LIFESTYLE
22.07.2014 u 20:42

Život u Gradu: Zore Brajević - Peline volim više od Rima, neka mi oprosti i Papa i svi...

Pokušala je živjeti izvan zidina. Nije išlo i vratila se. U djetinjstvu se po Gradu igrala s Lukom Paljetkom, Đelom Jusiće, Ninom Obradovićem, Ibricom, brojne anegdote su u njenom životu vezane uz njene velike prijatelje Mata Ulagu i Miljenka Vikića. Zašto se ne nerva i zašto Minčetu naziva spasiteljicom?  Zašto su joj Peline ukrale dušu? Što je recept za smijeh? Svoj život u Gradu ovoga puta pripovjeda gospođa Zore Brajević.


komentara  1

Svaka priča o životu u Gradu priča je o osobnom odnosu, zaljubljenosti, možda i mazohističkoj ovisnosti o svim njegovim ljepotama. Pa i nedostacima. Netko ih vidi više, netko manje. Gospođa Zorka Brajević prihvaća Grad upravo onakvog kakav jest. Malo ili nimalo stvari u njemu njoj smeta, što ne znači da ne vidi sve njegove "mane".

Ako su gužve i stigne na tisuće turista s kruzera, ona taj dan ne ide na kafu u Tinel gdje je svakoga jutra oko deset, deset i kvarat, čekaju gospari Miljenko Vikić, Tomo Gusić, Miše Martinović ... popije je s prijateljicama oko sedam negdje bliže kući... u njoj bijes ne primjećujete ni dok priča o tome kako je zbog jedne vite, dok joj je meštar bio u kući, morala cijelo jutro potrošiti kako bi ih Grada došla do Gruža da bi je kupila... ili kad prepričava kako je teško uopće dozvati majstora da ti nešto popravi kada si na nekoj adresi u zidinama.... čak i priču o tome kako joj je kćer htjela uzeti dan godišnjega kako bi sačuvala na Buži parking za kamion kojim su joj trebali dovesti novi madrac, gospođa Zore – kako je svi prijatelji zovu – okreće na šalu. I tada se spominje svog dragog prijatelja, gospara Mata Ulage. Kako bi joj, kad bi se snervala oko nečega, rekao: Ma, fermaj Zore, sutra ćeš reć bilo je jučer, pa prekjučer, a nakon nekog vremena ćeš pitat – Mato, ma kad je ono bilo?

Nijedna priča o životu u Gradu, ispričana po dubrovačku, kroz njena usta, nema nikakav tamni prizvuk... dapače, gospođa Zorka jest rođena na Pelinama, ali život u Gradu je njezin izbor. Potvrđeni izbor. Pokušala je ona živjet izvan zidina, u Lapadu...lijepom, novom, prostranom stanu, ali...

- ... nisam izdržala, morala sam se vratiti u Grad – završava našu rečenicu. I nastavlja – dobila sam krasan stan u Pejtonu, sve na istom katu, bez skala, bez vlage, bez pituravanja... krasno, sve novo, ali za poć na misu ili u teatar trebalo se uputiti uru prije, za poć na Lokrum dvije ure prije... Bilo je to vrijeme kada je Hotel "Libertas" imao zanimljivi noćni program i ponekad bi moj prijatelj Mato Ulaga došao k meni prespat da se ne mora kasno vraćat doma, živio je u Žudioskoj. Ali ujutro kad bi se digli nije bilo šanse da bismo nas dvoje pošli negdje drugdje na kafu nego u Manona... mi jednostavno nismo znali nigdje drugdje popit kafu, a da ona bude kao naša kafa u Gradu. Mato, moj dragi prijatelj s kojim sam odrasla, rekao bi: da popijemo kafu doma ili negdje po Vojnoviću, Bože sakloni! Kad sam vidjela da to tako ne ide, odlučila sam prodati taj stan i kupiti nešto u Gradu. Tako je i bilo, nitko od mene nije bio sretniji. Od mladosti sam voljela ići u teatar, na izložbe, na Igre, a sve se to događa u Gradu. 

Gospođa Zore je odrastala na Pelinama, kutku Grada čuvanom sa sjevera zidinama, što stvara osjećaj nekakvog mira, spokoja, bez vibracija koje se osjećaju u drugim dijelovima. U kući njenog odrastanja živi kćer Orlanda, dok je njena adresa u Karmenu. Prva asocijacija na život na Pelinama, gospođi Zori je – zajedništvo tamošnjih stanovnika.

- Mame bi sjedale ispred vrata od kuća, pila bi se kafa, ćakulalo, nas bi djecu koja smo poput "čopora" skakali po Pelinama, držale na oku. Ako netko od nas ne bi bio dobar, bio je dovoljan "ačen", nije se trebalo ništa govorit ili vikat. Kad bi netko umro, susjedi su kuhali i donosili hranu u tu kuću... Vladala je neka prisnost između djece i ljudi. Na sve se pazilo. Ako bi mi doma imali pršuta, nismo smjeli sa sendvićima vanka jer nikad nisi znao mogu li i drugi to sebi priuštiti. Gustala me je ta skladnost. Svi smo mi svjesni da dubrovačkog plemstva više nema i da su i u stara vremena, kao i sad, u Grad dolazili ljudi sa strane. Ali, onda su se ti ljudi prilagođavali Gradu i postajali bi gospari crevjari, gospari maranguni, gospari brijači... jer su prihvaćali skladnost, a danas mi se čini da smo mi skloniji prihvatit neke užance koje nisu naše i koje su nam donijeli u Grad, nego prilagoditi novopridošle. To mi malo smeta, to je grehota...

Druženja i prijateljstva su vrlo bitan i važan segment života gospođe Zore. Sklonost prema umjetnosti rasla je i kroz razgovore s gosparom Matom Ulagom, Miljenkom Vikićem kojemu su, dok je bio u Zagrebu, bili česti vikend gosti na mini kulturnim "turnejama" po zagrebačkim kazalištima i koncertima.

- Mato je volio umjetnost više od ičega, glumci su više "strahovali" od njegove, nego Kudrjavceve kritike. Bio je prava enciklopedija. Sjećam se kada se Milka jedanput nije mogla sjetiti godine u kojoj je nešto igrala, a Mato je "izrecitirao" sve o predstavi i kada i gdje i tko su bili glumci, tko je bio redatelj, tko kostimograf, scenograf...Znate kako je zavolio teatar? Njegov je otac bio vatrogasac u kazalištu Marina Držića i kada ga ne bi imao s kime ostaviti doma, jer mu je majka radila u jednom restoranu, vodio bi ga sa sobom. Od svoje treće godine Mato je virio iz loža i pratio predstave. Obožavao je i glazbu. On je talijansku okupaciju zapamtio po operama koje su izvodili u našemu teatru, s čime smo se često smijali. Inače, Mato je bio tehničar na rentgenu, imao je jako dobru ćud, nerijetko bi starijim gospođama iz grada donosio slike kako ne bi trebale pješačiti do bolnice. I bio je iznimno duhovit, sjećam se anegdote koju je često pričao. Kad smo jedanput zalorkali do kasna, nije mu se dalo ići doma, rekao je kako ujutro mora u 7 na posao, a da će mu otac kad dođe doma sigurno održat prediku i da neće ništa odspat. Pa je odlučio tih nekoliko sati u miru odmorit na – ležaju rentgenskog aparata u bolnici. Ali, kad je ujutro došla čistačica izletila je iz prostorije prije nego je ušla, vičući kroz cijelu bolnicu – ljudi, ljudi, ostao je pacijent od jučer... Možete mislit kako je to izgledalo i kada je Mato za njom trčao i vikao, ma, ne deri se ženo, to sam samo ja... Bio je jako, jako duhovit. A, puno nam je vrijedilo i druženje s Miljenkom Vikićem i njegov stan u Radićevoj u Zagrebu, gdje bismo bili kada bi došli na predstave i koncerte. A, Miljenko je vazda i savršeno kuhao...

Tradicija okupljanja oko stola punog specijaliteta gospara Vikića zadržala se do današnjih dana. Za Badnji dan, rođendane, često i bez povoda... Nikada se na njihovim druženjima nije batilo o politici.     

- Pričali smo o umjetnosti, kazalištu... smijali smo se, pričali viceve i anegdote... Novi način življenja donio je život bez smijeha i pripovjedanja... sad se vicevi napišu i šalju mobitelom. Mi u društvu od svega učinimo "predstavu", šalu...

Ali, kako izbjegnete priče o politici kad se politika bavi svima nama? Utječe na sve...

- Mene politika ne zanima, iako primjećujem da se politika počela svugdje miješat više nego struka... Ali, ja sam optimistična, uvjerena sam da će se ovaj grad refat i da će doć nekome u pamet...Ima dosta mladih ljudi koji jako pametno razmišljaju, rade, koji vole grad, a to je meni najvažnije... moraš voljet Grad. Rim možda jest najljepši grad na svijetu i ja ga volim, ma ga ne mogu voljet više od Pelina, neka mi oprosti i papa i svi... stari više nemaju force, ali mladi... oduševljavaju me mladi koji drže do tradicije, koji obnavljaju tradiciju, kao što rade mladi u Pilama za blagdana sv. Lovra... to mi vraća nadu. Svi viču na Revelin. Meni Revelin ne smeta, neka mladi imaju đe poć... da su u moje vrijeme u Grad došli Beatlesi ja bi pobjegla kroz prozor i pošla na koncert... Revelin mi ne smeta, dapače... Vjerujem da će se neke stvari u Gradu promijenit i olakšat život u zidinama. Nemamo butigu kakva je prije bila u Zeca, gdje si mogao kupit sve, od vite do frižidera..., po sve valja ići do Gruža, meštri neće da dođu jer nemaju gdje parkirat... ne mogu nosit... moja je kćer htjela uzet dan godišnjega kada joj je trebao doći novi madrac, kako bi čuvala parking za kamion. Ponudila sam se da ću to ja učiniti jer sam u mirovini. I sad, stojim na Buži, čekam... čuvam parking, a kamion kasni zbog zastoja u prometu... nigdje mjesta, zamislite sliku – stojim, Talijani bi se parkirali, a ja stalno vičem "occupato, ocuppato"!

Gospođa Zore je pošla u mirovinu, a u njenoj radnoj knjižici je bio samo jedan timbar. Vrtlarov. U tom gradskom poduzeću je odradila čitav svoj radni vijek kao knjigovođa. Zato je sad posebno osjetljiva na događaje u toj firmi, koja je uvijek opstajala. Živjelo se skromno, a opet, čini se, zadovoljnije i ispunjenije nego danas...

- Nismo pretenđali na velike solde, živjeli smo pristojno. Lijepo je don Toma rekao u jednoj svojoj propovijedi – da je došlo čudno vrijeme i da se ljudi danas ne klanjaju nikome nego novcu, a čim je novac primaran, ništa ne valja... kad sam rekla kćeri kako ću zaigrat loto za 12 milijuna, pitala me je što bih s tim novcem učinila. Dala bi tebi pola, promijenila bi milja i koltrine... nisam ni znala što bi još. Voljela bih poć u Svetu zemlju... ma, da se razumijemo, moraš imat solad... ali kad ti je solad sve, to nema smisla...Mladim ljudima je danas gore nego što je nama bilo zato što žive u vremenu neizvjesnosti, što je najgore...

Zabavno je slušati gospođu Zoru. U njenim pričama život poprima notu lakoće. Pa i kada progovara o ratnom vremenu zbog kojih Minčetu naziva spasiteljicom...
- Pružila nam je utočište za vrijeme Domovinskog rata ali i onoga Drugog svjetskog. Rođena sam '41. i imala sam tri,četiri godine kada je majka samnom bježala u Minčetu. Kad sam prvi put, nakon 50 godina ponovno kročila u taj prostor, imala sam osjećaj da sam tu već bila... Već sam mislila da sam "pošla", kad mi je susjeda, tete Marija rekla da me je majka uvijek stavljala sjesti na kušin u taj prozor... ostalo je to negdje zabilježeno u podsvijesti... Isto kao kad netko spomene informbiro, prva moja asocijacija je iz škole... prije ljetnih ferija '48.mi bismo se učenici digli i pjevali – sa sjevera bura brije, idu braća iz Rusije – a kad smo se vratili na jesen u školu, ponovno smo se digli i počeli s tom pjesmom, kad nam je učiteljica uspaničeno počela odmahivati prstom u zraku da prekinemo. Nova pjesma je glasila – o Staljine stara bako, ne vara se Tito lako...kad god se spomenu ta vremena sjetim se lica i prsta naše učiteljice. 


Lidija CRNČEVIĆ / FOTO: Vedran Jerinić





KOMENTARI / Komentiraj
   
   

Paulina 22.07.14 u 11:49
Divno.





Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija