VIJESTI
17.09.2014 u 23:22

PRIČA O HRABROSTI
Željko Jaković: dok je čovjek zdrav, ne misli kako već sutra može postati bespomoćan

Željko Jaković s dijagnozom multipla skleroze suočio se u svojim 30-ima, kad je već zasnovao obitelj. Prvotni šok i gotovo nepokretno stanje, prebrodio je zahvaljujući interferonskoj terapiji i zaustavljanju progresa ove opake bolesti. Danas je radno sposoban, iako se svaki dan budi s "južinom" u glavi, Željko ističe kako se s bolešću treba pomiriti i da je onda sve lakše. No apelira na društvo, građane i institucije da olakšaju osobama s invaliditetom kretanje po Dubrovniku, jer to im je bitno za što samostalniji život, za zdravlje. Također ističe kako je Dubrovnik zadnji u Hrvatskoj po zapošljavanju osoba s invaliditetom. "Nemogućnost samostalnog kretanja i zapošljavanja osobe s invaliditetom tjera u izolaciju, depresiju, psihoze. Oni postaju problem društva i obitelji, a malo treba da bi se osjećali potpuno drugačije", kaže Željko napominjući da se danas, sutra svakome od nas može dogoditi nesreća da postanemo osobe s invaliditetom.


komentara  0

Prije moje dijagnoze, nisam puno razmišljao o osobama s invaliditetom. 2006 u tridesetoj godini života imao sam spazme i gotovo stalno bio u ležećem položaju. Zahvaljujući interferonskoj terapiji, moja bolest se zaustavila, odnosno zaustavilo se njezino napredovanje. Sad sam radno aktivan i volim pomagati Društvu multipla skleroze i svim članovima. Inače sam zaposlenik Zavoda za mirovinsko osiguranje. Pomogao sam svim članovima udruge. 2006. članovi uglavnom nisu bili vještačeni, njihova tjelesna oštećenja mogla su se vidjeti golim okom, a nisu imali ni papire ni prava koja im pripadaju slijedom toga. Pokrenuo sam ih da se prijave za vještačenja kako bi ih barem u ovom zdravstvenom dijelu zaštitio do neke razine. Nažalost prava osoba s invaliditetom, sve su manja i manja. U državnom proračunu nema novaca pa se prvo udari na socijalu. Po onima  najosjetljivijima među kojima su i članovi društva Multipla skleroze.

Povodom Europskog tjedna kretanja jučer ste na Pilama održali jednu akciju upozorenja. Što ste htjeli poručiti javnosti?

Htjeli smo da nas se čuje. Parkirališna mjesta na Pilama samo su jedan ogledni primjer, kako se osobe s invaliditetom gura na margine. Mi se najviše trudimo ostati pokretni, kako bi bili što manji teret onima koji s nama žive i o nama brinu. Neki od nas još uvijek su pokretni jer terapija djeluje, dok neki u vrlo kratkom vremenu tjelesno ostaju uskraćeni. Ni najosnovnije potrebe ne mogu obaviti sami. Društvo je tu puno pomoglo, pa sad takve osobe imaju osobnog asistenta, koji im pomaže u kući.

Osjetio sam to na vlastitoj koži, probudite se ujutro i ne možete se sami ni iz kreveta dignuti, a komoli što drugo. Svim ljudima treba omogućiti da se kreću, pa i onima u kolicima. Obratite pažnju, pa ćete vidjeti da na dubrovačkim ulicama nema ljudi u kolicima.

Na Pilama smo se okupili jer smo htjeli ukazati kako je osobama s invaliditetom teško uopće napustiti kuću, a kamoli poći na poštu, banku ili u butigu. Parkirališna mjesta za invalide na Pilama samo su jedan od brojnih primjera nedostupnosti. Invalidne osobe u Dubrovniku nailaze na toliko prepreka da jednostavno sami ne mogu nigdje pa ostaju u svojim domovima. Takav odnos društva te ljude tjera u depresiju i razne psihoze, kao da im njihova osnovna bolest nije dovoljna. I društvu i obiteljima osoba s invaliditetom, kao i samim invalidima bilo bi puno lakše da su te osobe što samostalnije. Da mogu samostalno poći u poštu, banku, trgovinu ili barem u šetnju.

Ova dva mjesta na Pilama nisu  podobna za parkiranje osoba s invaliditetom. Vrlo je teško i zdravoj osobi uvući se ovdje. S druge strane gotovo uvijek je tu parkirano vozilo, bez oznaka invalida, brojni motori često zablokiraju pristup mjestima, a ni pločnik nije prilagođen vožnji u invalidskim kolicima. Apeliramo na nadležne da vrate dva mjesta za osobe s invaliditetom na početku današnjeg taxi stajališta, jer ova dva mjesta koja su oni nacrtali nisu i nikad neće biti podobna za parking osoba s invaliditetom. Ja sam se samo jednom  tamo parkirao imao strašne stresove za izaći, svi mi izbjegavamo to mjesto. Invalidi ulaze u Grad s istočne strane jer  se sa zapadne strane jednostavno ne može.

Jesu li javne institucije dostupne osobama s invaliditetom?

Apsurd je da osobe s invaliditetom u niti jednu zgradu gradske uprave, pa ni onu centralnu Pred dvorom ne mogu pristupiti.Iako u njoj ima mjesto za dizalo.  Institucije nam nisu dostupne, a sve javne istitucije morale bi biti dostupne osobama s invaliditetom. Imamo taj osobni transporter, koji s našim vrijednim Božom svakodnevno stoji na usluzi našim gostima. To je apsurd da se tim transporterom treba kretati po gradu preko skala. Teško je osobama u štakama, u kolicima...

Što bi se moglo napravit da se ljudima olakša pristup?

Mogle bi se napraviti rampe, jer i u drugim europskim povijesnim gradovima, spomenici imaju ugrađene rampe za invalide. To ne bi znatno narušilo izgled spomenika, a osobama u kolicima omogućilo bi da makar imaju pristup u neke od dubrovačkih crkava, koje su danas sve nedostupne osobama u kolicima. Kad se prave scene za snimanje filmova, stavljaju se razne rampe, grade se scenografije i onda se sve može, a za one koji ovdje sa svojim invaliditetom žive stalno, sve je problem. Cilj današnjeg društva je da osobe s invaliditetom budu što samostalnije u društvu. U gradu su se napravili novi  nogostupi, ali oni nisu dovoljno široki, na nekima nema uleknuća za prijelaz i pristup osobama u kolicima.

Kako se osjećaju ljudi koji boluju od multipla skleroze? 

Sve je do dana, ljetne vrućine su nama ogroman problem. Promjene vremena i zdravim ljudima izazivaju probleme, a nama su turbulencije u glavi stalno. Osjećamo se kao da smo u brodu stalno, mi svakodnevno živimo u nekoj poplavi, stalno nam se nešto događa. Čovjek treba biti zadovoljan kad se ujutro digne i krene u život na svoje dvije noge i krene na posao, doprinositi svojoj zajednici, društvu, obitelji.

Ove godine od 1. siječnja stupa na snagu Zakon o zapošljavanju osoba s invaliditetom. Mislite li da će taj zakon poboljšati zapošljavanje osoba s invaliditetom?

Svi mi polažemo nade u taj zakon, ali teško da će se time što promijeniti samo od sebe. Treba  promijeniti klimu u društvu i shvatiti da se i takve osobe trebaju zaposliti. Danas je situacija potpuno suprotna. Te osobe kao da su izopćene iz radnog sektora, kao da ništa ne znaju ili ne mogu raditi. Vidimo da i javna poduzeća i lokalna samouprava koja bi trebala pomoći u zapošljavanju, na žalost ne rade ništa.

Po novom zakonu na svakih 20 zaposlenih trebalo bi zaposlliti jednu osobu s invaliditetom ili plaćati poseban doprinos, na žalost čini se da će naše tvrtke i institucije lakše plaćati dodatni namet nego zapošljavati osobe s invaliditetom. Jedini način je da mijenjamo svijest, a zaposlenje osobe s invaliditetom je puno više od plaće i posla, to je za njih način da se osjećaju dobro. Osobe s invaliditetom stalno čekaju na ostvarenje svojih prava, na poboljšavanje uvjeta života, ali naše je vrijeme ograničeno. S druge strane i svi zdravi ljudi trebali bi promisliti da se svakome od nas može dogoditi bolest ili nesreća, da svatko može postati osoba s invaliditetom.


KATARINA FIOROVIĆ









Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija