LIFESTYLE
12.06.2016 u 21:27

Zavirimo u tajne, ljubavi, nadahnuća i život Ljetnikovca Gundulić u Gružu

Ivan Marinov Gundulić, pripadnik znamenitog dubrovačkog vlasteoskog roda, sagradio je u Gružu 1527. godine ljetnikovac kao statusni simbol svog staleža. Na temelju arhivskih vrela u razdoblju od 16. do 20. stoljeća, premda je graditelj u svojoj oporuci opominjao sinove riječima biblijskog Tobije "multa bona habuerimus, quis Deum timuerimus", ipak su nakon njegove smrti izbili nebrojeni konflikti oko nasljedstva tog posjeda. Od Gundulićeva imanja je prešlo u posjed obitelji Pucić, zatim Tadić, pa Birimiša. Na koncu ljetnikovac je postao vlasništvo obitelji Kesterčanek, zapisao je Frano Kerstečanek, pradjed Marka Sjekavice koji, kao duboki štovatelj svega što ovakva zdanja svojim trajanjem  predstavljaju, ima zanimljivu ideju oživljavanja ljetnikovca....


komentara  6

Ljetnikovac očarava svojom arhitekturom i očuvanim interijerom, ali i prekrasnim đardinima kojima je okružen, iako se nad onim stražnjim, koji, doduše nije u njihovom vlasništvu, na žalost, nadvilo tmurno razdoblje dubrovačkog aktualnog trenutka neosjetljivosti nad baštinom. Marko poštiva dom svojih predaka, kao dijete je stalno "visio" kod djeda i bake Lasić, majčinih roditelja, a danas kad promišlja o oživljavanju ovog oglednog primjerka nekadašnjeg stila življenja dubrovačkog plemstva, ali i intelektualnog cvijeta Dubrovnika, što je tada išlo rukom pod ruku, promišlja na način prezentiranja priča koje su se u njemu odvijale – preko osoba koje su tu nekada, davnije ili u nama nešto bližem vremenu, živjele. Osim impozantnog osjeća koji preplavljuje nakon što se uđe u te saloče i salone, na tarace i glorijet kojim je hodao Vojnović, te nadahnuto bilježio vizure ispred sebe – gruškog zaljeva, Lorkovog ljetnikovca i škara Krile – a prije njega i Cvijeta Zuzorić i Mara Gučetić, i čitav niz tog europskog umjetničkog miljea proizašlog iz Raguse, osjeća se i uzbuđenje koje nastaje nakon spoznaje kakve su živote vodili ti svestrani ljudi. I kolike su se ljubavi tu dogodile i ljubavne priče ispisale. I kako su dvije mlade Zagrepčanke, same u 19. stoljeću, obrazovane i poduzetne, stigle na poziv apotekata Valle koji je prodavao svoju ljekarnu. Priča je to i o feminizmu koji se ispisao u zidovima ovoga zdanja....

No, krenimo od početka. Kako nam se Marko Sjekavica, potomak vlasničke obitelji Ljetnikovca Gundulić u Gružu, predstavio.

- Osnovnu školu i gimnaziju sam završio u Dubrovniku. Magistrirao sam pravo na Pravnome i muzeologiju - nauku o baštini na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Magistrirao sam 2015. međunarodno pravo na Akademiji međunarodnog prava u Ženevi, u Švicarskoj. Osim kaznenog i međunarodnog prava, gdje sam se u praksi i u svojim publikacijama bavio pitanjima ratnih zločina, odabrao sam za specijalizaciju u području muzeologije srodnu i povezanu temu: heritocid/mnemocid, kao sustavno uništavanje baštine s ciljem negiranja identiteta određene društvene grupe.

Teorijski sam etablirao pojmove heritocida i mnemocida čiji sam autor i koje dalje razvijam u svom istraživačkom radu i budućoj doktorskoj disertaciji. Preko 10 godina radnik sam u turizmu, gdje imam bogato vodičko i ugostiteljsko iskustvo.

Pokušavam se baviti i poljoprivredom: sadim masline, smokve i agrume i pokušavam zadržati i nastaviti život u slikovitim Majkovima odakle moj đed, kapetan Miho Sjekavica vuče korijene i za kojeme me puno sentimenta također veže. Te sve ponešto različite, ali ipak u suštini za mene dobro usklađene struke, omogućuju mi luksuz nezasićenja radom i alterniranja pojedinih profesija koje znaju, posebice s obzirom na teme kojima se bavim, biti zahtjevne i  emotivno iscrpljujuće. Prijateljima i familiji, napola u šali, ali ipak sa dosta stava, rado spomenem da mi je od svih poslova koje radim, vrtlarenje, za koje sam strast naslijedio od svoje bake Stelle, jedini važan posao, a sve ostalo samo hobi.

Marko, koliko odrastanje u ljetnikovcu, takva arhitektura i ugled obitelji formira čovjeka kao osobu, njegove afinitete, senzibilitet, životnu etiku, svjetonazor?

- Formativan utjecaj ambijenta je snažan, mislim da nas je Grad kao takav sve odredio, a imati priliku povrh toga stjecati životna znanja i vrijednosti u đardinima i saločama renesansnog ljetnikovca je jedno neprocjenjivo bogatstvo. Dolazi mi na pamet scena gdje mi je k'o mulcu nono, ispod volta od male tarace, kredom isrcrtav'o i spjegav'o Eratostenovu metodu, kojom je promatrajući sunčeve zrake u dubinama asuanskih bunara izmjerio veličinu Zemlje. Sjećam se i rasprava o globalizaciji i ekonomskoj budućnosti svijeta koje smo nono Đino i ja vodili na grani od kriješve, iza kapelice. Želim vam rijeti da je taj krasni ambijenat, harmonija arhitekture i hortikulture blagonaklono djelovao na moju želju za upijanjem znanja, na potragu za mudrosti i ljubav prema prirodi, umjetnosti, baštini… Dakako, ljudi, obitelj, oni su uz čaroliju prostora ti koji su svojim primjerima poticali raznolike interese u meni. Na njihovim sam primjerima s vremenom shvatio što znači živjeti humanističke svjetonazore.

Čini se da ste dosta povezani uz Ljetnikovac na posve osobit i današnjem, rentijerskom mentalitetu Grada, drukčiji način. Višeslojno razmišljate o povijesti i životu Ljetnikovca pa bi me zanimala malo detaljnije Vaša ideja o nekoj vrstu muzeja u ljetnikovcu.

- Ljetnikovac kojega ćutim kao dom, čiji svaki komadić poznam kao dlan i s kojim imam intiman i emotivan odnos, od malena vidim i kao nešto što je veće od pitanje moga i tvoga, što nadilazi pojedinca, familiju i bilo kakvu privatnu sferu. Na to su utjecali i brojni posjetitelji i gosti koje su moji uvijek rado primali i koji su dolazili s najrazličitijim interesima i odlazili uvijek puni utisaka, neki se ponovno vraćali. Od tu se rodila moja ideja da ljetnikovac aktivnije zaživi svoju baštinsku ulogu. Njegov specifikum je taj da se u njemu i dalje, nakon skoro 500 godina, kontinuirano stanuje, a da je uz to ostao kroz sva ta stoljeća mjesto na kojem se njeguje kolektivno pamćenje, kreacija, umjetnost. Mislim da i dalje u njegovim Wunder-kamerama, iskreni tragači mogu pronaći životnu mudrost. Želja mi je da ljetnikovac malo više otvorimo javnosti, istovremeno ga poštedivši pošasti masovnog turizma i ostavivši ga što više po strani konzumerističke i kapitalističke destruktivne paradigme.

Želja Vam je ispričati višeslojnu priču o ljetnikovcu, ne samo kao o fascinantnom primjerku renesansne arhitekture?

- Da, pored divne priče dubrovačkog renesansno ladanja, vezane među ostalima za verse Cvijete Zuzorić i Ludovica Becadellija, nastalih u ovoj Arkadiji, brojni su baštinski slojevi koje bi planirani kulturno muzejski centar trebao ponuditi. Meni posebno draga od tih priča je priča moje prabake Zdenke Kesterčanek rođene Semelić koja je svojim životom bila svjetionik, ne samo nama u obitelji. Proto-feministica koja je marljivošću, hrabrošću i obrazovanjem nadišla društvene barijere svoga vremena, kao samohrana majka uputila se u Švicarsku gdje je, kao jedna od prvih žena, doktorirala kemiju i farmaciju na Univerzitetu u Lausanni. Njezina apoteka u Gružu, lijekovi koje je patentirala i plasirala po cijeloj Kraljevini Jugoslaviji, njezina uloga u do tada eksluzivno muškom klubu - upravnom odboru krovnog udruženja farmaceuta Jugoslavije, znanstveni doprinos istraživanju povijesti dubrovačke farmacije, doprinos brojnim donacijama lijekova i sanitetskog materijala NOB-u, njen živući antifašizam, u kojemu je spas i skrivanje progonjenih obitelji za vrijeme fašističke vlasti neupitno bio ispred vlastite sigurnosti i probitka. Mislim da je važno da se vrijedan Zdenkin život otrgne zaboravu vremena i cilj mi ga je iskomunicirati kroz postav i aktivnosti ovog muzejsko-kulturnog centra u nastajanju.

Ništa manje plodonosan nije bio ni život moga pradjeda Frana Kesterčaneka čiji je znanstveni rad obogatio dubrovačku povijest umjetnosti i povijest dubrovačke ladanjske arhitekture, a čije je javno djelovanje rezultiralo spasom brojne nestajuće i propadajuće baštine.

Mnoge su se ljubavi rodile u ovom ljetnikovcu, pa i ona Ivana Meštrovića i njegove druge žene Olge... Veliki hrvatski kipar bio je rado viđeni gost ove kuće čije predvorje ukrašava njegov poklon - figura anđela karijatide kakve se nalaze na prekrasnom Račićevom mauzoleju u Cavtatu...

- Istina, brojne su storije o ljubavima koje su bile dio života ove kuće, koje su u njoj živjele, rasle i umirale... Pored mojih prabake i pradjeda, Zdenke i Frana Kesterčaneka, u kući su se upoznali i Olga Kesterčenek, mlada farmaceutkinja iz Zagreba, koja je zajedno sa svojom prijateljicom Zdenkom 1920. godine kupila apoteku Antuna Vallea u nekadašnjem orsanu ljetnikovca i njen budući suprug, naš veliki kipar Ivan Meštrović. Moji nono Đino i none Jasna Lasić su se, kao i moji roditelji Vana i Miro, vjenčali u kapelici i ovdje proveli dobar dio 70 godina sretnoga i ljubavlju ispunjenoga zajedničkog života.

U glorijetu, koji, zbog trošnog stanja u kojemu se nalazi,  žudi za temeljitom obnovom, sredinom 50-tih, igrana je Vojnovićeva "Na taraci" čega će se, s nostalgijom, ne samo za vremenima, već i ambijentalnim Igrama, spomenuti nešto stariji Dubrovčani, svjedoci jednog umjetničkog festivala u zamahu. Kutije pune pisama, kataloga, dopisa između tadašnjih vodećih kazališnih ljudi koji svjedoče i o takvoj ulozi ovoga prostora, počeli ste marljivo i strpljivo sređivati....

- Da, brojna korespondencija i bilješke koje zadnjih nekoliko mjeseci intenzivno sređujem i klasificiram, svjedoče o zanimljivim epizodama iz života kuće. Poznati umjetnici su nadahnuti ljepotom kamena, zelenila i mora tu boravili, prijateljevali s mojima i stvarali: Ivo Vojnović, Ivan Meštrović, Anka Krizmanić, Marko Murat, Branko Gavella, Kosta Spaić, Kosta Strajnić, Tošo Dabac, Sofia Loren… Ništa manje zanimljivo i bitno je spomenuti da je u kući snimana Okupacija u 26 slika, Lordana Zafranovića, kojom se proslavio, svojom vrsnom glumačkom izvedbom moj dundo Frano Lasić.
A sve ovo su samo neki od slojeva bogate prošlosti naše kuće, vrijedni spomena. Dragocjeni, ne dakako radi hranjenja vlastitoga ponosa i isticanja nad drugima nekakvim tobožnjim zaslugama. To bi bilo i potpuno strano dubrovačkom duhu, koji je kroz svoju dugačku povijest izrazito cijenio egalitarizam i mudrim zakonodavnim okvirom i uzancama nije dopuštao pojedinim familijama da se izdignu nad drugima. Spomenici pojedincima, uz iznimku Miha Pracata, nikad se nisu dizali u doba Republike, sustav vlasti počivao je također na svojevrsnom egalitarizmu, dakako, ograničen okvirom aristokratskog društvenog poretka.

Vaša želja da otvorite Ljetnikovac posjetiteljima u ograničenom broju je ustvari, čini mi se, baš fina nit spojnica s prostorom u kojemu se svojedobno okupljao intelektualni cvijet Dubrovnika. Mislite li da postoji potreba današnjeg Dubrovnika za takvim mjestom?

- Moja želja je da uz obnovu fizičke ljušture ljetnikovca, pri čemu harno računamo na pomoć Ministarstva kulture, u čijem registru kulturnih dobara se nalazi ljetnikovac Gundulić, on ostane, i to u još većem intenzitetu, rasadnik kulture i humanističkih vrijednosti. U prvoj polovici petnaestoga vijeka ljetnikovac Gundulić je i izrastao kao plod tih širokih i sjajnih pogleda na čovjeka, život i prirodu i one bi trebale i danas biti njegov smisao i okosnica njegovog javnog života i uloge. To je upravo ono što ovome Gradu do bolesti fali. Gradu vođenom od kriminala i privatnih interesa, gdje se baština gazi, ne razumije i nepovratno uništava. Društvu u kojem je zlato amor, turizmu koji počiva na površnoj očaranosti masa fikcijama iz popularnih televizijskih serija, a ujedno i eksploataciji radnica i radnika u turizmu, nepobitno treba jedno ovakvo liječilište kolektivne svijesti. Ostavarenju ovoga cilja predstoji sasvim sigurno borba. Potpuni nedostatak sluha Grada i nadležnih državnih institucija bolno osjećamo na mnogim primjerima. Najnoviji je primjer moja višemjesečna skupa i teška borba za spas dvije stoljetne Phoenix palme u đardinu ispred kuće, koje su vrijednost ne samo tog đardina nego i cijeloga Gruža. Ignorancija, mediokritetsvo, neplemenitost i neutaživa glad za profitom lokalnog dirigenta, a pod njim i brojnih drugih javnih službi, dovela je među ostalim do toga da su i naše palme infetane palminom pipom i da im kao i svim ostalim palmama u Gradu, kako sada stvari stoje, ne predstoji svijetla budućnost. Umjesto da naučimo od naših starih koliko magičan i za čovjeka blagorodan je spoj urbanizma i krajobraza kao kultivirane prirode, događa se betonizacija i ekocid na svakom koraku. I renesansi vrt za kućom nije pošteđen sumanutih ideja o parkingu, cesti, trgovačkom centru, za kojega je bez ikakvoga natječaja poznati arhitektonski studio iz Dubrovnika pred nekoliko godina, već načinio projekt, nacrte i maketu. Ironija je da par koji ga vodi, slovi kao stručan u pitanjima baštine i naoružan konzervatorskim znanjima. Ali tko radi griješi, nadam se da će i oni shvatiti koliko je pogrešno, nemoralno i krivo promicati partikularne interese i destruktivne projekte pravomoćno osuđenog lokalnog lidera. Međutim, vjerujem da duh dobroga gospara Bruna Šišića i uspomena na njega bdiju nad svim našim povijesnim vrtovima, dubovima, platanima, palmama i lovorikama. Proći će dosta vremena i tokat će se vele angažirat dok ozdravi sklop vrijednosti koje vladaju ovijem dubravama, ali upravo u tom procesu vidim kao značajnu, ulogu koju ljetnikovac Gundulić može odigrati mudrošću našijeh starih, ugrađenu u njegove mire i đardine.


Lidija CRNČEVIĆ FOTO: Vedran Jerinić





KOMENTARI / Komentiraj
   
   

Dubrovnik-Ljilja 14.06.16 u 13:21
Ne znam zbog cega djelove vrta nazivas stranim imenima??hhahha

   

macy 14.06.16 u 09:00
Pomadore, Ljulji, pomadore... Na Trafalgar Square-u.

   

Dubrovnik-Ljilja 14.06.16 u 08:32
Cudi me da si isao saditi patate po tom nevremenu.

   

macy 14.06.16 u 08:10
Bio sam par dana na putu, vidim da babe opet nemaju pametnoga posla, pa dave li, dave....

   

tufina 13.06.16 u 13:40
Prekrasno,fascinantno!A što se Andra tiče:"nije žvaka za seljaka"

   

Dubrovnik-Ljilja 13.06.16 u 08:33
Zaista predivno. Svaki put, kad bih prolsa kraj vrata od djardina, povirila bih unutra. Kad sam cula sto Andro planira , sa cestom pozadi, nisam mogla vjerovati. Ali Andra vec odavno znamo. Na nama je red da sacuvamo ovaj predivni biser naseg Gruza i cijelog Grada. Treba Andru poslati poruku , da je on samo za ljudskog vijeka, a da sve drugo ostaje.





Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme
plivaci_jug_14
LIFESTYLE
0      17|12|17 u 08:10
FOTO: Plivači napunili bazen, stigao i djedica s darovima
koncert_Pavel_161217_naslovna
LIFESTYLE
0      17|12|17 u 02:31
FOTO: Romantična večer s Pavelom na Stradunu
advent1
LIFESTYLE
0      16|12|17 u 20:10
Zasjala treća adventska svijeća- svjetlo radosti i veselja
sarena_zima_161217_naslovna
LIFESTYLE
0      16|12|17 u 18:32
FOTO: Šarena zima u Uvali Lapad
Bozicna_bajka_161217_naslovna
LIFESTYLE
0      16|12|17 u 14:10
FOTO: Božićna bajka oduševila mališane

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija