikada, danas, trebamo u Hrvatskoj zahtijevati da turistička politika vodi računa, prije  svega o čovjeku - i turistu i domaćinu. Ne pokuša li to i ostane usmjerena samo  na politiku rasta i zahtjeve građevinsko-financijskih lobija tj.  investitora, dogodit će nam se ono što sada Španjolska pokušava popraviti.
Ne moramo biti veliki proroci da bismo s gotovo potpunom sigurnošću predvidjeli: ako se ništa značajno ne poduzme i ako se nastavi s politikom „lako ćemo”, najvažnija hrvatska turistička područja za tri do pet godina bit će životno ugrožena, a za dodatnih pet do deset godina potpuno uništena. Stoga upućujem SOS svim odgovornima.
Oduvijek je bio prije svega nezahvalan i nepopularan posao, suprotstaviti se kratkoročnim interesima ukazujući na dugoročnu odgovornost.

Zahvaljujući slijepom povjerenju u blagoslovljene turističke devize, prodavalo se javno zemljište, gradile su se skupe ceste, vodovodi i kanalizacije. Često vjerujući samo na riječ, svim mogućim sredstvima poticalo se nekakve investitore, no u zlatnoj groznici često se prodavalo stablo umjesto jabuke.

Vaš pogled u budućost?

- Da me se krivo možda ne bi shvatilo... ponavljam.... turizam je naš jedinstveni nacionalni gospodarski klaster gdje je objektivno moguće graditi međunarodnu konkurentnost pretežito vlastitim snagama. Hrvatski duh i identitet, stvaran je stoljećima na prostorima zapadnoga civilizacijskoga kruga, i dao je našoj kulturi obilježje europejstva koje se zadržalo do današnjih dana u našem narodu i njegovoj svijesti.
A što i tko može više od turizma, dati i iskazati naš duh i identitet, našu tradiciju, našu hranu i običaje, našu pjesmu ali i od predaka naslijeđeni nam najljepši dio europskog kopna i uzmorja. Našim ulaskom u zajednicu europskih naroda, upravo naš turizam dobio je neslućene mogućnosti razvoja. Postavši dijelom EU postali smo najbliže toplo more gotovo 400 milijuna velikog njenog emitivnog turističkog tržišta.
Važno je, da u tom stapanju s najrazvijenijim zemljama svijeta sačuvamo svoj identitet i naslijeđene vrijednosti, ali i prostor i krajobraze, jedinstvene u svijetu. Održivo iskorištavanje, zaštita i razvoj prirodnih dobara je conditio sine qua non dugoročnog razvoja turizma, ali i cjelokupnog razvoja  Hrvatske u ujedinjenoj Europi.
 







KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme
LIFESTYLE
0      25|05|17 u 11:20
Glazbeno buđenje ljeta s Anom Rucner na Srđu
zupan i djeca
LIFESTYLE
0      25|05|17 u 10:22
Trećaši Osnovne škole Blato posjetili Županiju
Daria_Venus (2)
LIFESTYLE
0      25|05|17 u 09:20
Darija Mikulandra Žanetić: Za mene je Venus Legacy pravo otkriće!
zatvoreno trpanj
LIFESTYLE
0      24|05|17 u 12:55
Trpanjski ugostitelj "ušao u politiku zbog pohlepe"
gradjanin kom redar 00
LIFESTYLE
1      24|05|17 u 09:39
Građanin komunalni redar: divljaluku nema kraja

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija