PUT OKO SVIJETA
09.11.2019 u 13:04

PUTOPIS: Posjetila sam Dublin, ali se ne bih tamo preselila

Irska mi je odavano na popisu želja,  još od srednje škole. Nedavno mi se ta želja i ispunila. Osim što sam imala priliku upoznati drugu kulturu i naučiti jako puno o povijesti otoka, uspjela sam nadoknaditi propušteno vrijeme s prijateljicama koje su svoj život odlučile graditi upravo u Dublinu. I upravo zato, kad sam naišla na jeftine karte, odluka je pala. Idemo u Irsku. Ako ste mislili da je smještaj u Dubrovniku papar, samo povirite dublinske cijene. Da, Dublin je skup, ali ako se držite zlatnog pravila svih turističkih gradova i odmaknete se od centra, proći ćete znatno jeftinije. Uz to što je skup, glavni grad Irske je šarmantan, pitom, opušten i siguran, ali je i grad na čijim ulicama živi 10 tisuća beskućnika i u kojem se nalazi najveća pučka kuhinja u Europi.

Napisala: Lea Pavlović


komentara  0

Prije nego započnem, moram vam nešto priznati. Ovo je tekst iz drugog pokušaja. Originalni tekst je bio pravi turistički, gdje smo bili, što smo posjetili i koliko smo para potrošili. Nakon dva dana dumanja ipak sam se odlučila za drugačiji, osobniji pristup. Dio svakog putovanja su kulturološki šokovi, a njih je na ovom putovanju bilo nekoliko. Sva ona mjesta koja smo vidjeli i posjetili ionako ćete vidjeti na fotografijama.

Bez daljnjega Irska je prekrasna zemlja, ljudi su opušteni, pristupačni i uvijek će vam izaći u susret. Izrazito su ljubazni. Centar Dublina je izrazito šaren, svako pročelje je drugačije ukrašeno, svaki pub ima neku svoju priču. Takvi su i ljudi. Pristupačni, veseli i otvoreni.  Sasvim je normalno da vas konobar ili teta u butizi pita kako ste. Bilo to pro forme ili iz istinskog interesa, čudno je da se ni nakon četiri dana nisam priviknula čuti tako bazično i nadasve ljudsko pitanje. Pretpostavljam da upravo tako jedni drugima nastoje uljepšati dane i kompenzirati nedostatak sunca. Ako ništa, bar smo im to donijeli, četiri dana neprekinutog sunca, što je iznimno rijetka pojava.

Prvi šok smo doživjeli tijekom vožnje shuttle busom od aerodroma do stana. Dublin je noću jako taman. Iako su stupovi javne rasvjete postavljeni svakih nekoliko metara, svijetla su prigušena. Nije nam bilo ugodno ni proći tim ulicama u autobusu, tako da nismo ni pomišljali na noćno istraživanje. U usporedbi s Dublinom, svaka dubrovačka ulica svijetli kao Las Vegas, što je jako dobra stvar. Nemojte da vas ovo zbuni. Dublin je siguran grad. Naravno, kao i u svim svjetskim metropolama postoje nesigurniji kvartovi, u koje se ne preporučuje zalaziti, pogotovo noću. Kad je Dublin u pitanju to je sjeverni dio grada, u kojem su svi prozori na zgradama osigurani debelim metalnim rešetkama. Zbog sigurnosti svih stanovnika i posjetitelja ulice su pune garde, što je irska riječ za policiju, a sve butige i restorani imaju nekoliko zaštitara.

U Hrvatskoj postoji percepcija da je Irska obećana zemlja u kojoj teče med i mlijeko. No, nije baš sve tako sjajno. Sami Irci će vam reći da je njihova zemlja do prije 30 godina bila Zemlja treća svijeta, razarana konstantnim sukobima između katolika i protestanata. Neprocjenjiva je činjenica da su u kratkom razdoblju napravili ogroman skok. Danas je to jedna uređena zemlja u kojoj se točno zna što su čija prava, a što obaveze. Irci su jednostavno shvatili da moraju nekako privući kapital pa su drastično smanjili porez koji plaćaju tvrtke. Danas on iznosi „mizernih“ 13 posto i upravo je to razlog zašto su velike internacionalne kompanije poput Googlea i Facebooka svoja europska sjedišta smjestile u Irsku. EU ih zbog toga stalno gnjavi i prijeti kaznama, ali Irska ne da na sebe. Kad bi barem mi imali toliko pametni pa isto učinili i za naše gospodarstvo. Vjerujem da bi u jakom kratkom roku prestigli Irce. Kad vučem već paralele, moram reći da se Irska djelomično ekonomski podigla i zbog turizma. Koliko god se trudila, ne mogu se sjetiti da sam vidjela više od dva bankomata. Nisu im potrebni. Sve se plaća karticama. Od kave na aparatu, pive, javnog gradskog prijevoza. Nema u Irskoj muljanja s porezima i fiskalizacijom. POS sve pamti. Da smo i mi toliko pametni i da se u našim restoranima i kafića primaju kartice možda bi nam svima bilo kolektivno bolje, a do problema s bankomatima ne bi ni došlo.

Dubrovnik i Dublin dijele još jedan problem. Nedostatak adekvatnih stanova. Znamo svi kakve su cijene dugoročnih najmova u Gradu. Recimo samo da moje dvije „Irkinje“ žive su jednosobnom stanu, uru vremena vožnje javnim gradskim prijevozom od centra i taj užitak plaćaju tisuću i četiristo eura mjesečno, bez režija.  A neki njihovi prijatelji, koji također rade u Dublinu, svakodnevno putuju i po tristotinjak kilometara kako bi došli do svog radnog mjesta. I upravo je to jedna od najvećih prepreka s kojim se susreću oni koji u ovu državu dolaze u potrazi za boljim životom.

Dublin je i grad na čijim ulicama živi 10 tisuća beskućnika. Ne radi se o doseljenicima, koji se jednostavno nisu snašli, radi se većinom o Ircima. Možda i u svemu gore navedenom leži dio razloga zbog kojih su se neki od njih našli na ulici. Objašnjeno nam je da su neki zaista ostali bez svojih domova za vrijeme svjetske krize, neki imaju problema s drogom, pogotovo s heroinom, a neke su jednostavno životne prilike i loši izbori doveli u tu situaciju. Posljednjeg danas našeg boravka u Irskoj odlučili smo se za jednodnevni izlet na sjever otoka na kojem nam je vodič predložio da ako imamo vremena i ako nam zvuči zanimljivo, pođemo na turu koja se bavi upravo ovom tematikom, a koju organizira njegov prijatelj, inače beskućnik, koji ponekad prespava na njegovom kauču. Ispričao nam je da ga je žena nakon niza godina provedenih zajedno napustila i da ga je to do te mjere psihički uništilo da se pronašao na ulici. I već godinama se iz te pozicije ne može izvući. Država je pokušala riješiti problem smještajući ih u hotele i pansione. Neki od njih su takvu pomoć prihvatili, dok su drugi uzeli novac i vratili se na ulicu. Još jedan fascinantan podatak, u Dublinu se nalazi najveća pučka kuhinja u Europi.

Očekivala sam se susresti s ovom stranom života, ali me broj ljudi koje smo vidjela kako spavaju ili prose po gradskim ulicama zapanjio. Jedan prizor me posebno šokirao. Naletjeli smo na dvoje ljudi, zamotanih u vreće za spavanje, kako si, u strogom središtu grada u pet sati poslijepodne, ubrizgavaju drogu u venu. Rečeno nam je da ih policija ne dira, već mrtvo hladno prolazi pokraj njih, jer su shvatili da stalna privođenja neće riješiti problem. Nije rijetkost da vam netko priđe s papirnatom čašom u kojoj zvecka par centi i pita vas imate li sitnog za udijeliti. Nama se to dogodilo nekoliko puta, a moram priznati da su neki od njih bili jako domišljati. Kao prava pripadnica svog roda, morala sam napraviti đir, najpoznatijom butigom za donje rublje na svijetu. I tako mi je u Victoria's Secretu, dok sam razgledavala maštovite čipkaste komadiće odjeće, prišla žena u četrdesetima, koja mi je najprije udijelila par komplimenata i savjeta, a potom me pitala imam li sitnoga.

Irska je i „safety first“ zemlja i zemlja u kojoj su pješaci na prvom mjestu i vrlo vjerojatno zemlja u kojoj se podnose tužbe za sve, pa i najminornije ozlijede. Tako je uz svaki potok, rijeku, baru postavljen kolut za spašavanje, dok pješaci prelaze cestu bez obzira na svijetlo na semaforima i vozači to toleriraju. Jednako se ponašaju i prilikom izvođenja građevinskih radova. Ne postavljaju samo zaštitne mreže već grade tunele kako pješacima slučajno ne bi što palo na glavu. Uz to, konstantno se ispričavaju zbog buke koja dolazi s gradilišta. Ono što je meni kao novinarki bilo jako zanimljivo je i kako stanovnike izvještavaju o planiranim radovima. Dublinsko gradsko vijeće po ulicama lijepi izdane građevinske dozvole, kako bi se susjedi mogli upoznati s onim što se planira graditi i tko planira graditi. To se zove transparentnost.

Kad ste novinar, od posla ne možete pobjeći ni kad ste na godišnjem na drugom kraju Europe. Riječi gradonačelnika Frankovića su mi tako u jednom trenutku odzvanjale glavom. „Ako na Times Squareu, u New Yorku, može biti Bigbelly, onda ga možemo postaviti i na Pile“ kazao je prilikom postavljanja ovih pametnih kanti za smeće. Dublin ih je pun, a ljudi ne bacaju smeće kako mi padne na pamet.

A sad o noćnom životu Dublina i još jednom, ovog puta pozitivnom kulturološkom šoku. Noćni život prestaje u tri ujutro i sve se zatvara. Ulaz se nigdje ne plaća, ali su jako striktni što se tiče sigurnosti, a to znači ako je pub prepun, nema ulaza dok netko ne izađe. I tako smo se mi u 21 sat našli u dvorištu Bernarda Shawa, u nekom paralelnom univerzumu, vilica razlijepljenih od čuda. Dvorište kluba, u kojem je pušenje dopušteno, bilo je puno kao šipak. Ne znam kako bi vam to dočarala osim „gori sve“. DJ „ubija“ za pultom, svi polugoli plešu i skaču po stolovima. Kako je tu večer izgledao Bernard Shaw, Revelin i Lazareti izgledaju oko jedan ujutro. Nismo mogli vjerovati što se oko nas događa, a glavom mi je prolazilo: „da je bar i doma ovako“.

 

Kako smo htjeli u ograničenom vremenu kojeg smo imali, saznati što više o smaragdnom otoku, tako smo obišli jako puno muzeja i izložbi. Jedan od muzeja za koji smo se odlučili je bio Nacionalni pomorski muzej, u malom pomorskom mjestu desetak kilometara van centra Dublina. Najviše nas je oduševila organizacija muzeja, koji nema niti jednog zaposlenog, svi volontiraju. I tako nam je naš vodiš, Ayrton, uru ipo vodio po muzeju i ispričao nam pozadinske priče o svim eksponatima. Sumnjam da bi itko od zaposlenih u našim muzejima ponudio istu vrstu usluge i to besplatno. Pretpostavljam da je ljudima u Irskoj puno bitnije da na kvalitetan način doprinose i vraćaju zajednici.

Posljednjeg dana našeg boravka odlučili smo biti pravi turisti i uputili smo se na jednodnevan izlet u Belfast, u Sjevernu Irsku, koja je pod Ujedinjenim Kraljevstvom. Glavna motivacija našeg odlaska bila je jedinstvena prilika posjetiti najveći muzej na svijetu posvećen Titaniku, sagrađen na mjestu brodogradilišta u kojem je i ovaj, vjerojatno najpoznatiji brod na svijetu, izgrađen. Mogla bi vam napisati cijeli putopis samo o ta dva sata koja smo proveli tamo.

Jedna od potresnijih stvari koju sam pročitala, jest pismo koje je uspjelo s Titanika stići na krajnje odredište, a napisao ga je jedan od brodskih liječnika. Zahvaljujući preživjelima rekonstruirani su neki od posljednjih trenutaka njegovog života. U momentu opće panike i straha pokušao je ostati priseban tako da je pomagao drugim ljudima. Zabilježeno je da je čistačicama davao vodu s viskijem kako bi ih primirio, brodskom časniku koji je ukrcavao putnike u čamce za spašavanje dao je lampu koja je njemu bila korisnija te podizao moral šaleći se s posadom na koju je naišao. U trenutku smrti imao je svega 37 godina.

Zahvaljujući našem vodiču naučili smo jako puno o sukobima između protestanata i katolika, koji su desetljećima razarali otok, pogotovo Belfast i to u tolikoj mjeri da su tijekom trideset godina „ratovanja“ u prosjeku četiri bombe dnevno eksplodirale u ovom gradu. Većina stranaca smatra da su sukobi potpireni vjerskom netrpeljivošću, no razlog borbi je zatiranje irskog identiteta. Ircima katolicima je bilo zabranjeno služiti se svojim jezikom, gaelicom, zbog toga su bili šikanirani, zatvarani bez suđenja, nisu mogli dobiti dobro plaćene poslove niti adekvatne stanove. Objašnjeno nam je da im je bilo dosta ugnjetava i da su zbog toga tražili da se otok ujedini i oslobodi britanskog utjecaja. Za većinu Iraca pripadnici IRA-e nisu teroristi već heroji koji su branili svoje zajednice.

Belfast je još uvijek podijeljen grad. Iako je zakonom zabranjeno vješanje bilo kakvih zastava iz kojih se može iščitati kojoj strani sukoba pripadate, one su itekako vidljive. Policija ih jednostavno ne miče, jer ih je strah reakcije. Naš vodič, inače stanovnik sjevernog Dublina, ispričao nam je kako je na nedavnom vođenju ove iste ture, pošao kupiti sendvič i da mu je zbog naglaska rečeno da to neće biti moguće. Iako je htio uzvratiti, samo se pokupio iz puba, zbog svoje vlastite sigurnosti. Iako je trenutačno stanje najbolje u povijesti otoka svih je strah što će se dogoditi nakon Brexita, pogotovo ako se na granice postave kontrolne točke. Naš vodič je uvjeren da je u tom slučaju ponovno rasplamsavanje sukoba neizbježno.

Posljednji dio, posljednjeg danas u Irskoj proveli smo u prirodi, razgledajući pašnjake, šetajući utabanim stazama i razgledavajući heksagonalne bazaltne stijene koje su po irskoj mitologiji napravili divovi, a potom smo po njihovoj verziji bure, koja nije ništa manje neugodna, nego naša prešli viseći most.

Na kraju se vjerojatno pitate, bi li i ja slijedila stope svojih prijateljica i bolji život potražila u Irskoj? Ne bi. Iako sam se vratila puna pozitivnih dojmova, uvjerena sam da je kvaliteta života, ne samo u Gradu, već u cijeloj Hrvatskoj puno bolja. Sigurnost koju mi imamo dok điravamo ulicama ili se vozimo u javnom prijevozu, a koju često uzimamo zdravo za gotovo, je dovoljan razlog. Naš jedini krimen je što smo još uvijek preopterećeni prošlošću i ne vidimo sve one potencijale koje imamo. Da je samo malo pameti, vjerujem da bi Irce vrlo brzo i prestigli. 






KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                                          
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz kolumne
cruise077
PUT OKO SVIJETA
0      03|11|19 u 21:58
PUTOPIS: za kapetanovim stolom na kruzeru "Anthem of the Seas"
MAROKO_naslovna
PUT OKO SVIJETA
0      27|10|19 u 08:15
Tina i Ivana su putovale u Maroko i savjetuju: dobro se pripremite!
risnjak_naslovna
PUT OKO SVIJETA
0      26|10|19 u 08:16
PUTOPIS: Što znači kad vas u Gorskom kotaru ujutro pitaju jeste li oprali zube?
ibiza_naslovna
PUT OKO SVIJETA
0      19|10|19 u 09:38
PUTOPIS: Ibiza - otok s najviše propuštenih letova
naslovna_italia
PUT OKO SVIJETA
0      05|10|19 u 13:05
PUTOPIS Bella Italia: Modena - Bologna - Firenca - Padova






Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne






 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija