KULTURA
08.08.2014 u 10:39

INTERVJU: Ivana Lovrić Jović: jezik puno govori o tome tko i što smo

Ivana Lovrić Jović sinoć je u Sponzi predstavila dubrovačkoj publici svoju novu knjigu „O starome dubrovačkom govoru nazbilj“ s podnaslovom „Jezična analiza dubrovačkih frančezarija". Ivana je odrasla u Dubrovniku, a ljubav prema dubrovačkom jeziku i književnosti naslijedila je od oca Josipa Lovrića, profesora emeritusa na dubrovačkom sveučilištu, koji se u slobodno vrijeme bavio proučavanjem dubrovačkog govora i pisanjem književnih djela (Mare Fjočica). Iako živi u Zagrebu sa suprugom i troje djece Ivana ostaje vjerna temi svoje znanstvene preokupacije dubrovačkom govoru. S njom smo razgovarali o našemu govoru, njegovim mijenama i njegovoj budućnosti.


komentara  0

Dubrovački govor kroz stoljeća se mijenjao, no naglasak je uvijek bio gotovo isti, je li dubrovački naglasak i danas prisutan na gradskim ulicama?

Danas su Dubrovčani ponosni na svoje leksičko blago talijanskoga podrijetla, iako je ono, lingvistički promotreno, jednako dobro ili loše kao današnji utjecaj engleskoga na taj isti govor. Protiv anglizama se dubrovački jezičari svjesni svoga govora rado bune, ali će ponosno u svojoj rečenici izabrati leksem novitat namjesto slavenske inačice vjestica ili vijest te istim načelom kontrestat(i) namjesto suprotivit(i) se. U zadnjemu dijelu svoje knjige – u aneksnome rječniku – izabrala sam leksikografsko načelo prema kojemu među rječničke pojavnice uvrštavam i današnje standardnohrvatske lekseme i to zato što ih je korpus potvrdio. Taj kriterij nisam zatekla ni u kojem rječniku mjesnoga govora, pa si mogu tepati da sam u nečemu prva. Preuzme li ga koji budući tvorac rječnika mjesnoga govora, značit će i da ga je struka prihvatila. 

Treba istaknuti i to da je talijanski jezik ostavio dublji trag u sintaksi negoli u leksiku. Utjecajem na rečenično ustrojstvo dotakao je strukturu jezika, a to je mnogo dublji utjecaj od onoga leksičkoga.    

Talijanske su primljenice u naš govor ušle zahvaljujući intenzivnim, dugotrajnim i slojevitim ispreplitanjima talijanskoga i hrvatskoga jezika na dubrovačkome području sve do 19. stoljeća.

Manje smo danas svjesni i uloge latinskoga kao službenoga jezika Dubrovačke Republike sve do njezina pada 1815. godine. Pojednostavljeno rečeno, talijanski se upotrebljavao u trgovini i diplomaciji, latinski je bio u crkvenoj porabi, u gimnaziji, u javnim službama te u humanističkoj književnosti, dok se hrvatskim govorilo u obitelji.

Mene zanima upravo taj zadnje spomenuti organski govor koji danas mogu istražiti samo posredno, preko jezičnih spomenika ili stiliziran u književnosti.
Na hrvatskome su nastajala i djela u stihu, razna dramska djela i skromna proza. Taj je tzv. visoki jezik istražen uzduž i poprijeko jer je bio bitan za povijesna kroatistička istraživanja, sasvim opravdano. Naime, činjenica jest da je Gundulićev jezik od ilirskoga pokreta i hrvatskoga preporoda kao uzor pridonio učvršćivanju štokavskoga kao osnovice hrvatskoga književnog jezika pa je očekivano da je u cijelosti opisan.

Na dubrovački su govor u manjoj mjeri utjecali i njemački jezik, preko Austrije, i turski jezik, zbog mnogostrukih trgovačkih veza Dubrovnika i Sarajeva.

Dubrovački je govor organski idiom što znači da nema normu i mijenja se prirodno. Rekla bih kao voće iz organskoga uzgoja. Postoje dinje koje se uzgajaju tako da budu u strogoj normi (što je značajka i standardnoga jezika), kada mogu biti i kockaste, a postoje i one iz susjedova đardina koje su raznih veličina i brzo trule.

Organski je govor prirodna činjenica i živi od svojih govornika. Moguće je i da truli, uzmemo li u obzir neke lingvističke stavove prema kojima se svaki jezik razvojem urušava.

Današnji dubrovački govor ni teoretski ne može biti jednak onome s početka ili sredine 20. st., a čini mi se da to žalosti njegove govornike. Poslijeratno doseljavanje Hercegovaca najviše je utjecalo na njegovu strukturu, kako u leksiku, tako i u rečeničnome ustroju, a meni se čini da je taj utjecaj ipak najglasniji u intonaciji riječi i rečenice.

Niječni prezentski oblik glagola 'imati' – nema – ne izgovara se više dugosilazno, već dugouzlazno (jednako i krema), vokali se skraćuju ili ispadaju pa od Dubrovčana iz petog koljena čujem kompter za 'kompjuter'. Znatan je i utjecaj zagrebačkoga govora, npr. dođem u 3 popodne – gdje je svršeni oblik prezenta zamijenio futur doć(i) ću, bit ću tamo – što su nam donijeli dubrovački studenti iz Zagreba kao i televizijske serije. Na koncu, standardi jezik utječe na dubrovački govor više nego ikada prije, jer su ljudi senzibilizirani na to kakav jezik proizvode pa se iz čistunskih pobuda opredjeljuju za lik plaća namjesto dubrovačkoga nejotiranog plata ili se odlučuju za leksem vrećica namjesto dubrovačkoga turcizma kesa ili talijanizma saket.

Njihova sklonost ka samoispravljanju lingvističke dragulje tipa kelona (što je vrijedni dalmotoromanski ostatak) pretvara u kolona (što je 'najobičniji' talijanizam). Ipak, i to je dubrovački govor – suvremeni – i našim će potomcima on biti normalan, kao što je nama prije 30 godina bio normalan onaj govor koji se Vojnoviću vjerojatno ne bi svidio, a Držić bi se čup'o za kose. Na kraju krajeva, famozni je dubrovački izgovor đe za 'gdje' – koji se već dugo vremena doživljava duboko autentičnim – također rezultat hercegovačkoga utjecaja u daljoj povijesti, jer je dotad svaki pravi Dubrovčanin govorio dje. Nadam se da sam sada umirila uznemirene i savjesne govornike, osim što sam ih možda razočarala...   

Mislite li da bi dubrovački govor trebalo očuvati ili mu je pak mjesto umjesto na ulicama u knjigama?

Na tom području govornici mogu napraviti više zla nego dobra, jer pokušajem očuvanja svojega govora iz djetinjstva često u svom izričaju afektiraju, hiperkorigiraju, pokušavaju zvučati autohtonije, a posljedak je neprirodnost, ponekad i odbojnost, jer često ispravljaju sugovornika čega u razgovornome jeziku ne bi trebalo biti ukoliko nije ugrožena razumljivost tj. komunikacija.

Veliki nered vlada i u dubrovačkome tisku gdje se stalno isprepliću standardni jezik i dubrovački govor na neprimjeren način – članak bi se trebao pisati ili na dubrovačkome govoru sa svim njegovim značajkama ili na standardnome jeziku s mogućnošću korištenja dubrovačkih leksema koji tada obavezno moraju biti u kurzivu.

Druga je priča arhiviranje (i opis) dubrovačkoga govora kao važna zadaća znanosti i baštinske kulture. Ono je obavezno i, po mome sudu, žurno. Zasad imam nekoliko pomno odabranih govornika snimljenih i transkribirala sam taj korpus, no, sustavan opis dubrovačkoga govora stao je na 19. stoljeću, već smo izgubili govornike koji su mogli svjedočiti o prvoj polovici 20. st., a trenutačno nam u prilog ide samo medicina koja je ljudski vijek produljila pa možemo zapisati govornike s polovice 20 st.

Moja molba da na dubrovačkom Sveučilištu držim 2 izborna kolegija o dubrovačkome govoru odbijena je s klasičnim financijskim motivom. Kako moja priroda ne poznaje odustajanja nastavila sam se boriti za priliku da se dubrovački govor održi i arhivira u Dubrovniku. Gradonačelnik Vlahušić prepoznao je potrebu za bavljenjem dubrovačkim govorom i u Dubrovniku te je podržao otvaranje Instituta, kojemu će Grad osigurati prostor. Silno sam mu zahvalna.

Živite u Zagrebu. Fali li vam Grad?

Živim u Zagrebu. Osim što se tamo mogu nesmetano baviti Dubrovnikom jer mi je Zagreb davno ponudio takvo radno mjesto, ondje sam se smjestila u lijepome predjelu i organizirali smo strukturu za troje djece i nas dvoje roditelja. To se zove pustiti korijene. Više me ni poziv u Italiju ne bi pomaknuo s tog mjesta, iako je tim pravcem bio krenuo, ali i počeo, moj život. Rođena sam u Rijeci u fijumanskoj obitelji po mami i materinski mi je jezik talijanski.

Dubrovnik mi fali samo u rujnu. Doživljavam ga snažno, gotovo fiziološki, dugo me u njemu nema, onda ga ljeti ubrizgavam u svaku stanicu pa mi bude loše: kao netko tko umire od žeđi pa pretjera s tekućinom, onda mu je slabo.

Vaš otac poznat je u Gradu, osim kao cijenjeni profesor i po svome radu na očuvanju dubrovačke baštine i jezika. Je li njegov utjecaj bio presudan za odabir teme vašeg proučavanja?

Moj je otac, za početak, bio presudan za moje bavljenje znanošću. Prizor u kojemu on 6 sati dnevno nakon radnoga vremena doma u radnoj sobi usred gusta oblaka dima tipka i ne staje do duboke noći (a da za to nije plaćen niti ga itko prisiljava), oblikovao je moju tvrdoglavu uvjerenost da za sreću i zadovoljstvo nije potreban novac. Novac je potreban za use i nase tj. za bazične potrebe, a nadgradnja je nešto što se njime ne postiže.

Znanost nikada nije bila izvor većega novca, a traži dugotrajno školovanje pa čovjek zaista mora biti čvrstih uvjerenja, ako ne i tvrdoglav, da bi u njoj o(p)stao. Mene ne lomi ni činjenica što sam prije 10 mjeseci ostala bez radnoga mjesta jer mi je istekao ugovor znanstvenoga novaka. Uvjete za (novo) radno mjesto znanstvenoga suradnika ostvarila sam prije par godina ali radnih mjesta nema, odnosno, ima ih zasad na kapaljku, a ubrzo ih neće biti ni tako. Odonda i dalje odlazim u Institut i radim bez plaće, osnažena idealom, kako ga ja zovem svetim trojstvom, koje uključuje: rad, strpljenje i poniznost. Čekam, dakako, natječaj za radno mjesto i njegove rezultate. Jasno je da se ne može raditi za dušu dugo vremena, jer osim nje postoji i želudac.

Tata me trostruko obilježio: prenio mi je ljubav prema znanosti, strast prema kazalištu (pa sam kronična Lerovica) i književni dar (pa godinama objavljujem pjesme).

Pamtim dan kada je donio doma jednu staru dubrovačku oporuku i rekao mi: 'Ja sam izbroj'o sve punoznačne riječi i tu nema talijanizama koliko se misli da ih je bilo'. To je bio zaista izravan utjecaj na usko područje moga znanstvenoga djelovanja!  

Nerado pamtim i njegovo stalno nedjeljno pitanje, otkad sam bila dijete: 'Mala, koji ti je danas plan?' Ja sam spremno odgovarala da nemam plan jer je nedjelja, a on bi svaki put isto: 'Rek'o sam ti da baš zato nedjeljom treba imat' plan!!!' Nisam preuzela taj odgojni model...    

Primijetila sam da ste kroz proučavanje književnih djela proučavali i seksizam u jeziku. Što ste zaključili?

Seksizam u jeziku: zamke i varke rad je koji sam davno izlagala na lingvističkome kongresu ali je stav mojih nadređenih kolega bio da leksem seksizam nije prikladan za znanstveni stil pa su mi sugerirali da ga izbjegnem u pisanoj inačici rada. Ja to nisam htjela pa sam odustala od objavljivanja u zborniku i poslala ga feminističkome časopisu.

Danas mi laska vidjeti ga u takvome kontekstu, ali moram reći i da sam kroz samo taj jedan rad zaključila da bavljenje ravnopravnošću spolova u jeziku nema smisla i iskreno se ispričavam kolegama sociolingvistima ako sam umanjila time njihov prinos. Naime, analiza je pokazala mnoge slučajeve nadređenosti muškoga roda, ali ne mislim da se išta u jeziku može promijeniti ukoliko to u stvarnosti ne postoji. Tamo sam zaključila da se time što ćemo u rječnik uvrstiti (kao posebnu natuknicu!) leksem astronautkinja – u svijetu, posebice u Hrvatskoj o čijem jeziku govorimo, neće povećati broj žena koji taj posao obavljaju. Jezik je slika stvarnosti, a ne obratno. U krajnjem slučaju, istina je i da stvarnost ovisi o jeziku jer ne možemo pojmiti nešto što imena nema, no razvoj jezika je pokazao da se u njemu lako i jednostavno, iznutra, stvara ono što mu je potrebno jer u stvarnosti postoji. Rijetko su potrebne intervencije standardologa ili terminologa. Na primjer sada kada je obratan postupak stvorio problem.

Naime, potreba je govornika za ispravnijim izražavanjem dovela do totalne zbrke i nekontrole u rečeničnome ustrojstvu. Obraćanje građankama i građanima nepotrebno je jer prema jezičnoj normi muški rod u tom slučaju pokriva i ženski, dakle dovoljno je i dalje reći samo dragi građani. To zvuči seksistički od nekoga tko piše u feminističkome časopisu, ali kada promotrite posljedice, lako je prihvatiti to, recimo, konzervativnije rješenje, jer – ovako bi trebala izgledati ispravna rečenica koja poštuje spolnu jednakost: drage Dubrovčanke i dragi Dubrovčani, čast mi je što ste se okupile tj. okupili u tolikom broju ... vjerojatno ste čule, tj. čuli da u Dubrovnik dolazi poznati nogometaš ... Naravno, nitko ne ispoštuje zastupljenost oba roda u cijelome govoru, već samo u prve četiri riječi!

Vaša djeca žive u Zagrebu, a tijekom ljeta su u Gradu, razumiju li oni dubrovački govor?

Moja djeca razumiju dubrovački govor jer su im oba roditelja s dubrovačkoga područja. Muž je s Lopuda pa čuju i rubni, arhaičniji dubrovački. Ne govore ga niti nakon 2 mjeseca boravka u Gradu, ali ga umiju proizvesti ako i kada to žele, npr. u žaru lika Dubrovčanina kojim se u maštovitoj igri služe. Doma u Zagrebu ipak ne kajkaju već su stabilni štokavci s primjesama zagrebačkoga i mladenačkoga žargona, tj. silnim umanjenicama i anglizmima.


 

Ivaninu knjigu „O starome dubrovačkom govoru nazbilj“ predstavili su sinoć u Sponzi ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb dr. sc. Željko Jozić, urednica izdanja, dr. sc. Sanja Perić,  dr. sc. Katja Bakija i na kraju sama autorica dr. sc. Ivana Lovrić Jović koja je pozvala sve Dubrovčane i Dubrovkinje da govore svoj govor prirodno i da ne budu previše autokorektni jer se tako gubi prirodnost dodavši kako smatra da je vrijeme da se napravi rječnik suvremenog dubrovačkog govora.

Predstavljanje knjige obogatio je nastup Kazališne družine Kolarin koja je izvela ulomak iz frančezarija i iz „Matrimonija“ autora Josipa Lovrića poznatijeg kao Jozo Lovrić Jadrijev, inače oca autorice knjige.

O vrijednosti ovog izdanja svjedoči činjenica da zadnji objavljeni rad na temu dubrovačkog govora pripada sredini prošlog stoljeća i to autorima koji su iscrpno analizirali Držićev i Gundulićev jezik te jezik Ranjinina zbornika što se odnosi na razdoblje do 17. stoljeća, dok za govor 18. stoljeća, kojim se bavi ova knjiga, nije bilo sustavnijega opisa. Ivani Lovrić Jović za istraživanje su poslužile dubrovačke frančezarije, lokalizacije Molièreovih komedija na jezik običnog dubrovačkog puka onoga vremena.

Ivana Lovrić Jović u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu djeluje kao znanstvena novakinja posljednjih 16 godina, a knjiga je izrasla iz njezina doktorskog rada (obranjenoga 2011.), od kojega je nešto šira. Kao znanstvenik IHJJ-a bavi se poviješću hrvatskoga jezika, dubrovačkim govorom i talijanskim utjecajem.


Katarina Fiorović





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija