PUT OKO SVIJETA
03.11.2019 u 21:58

PUTOPIS: za kapetanovim stolom na kruzeru "Anthem of the Seas"

Što nam ostaje kao uspomena s putovanja? Čega se sjećamo i što pamtimo? Bio je to izazov - oživjeti i prizvati sve ono što me je i oduševilo i začudilo i "prizemljilo" na devetodnevnom putovanju luksuznim kruzerom Royal Caribbean kompanije, "Anthem of the Seas" od New Yorka do Bahama. Putovanje nam je nezaboravnim učinio naš dubrovački kapetan Srećko Ban koji nam je omogućio da kao njegovi gosti zavirimo i u sve VIP salone i prostorije rezervirane za najlojalnije putnike i one jako dubokog špaga, što mi definitivno nismo. Među članovima velike Royalove obitelji dosta je putnika koji jako često plove na njihovim kruzerima, poneki i po nekoliko mjeseci u kontinuitetu. Da, i toga na svijetu ima. 

Napisala: Lidija Crnčević


komentara  0

Let preko Atlantika pa plovidba iz New Jerseya do Bahama. Devet dana na Atlantiku u siječnju. A uragani, a valovi, a.... sve ono što stane u jednu glavu punu straha i od leta i od plovidbe – snimci očajnih ljudi koji su uletili u uragane na moru počeli su mi se vrtiti u glavi filmskom brzinom. Obično izazivaju smjehuljenje  kod ostalih, pa je tako bilo i na toj večeri kod Jelke i Antuna kada smo se s prijateljem i Jelkinim prvim rođakom, kapetanom Srećkom Banom dogovarali za putovanje. Sve je u mojim rukama i moraš imat povjerenja, nevrijeme se može mimoići, nikad ne bih izložio putnike i brod ikakvoj opasnosti – uvjeravao me Srećko. Nemoj me puno micat sa čvrstog tla i iz auta...toj kategoriji ljudi pripadam. Kako je lijepo kad sve prođe u savršenom redu i ostanu ti uspomene kakve su nama ostale s devetodnevnog krstarenja na kruzeru Anthem of the Seas i to za kapetanovim stolom, što je zvjezdica više u luksuzu. Kapetanovim gostima poziv na brod donese niz povlastica i iskustava kakve se inače ne mogu doživjeli niti u snu ukoliko ti špag nije jako, jako dubok. A naš definitivno nije.

Ta mogućnost da kapetani i časnici na takvim kruzerima mogu pozvati svoju obitelj i prijatelje, odraz je poslovne politike kompanije, ali bogme i nagrada za nimalo lagan posao koji, s kraja, izgleda apsolutno glamurozan. No, nije to baš tako, jer ne nagrađuju stranci i brodovlasnici „onako“. Iza svakog skalina na skalici uspona puno je i rada i muke. Srećko je bio pravi primjer za to. Do tog statusa malog „božanstva“ kakvo je stekao među posadom zbog svoje ugodne naravi, ali i radne discipline, prošlo je godina i godina, vijađa i vijađa. Posada ga poštuje, ali ga i iznimno simpatizira, što ne mora biti pravilo. U tako zatvorenoj sredini u kojoj, doduše na ogromnim kvadratima boravi skoro 5 tisuća ljudi, naučiš ili se podsjetiš kako je nekoliko stvari u organizaciji zajednice iznimno bitno: prvo je poštivanje hijerarhije jer je ona odraz odgovornosti, drugo su disciplina i stroga pravila da bi taj „mali grad“ besprijekorno funkcionirao, treće su nepopustljivost i pravednost u koju smo se uvjerili kada je trebalo odlučiti da jedan od članova posade, kao primjer drugima, (1500 je članova posade iz cijeloga svijeta) mora napustiti brod u prvoj luci jer se napio i izazvao incident, te ljubaznost prema gostima da imaju dojam kako želiš biti i raditi upravo to i upravo sad.

Na brodu smo po naški mogli popričati i sa "staff kapetanom" Markom Dupčićem, a na hrvatskom s nekolicinom konobara. Nemali je broj i zaposlenika iz regije, s njima smo se također razumjeli. Od posade doznajemo kako atmosferu na brodu najviše kroji upravo prvi čovjek. Pričaju nam kako ima kapetana koji se gotovo niti ne pojavljuju među gostima i izlaze iz svoje kabine i s komandnog mosta tek u formalnim i neizbježnim prilikama. Srećko brod obilazi pješke – a to znači da ne koristi nijedan od 16 postojećih liftova - barem dva puta dnevno, puno vremena provodi u razgovoru s gostima, obrati se i svakome od posade. Nikad ga neće sresti u ijednoj drugoj odjeći, osim u uniformi.

I danas mi je nepojmljivo koliko se putnika želi fotografirat s kapetanom, koliko ih ima potrebu nešto mu reći ili pitati. Na kapetanovim večerama, na početku i pri kraju putovanja, na fotografiranje s njime se čeka i do sat vremena. Srećko je jedan od ponajboljih pomoraca u Royalu, bio je drugi hrvatski pomorac na toj kompaniji, nakon Tea Stražićića, a potom s 39 godina života i najmlađi kapetan, stekao je povjerenje da iz brodogradilišta izvede jedan od najmodernijih brodova kompanije, „Quantum of the Seas“. On tu kategoriju kruzera "pozna u dušu" jer je nazočio gradnji od početka do porinuća. A, do toga se ne dolazi lako, ne pada bogme s neba, a ni ne živi se na stečenim lovorikama. Svaki vijađ  je za kapetana novo dokazivanje. Iako mu na brodu svatko želi ugoditi, kabina mu je uređena poput najluksuznijeg stana i sve izgleda glamurozno i iznimno poželjno, ipak su to mjeseci izolacije, života ujednačenog ritma i beskrajne odgovornosti. Nećemo o vrijednosti broda, govorimo o preko 6 tisuća duša. Odvojenost od obitelji pomorcima najteže pada i s vremenom ništa nije lakše.

Dakle, iz Dubrovnika smo preko Istanbula putovali do New Yorka s Turkish Ailines jer smo imali najkraće čekanje između odredišta. Nakon njujorškog minusa veselilo nas je iz kufera izvaditi svu ljetnu robu, jedva smo čekali temperature za kratke rukave i kupanje i sunčanje. Kao djeca smo se veselili ljetu dok je kod nas doma zima. Nebesa su se smilovala, a ni Posejdon nije bio ljut. Nevjerojatno lijepo vrijeme pratilo nas je cijelim putom. Rijetko kad se dogodilo da je more bilo toliko naklonjeno putnicima u tom razdoblju godine, kao nama lani. Tako su nam rekli. Ni u jednom trenutku ni vjetra ni naznake nevremena ili valova.

Iako su nama u gradu kruzeri uvijek osjetjiva tema, nakon tog vijađa mi je postalo jasno zašto ta industrija jača i zašto sve više ljudi teži takvom odmoru. Jer je to odmor kojega možeš prilagodit svojoj mjeri. Sve možeš, a ništa ne moraš. Na brodu nikad nije dosadno, bezbroj je sadržaja, dnevnih i večernjih, od fitness centra, otvorenog bazena, trake za trčanje ili šetnju na vrhu broda, posjeti brojnim kavanicama, restorančićima, do fenomenalnih produkcija show programa osmišljenih samo za Royalove kruzere u prostoru teatra ili polivalentnoj dvorani s nebrojenim tehničkim mogućnostima. Pravi američki show program na kojemu se ne štedi. A možeš samo sjedat na balkonu ispred kabine i ne ići nikamo. Na brodu se ne koristi gotovina, za sve što se kupi ili konzumira provlači se kabinska kartica koja se plaća prije iskrcavanja. Veliki se trud ulaže u poticanje putnika da troše – od svakodnevnih i večernjih akcijskih prodaja svega i svačega na središnjoj palubi broda u blizini koje su i svi zabavni sadržaji, restorani razvikanih chefova, poput Jamiea Olivera ili plesne dvorane. Mojito kojega smo popili na brodu ne može se mjeriti s nijednim kojega smo probali ikad. Suši je bio fantastičan. Restorani s a la carte jelovnicima su stilski različito uređeni, svaki ima svoju priču i slijedi kulinarski užitak koji nude.  

Fascinanto i začuđujuće je kako se gužva ne osjeti. Na tom vijađu je bilo oko četiri tisuće putnika. Kao da su ih progutala prostranstva broda koji se prostire na 16 putničkih paluba. Prva dva dana su definitivno potrebna da bi se naučili kojim smjerom, liftom ili skalinima stići do željenog mjesta.

Na brodu susrećeš dva svijeta. One koji plaćaju i one koji su plaćeni. Pri kraju putovanja ponuđena je mogućnost obilaska postrojenja broda i cijelog jednog grada gdje su smješteni i gdje rade svi oni koji brinu o putnicima. Široki hodnici za dostavu, prostrane kuhinje, skladišta, bolničke prostorije, iznimno malene kabine za osoblje, praonice, sušionice.... S tom turom se mora čekati do kraja putovanja, kada se zalihe isprazne. Tjedna potrošnja namirnica je gotovo nestvarna: na brodu se u sedam dana pripremi oko 20 tona voća i 28 tona povrća, 8 tona patata, 7 tona goveđeg mesa i isto toliko piletine, 5 tona puretine, oko 900 kg jastoga, 7,5 tona šećera, oko 700 kg kave, 87 tisuća jaja, pojede se 18 tisuća komada pizze, popije oko 175 boca viskija, 550 boca votke, oko 2200 boca vina. Zaposleno je 17 chefova, 197 kuhara, 64 čistača sanitarija i kuhinjskih prostora, 115 barmena, do desetak menadžera u barovima.

Život u potpalublju nije jednostavan, još je manje glamurozan. U pamćenju nam je ostala slika dvaju mladih Indijaca koji tijekom cijele svoje smjene rastežu mokre lincule i provlače ih kroz stroj za peglanje. No, sa zaradom od tog monotonog i napornog posla osiguravaju veoma lijep život svojoj obitelji u njihovom rodnom mjestu. Za takav posao i takvu zaradu, zapadnjaci se ne ukrcavaju. Najdojmljivi dio u potpalublju našoj su maloj družbi bile prostorije u kojima se pročišćavaju otpadne vode, zbrinjava otpad, sva biorazgradiva tvar se pretvara u pastu koja se ispušta u more kao hrana neštetljiva morskom sustavu, sve ostalo se zbrinjava i pakira u posebnu ambalažu koja se odvozi iz luke. Na Royal Caribbienu se izuzetno velika pažnja polaže na ekološke mjere, te se ulažu maksimalni napori da se maksimalno smanji zagađivanje okoliša.

Uplovljavanja i isplovljavanja iz luka izazivaju neponovljive doživljaje i vizure odredišta u koja se dolazi. Plovidba rijekom Hudson i pogled na New York neočekivani je i nezaboravni doživljaj kojega je putnicima upriličio kapetan mimo najavljenog itinerera. Dani koji se provode na brodu, bez iskrcavanja u lukama, možda su i dragocjeniji od ovih drugih. U Port Canaveralu u Orlandu izabrali smo izlet u Svemirski centar John F. Kennedy gdje se može osjetiti sav američki ponos i talent za prezentaciju njihove zemlje i dostignuća u ostvarivanju svemirskih programa SAD-a.

Može se vidjeti mjesto lansiranja i svemirske letjelice, oprema astronauta koji su prvi zakoračili na mjesec i sav trud kojega su uložili u istraživanja kako bi pretekli najveće konkurente, Sovjete. Impresivno iskustvo. Miami je bio druga luka u koju smo izašli, odabrali smo pješačenje i ufilmavanje u sve serije koje nose naziv ili su snimane u tom popularnom gradu na Floridi, spržili smo tabane u pijesku popularne South Beach, popili jako lošu kavu i gledali aute svih veličina, boja i oblika koji se mogu susresti samo na američkim cestama. Dolazak kruzera i iskrcaj na Bahamima, u Nassau, je poput crvene krpe za iznimno naporne i nasrtljive prodavače izleta, taksiste i sve one koji te pokušavaju „odvući“ na svoju stranu. Kad smo preživjeli taj špalir, uputili smo se prema Atlantisu, impresivnoj građevini koja je slika i prilika maksimalne turistifikacije nekadašnjeg gusarskog otočića u karipskom arhipelagu, po mjeri Amera. Taksist nam je na jednom cestovnom prijelazu uspio maznut 10 dolara, sve uz smiješak.

Vidjeli smo najskuplji apartman na svijetu, Bridge, koji spaja dvije građevine na 23. katu, zadovoljstvo dnevnog smještaja u njemu stoji 25 tisuća dolara. Ne zjapi prazan, a prvi gost na otvaranju kompleksa bio je Michael Jackson po kojemu je apartman i nazvan. U kompleksu značajni kvadrati otpadaju na kockarnicu, turisti se raspamaćeni fotografiraju pokraj umjetnih slapova i palmi, s mislima što bi tek rekli da vide, primjerice, naše Plitvice, podliježemo tom turističkom čipu pa i sami slijedimo njihove primjere. Sve ono što ti se kada nisi turist čini pomalo blesavo, radiš u ulozi turiste. Valjda dođe do neke promjene u svijesti. Okupali smo se u savršeno tirkiznom Atlantiku, vidjeli morske pse i razne predatore, na sreću u zatvorenim tamošnjim akvarijima. Coco Cay je trebao biti naše posljednje izletničko mjesto na kojemu smo se trebali izležavati i roštiljati, baš onako „trulo“ turistički, ali se od toga odustalo jer je zbog valova bio upitan iskrcaj s kruzera u manja plovila koja su nas trebala dovesti do tog otočića u vlasništvu – Royal caribbeana. Nije neobično da kruz kompanije kupuju i postaju vlasnici otočića u karipskom arhipelagu.

Nassao je izuzetno prometna kruz luka u kojoj su se po prvi put u svojim kapetanskim karijerama susrela dva dubrovačka zapovjednika, Srećko Ban i Teo Stražičić. To je bilo ravno malom čudu koje ispuni čovjeka nekim posebnim osjećajem, kao da se mjesto „na kraju svijeta“ u trenutku pretvorilo u naš Stradun.

I onda opet plovidba. Natrag. I onaj možda i najuzbudljiviji osjećaj koji te preplavi dok u noći sjediš na balkonu osluškujući tišinu zapljuskivanu morem. I zamišljaš kako je brod kojim ploviš Atlantikom, sitna točkica na karti svijeta. I kakvo divljenje izaziva beskonačje kojega u tom trenutku postaneš snažno svjestan.

 






KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                                          
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz kolumne






Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne






 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija