PUT OKO SVIJETA
01.09.2019 u 14:42

PUTOPIS: dvije priče, jedna ljubav - Lastovo!

Što je toliko privlačno na Lastovu? I zašto mu se vraćamo? Dvije priče o pučinskom otoku i tome zašto - zapisale su Lidija Crnčević i Mariela Marković.


komentara  0

Lidija Crnčević:

Na Lastovu vidiš koliko nijansi plave postoji

Ljubavlju prema Lastovu zarazila nas je Brigita Masle Dražinić, koja je to naslijedila od svog supruga, maestra Ivana Dražinića, koji je iznenadno napustio ovaj svijet prije četiri godine. Na Lastovu, svom rodnom otoku s kojega je odlučio, kako kažu, sa smješkom, otploviti dalje. Možda se skrasio u nekoj od milijun zvijezda koje vise iznad Lastova. I otamo se smije ovim našim ovozemaljskim ludorijama i suzama. Tako barem kaže Brigita.  Lions klub „Sveti Vlaho“ čiji je član bio, otada pohodi Lastovo svakog zadnjeg utorka u kolovozu, iz godine u godinu produbljujući prijateljstvo s krugom lastovskih prijatelja i samim otokom. Uvijek je krajem kolovoza freški buket cvijeća na maestrovom grobu. Pođemo mu se javit. Tako mi to kažemo. Ljeto se većini nas poistovjetilo s Lastovom. Meni jest, definitivno.

Kad me u Gradu obaveze spriječe da se kupam, kažem - nema veze, kupat ću se na Lastovu. Kad je more šporko, pomislim - pričekat ću i iskupat ću se na Lastovu. Gotovo sam postala ovisnica o uranjanju u to čisto more, koje se preljeva u tisućama modrih i tirkiznih boja, njegovoj prozirnosti i mirisu, zvjezdama koje jesu sjajne i koje s neba vise u grozdovima, u tišini i miru valjda specifičnom na tako izoliranim zakutcima svemira. Nema gužve. Ej, nema gužve, nema semafora, nema rijeka ljudi, nema one vibracije u zraku koja te izluđuje i čija žrtva postaješ htio ne htio i mimo svoje volje. Vrijeme se na Lastovu nekako drukčije vrti, sporije teče, a ti ništa ne moraš! Ništa! Osim ubirati tu ljepotu i spokoj oko sebe u mjeri koja je s(u)kladna tvojim mogućnostima i duhovnim obzorima.

Sve više ljudi iz Grada posjećuje Lastovo. Jedino će me čuditi ako ih ne bude sve više i više. U svakom slučaju te kružnice magnetske privlačnosti Lastova neprestalno se šire, a to potvrđuju i brojke iz Turističkog ureda Lastova – dosad su ostvarili 5% dolazaka više nego lani, a najviše je domaćih turista, slijede ih Slovenci i Talijani. Mali je to postotak i male brojke, ali govore nešto. Upravo su Slovenci, kazuju Lastovci, kupili najveći broj kuća smještenih u Uvali Lučica koje su potom lijepo i skladno obnovili, ničim ne mahnitajući u prostoru.

U Lučicu smo se svi mi ovogodišnji pohoditelji Lastova – Dolores, Boro, Lucija, Lući, Boris, Pavo, Katja i Jelica, zaljubili „do daske“. Tamo se smjestila tišina koja je negdje duboko smještena i u nama samima, a u susjednu uvalu Mihajlo smjestio se istoimeni kafić sa živopisnim likovima koji su utkani u identifikacijsku sliku primorskog „pušti me stat“ zaustavljenog vremena kojega čuvamo kao mjesto čežnje za sve nas. Tamo sjedneš i misliš kako bi i najdramatičnija vijest iz svijeta ovdje doputovala za možda godinu dana. Da nema internetske veze kojom je otok, ne znam da li reći na žalost, jako dobro premrežen. Jedan od naših domaćina, gospar Krešo nam priča kako je na ovogodišnjem festivalu Lastovo otok glazbe koji je održan nekoliko dana prije našega dolaska, prodefiliralo tuda oko tisuću mladih ljudi i da nije zabilježen ni jedan jedini incident.

- Bio je i koncert Leta 3, ističe, dodajući kako su dolazili mladi koji razumiju što znači otok, more, priroda.... mislim da ih nije mogao bolje iskomplimentat.

On je sa suprugom, rođenom Lastovkom obnovljao godinama kuću od starina u Lučici, pitamo zašto nije podigao kat... turisti dolaze u sve većem broju...
-...imam sina i kćer, ovo je za obitelj... zaključili smo da se podizanje kata ne bi uklopilo u pejsaž oko nas – odgovara. Kućica je dostatna za 4 osobe, s lijepom taracom, smještena u šumici. Sve je baš u mjeri.
Ni uvečer u Lučici nema buke, prolazeći prema našim sobama, zamjećujemo četvoro mladih Talijana koji se igraju – pantomime.

Nije nama, da se razumijemo, Lastovo vezano uz asketski ili isposnički način života i ljetovanja. Pobrine se za to svake godine Marčelino u Skrivenoj luci koji na trpezu iznosi uvijek istu recepturu fenomentalnog brodeta i još bolje pure, uz pjatance ukusnih morskih predjela, a sve to za nas organizira Brigita dok smo mi još na čvrstom, čvrstom kopnu. Godine prijateljstva učinile su svoje pa se vlasnik pridruži ekipi i nakon neizbježnih razgovora o životu, ali i više o tome kako uspješno poslovati na tako udaljenom otoku, usljede razgovori o aurama, duhovnosti, bioenergiji, područjima u koje je Marčelino ozbiljno i duboko zašao. Zanimljiv i uspješan čovjek. Na otoku je nekoliko OPG-ova, ove smo godine svratili kod Šarića kušati crno i bijelo, uz komadić sira i pancete. Ljudi srdačni, susretljivi, radišni.
Lastovo postaje svjesno svog turističkog potencijala, iako se stvari polagano miču i nedostaje još puno toga, počev od javne rasvjete pa nadalje, svake se godine otvaraju novi smještajni objekti, trenutačno je posjetiteljima na raspolaganju malo manje od 2 tisuće postelja u 250 objekata sa 603 smještajne jedinice. 

- Motivi dolaska na otok su kulturne i prirodne ljepote, Park prirode, tišina i mir, očuvanost otoka, čisto more, otok kristalnih zvijezda, nema gužvi. Svatko ko dođe na otok zna da će se zaista odmoriti i uživati u tišini – odgovara Bruna Rizvanović, mlada ambiciozna direkorica Turističkog ureda na Lastovu koji se pod motom  "Lastovo - otok kristalnih zvijezda", te kartom sa svim označenim pješačkim i biciklističkim stazama, promoviraju na sajmovima posredstvom HTZ-a. Osim njih Park prirode "Lastovsko otočje" promovira prirodne i kulturne ljepote otoka te se zajednički trude taj izolirani i nebrušeni dragulj prirode predstaviti u najboljem svjetlu.

Dva puna dana na otoku – omeđena dolaskom i odlaskom None Ane – objektivno su kratki odmor, ali ispune mirom dostatnim puno duljem vremenskom razdoblju. Na povratku doma, isti putnici kao na dolasku – među njima Ivana i Nikša Selmani, koji na Lastovo bježe već 10 godina u kontinuitetu, otkad je „Valetudo“ po prvi put zasvirao na tom pučinskom otoku. Možete zamislit njihove face kad su ugledali nas desetak ispred broda – onaj osjećaj kad ne želiš vidjeti nikoga poznatog barem neko vrijeme, a onda skužiš da ljudi iz Grada idu u isto mjesto gdje i ti.

Nismo se nikako sreli. Otok je velik i pušta svakoga na miru. Jedino čemu se trebaš priviknuti kad stigneš iz „užurbane vrele svakodnevice“ je da osvjestiš kako – ne moraš ništa. A to nije lako, koliko se god činilo da jest.


Mariela Marković:

Lastovo, otok hrabrih lastavica

Nema susreta sa sobom do onog na putovanjima. Ako s nekim, pa tako i sa samim sobom, možemo negdje otputovati, izmaknuti se iz svakodnevlja u kojem svatko zapne u svojim ulogama, ako se nakon te upućenosti samo jedno na drugo, jedni na druge, na same sebe, vratimo još voljeniji, ogoljeniji i nasmijaniji, onda sve one uloge koje igramo na površinama života imaju svoju podlogu. U dubini, na otoku. Pa i onda kad otok nije otok. Putovanje je uvijek susret s nekim otokom, onim u sebi ponajviše. 

Nema ljeta bez osamljenosti pučinskog otoka. Zanimljivo mi je da sam kao dijete uvijek bježala od svega onoga što je otok za mene predstavljao. Sjećam se djetinje nelagode vezane za Mljet, rodni otok moga oca, zbog mog osjećaja nedostanosti obilja, zbog udaljenosti koje je Postira brojala u satima, zbog škrtog izražavanja emocija, straha da će šilok dići more i da ćemo ostati dulje nego bih ja htjela. A onda s vremenom shvatiš da je i taj svijet negdje duboko ukorijenjen u tebi, da te je oblikovao, da je oblikovao možda upravo i tu hedonističku neumjerenost i prihvatiš i taj otok u sebi i tražiš i voliš otok u drugima i svako mu se ljeto iznova vraćaš. S još malo viša godine, posebno u kolovozima, kad godine i ljeta još brže klize, razmišljaš o tome da bi se, tko zna, i neko gnijezdo na otoku dalo odnjegovati, makar da se preljetuje. Za početak.

Nema ljeta bez trajekta. Jadrolinijini trajekti, ako izuzmemo već spomenutu Postiru, najromantičnija su putujuća mjesta na svijetu. Prepuni svega onoga od čega se bježi, onoga čemu se bježi, svega onoga što se nije dogodilo, a moglo je, onoga što jest, a nije trebalo i još više onoga što baš jest i baš se tome ususret plovi. Trajektom iz Vela Luke do Ubla na Lastovu za nepuna dva sata ljepote, odmicanja i primicanja. I onda otok. Lastovo.

Nema Lastova bez lastavica. Ovo je, doduše, samo moja istina, kao i mnogošto s raznih putovanja. Naime, dugo sam odbijala provjeriti etimologiju imena ovog otoka jer sam zapravo odlučila da zasigurno ima veze s lastavicama. Lastavicama koje svake godine tamo u kasnu jesen, pred zimu, idu nekom toplijem jugu. U mojoj glavi one neke malo hrabrije, a zasigurno ih ima, nakon kratkog predaha na tom našem najjužnijem otoku, uvide da bi se i tamo moglo i prezimiti. Saviti gnijezdo ispod kupa neke od 46 crkvica ili u toplini nekog fumara. Bio bi to otok najhrabrijih lastavica, onih koji mogu i bez cijelog jata, onako otočno, na trenutke osamljeno, ali moćno i hrabro. Tek sam po povratku istraživala podrijetlo naziva i te mi se prozaične teorije ne uklapaju u moju romantičnu perspektivu pa ovom prilikom sve one koji žele znati „pravu“ istinu, upućujem na google pouzdanost.

Trajekt pristaje u Ublima i vozimo do uvale Zaklopatice. Ono što izaziva grč u trbuhu deponij je smeća tik uz cestu. Nikad se neću pomiriti s tim da prodajemo nekome more, sunce i čistoću, da sebi, na kraju krajeva, prodajemo priču da živimo u raju, a nemamo kanalizaciju, riješenu odvodnju otpada, plivamo u svojim smradovima i jedemo svoje smeće.

Uvala Zaklopatica jedna je od mnogobrojnih zaštićenih, zaklopljenih uvala Lastova. Kako puno više volim otvorena mora, s pogledom na pučinu i srebrenkastozlatnim obzorom od čije te ljepote zabole oči, najljepše je kupanje bilo na stijenama blizu Skrivene luke, preko puta jednog od najstarijih jadranskih svjetionika, Struge. Od svih mi je uvalica najljepša Lučica, na kilometar šetnje od samog grada Lastova, povijesno zaštićeni lokalitet, s prekrasno obnovljenim kamenim kućama u kojoj je zabranjena daljnja gradnja.

Na Lastovu je još uvijek, bez obzira na rastuću popularnost, moguće naći popriličan broj mjesta, stijena, uvalica i plaža koje, kolovoškoj špici sezone unatoč, nisu pretrpane ljudima. Lastovo je tek nedavno počelo turistički rasti, što u nama, iz perspektive dubrovačkog turizma, izaziva poriv za vrištanjem: „Stanite, stanite, još vam je na vrijeme, vratite se čak i onoj zatvorenosti koju ste imali do kraja osamdesetih, ne dajte turizmu da vas pregazi, da vas usmrdi i razboli.“

Grad Lastovo grad je koji se penje, potpuno ušuškan u brda, dovoljno blizu polju i moru, a opet dovoljno daleko pogledu s mora, za skrivanje od gusara, ili za skrivanje gusara. Ranojutarnje penjanje do Kaštela, pogled na fumare i polja, polja, polja dok ti pogled seže. Kažu da ih ima 46, jednako kao i otočića i crkvica na otoku. U kolovozu ljeto polako stari, k'o neka dama, sva u zlatu i kadifi. A najljepše stari baš u poljima. Kasno ljeto u kojem sam i sama došla na svijet, svo je od zlata na preplanuloj koži. Takva su lastovska polja, pred sumrak posebno. I nema slađe smokve ili bobe grožđa do one ubrane u šetnji kroz neko otočno polje. U jednom od polja je OPG Podanje, mjesto posebne rapsodije svih hedonističkih čula.

Lastovski fumari priča su u priči, podsjećajući na minarete, svjedoče možda o onim gusarima od kojih se skriva ili koji se skrivaju. Zvijezde za koje kažu da se s Lastova najbolje vide, nažalost nismo doživjeli u punom sjaju, mjesec je ovaj put odlučio ispuniti pogled. Dodati još malo tjeskobe u ono od čega se bježi.  Zatim kaktusi, sve je puno kaktusa, a ja sam, ne želeći potpuno pobjeći s otoka ni onda kad sam otišla, barem jednog ponijela sobom u prstima i dlanovima. Diram kaktuse prstima, uvijek mislim da neće ubosti, story of my life. Otok je samo još više izvuče na mjesečevu svjetlost.

Nema jezika do otočkog jezika. Ovo nažalost nisam uspjela provjeriti na Lastovu, trudila sam se malo više čuti lastovski, ali nekako smo većinom razgovarali s konobarima koji uglavnom nisu lokalci. Što dosta govori i o tome kuda smo se najviše kretali. To mi je nedostajalo, to osluškivanje jezika, ali razlog više za povratak, možda za vrijeme tog čuvenog Lastovskog karnevala.

Nema legende do otočke legende. Tako postoji ta legenda o otočiću Glavatu prema kojoj je taj otok nastao zahvaljujući bogovima s Olimpa. Raspravljajući se na Olimpu koji je otok najljepši, Lastovo, Mljet ili Korčula, Posejdon je  poslao svoga izaslanika da to ocijeni na licu mjesta. Izronivši na poziciji  današnjeg Glavata, Posejdonov izaslanik danima ih je promatrao, divio se i nikako se nije mogao odlučiti. Bog ga je zbog njegove neodlučnosti okamenio i pretvorio u maleni otočić  Glavat. Da se ne bih Neptunu zamjerila, kažem - mljetsko more, šuma i kozji sir iz ulja, korčulansko ulje i jezik, a lastovska zlatna polja, kapare na svakom koraku i srebrenkastozlatni morski obzori. Odlučnost mi je oduvijek bila jača strana.


Foto: Ivan Ivičević Bakulić, Lidija Crnčević




KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                                          
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz kolumne
danska0
PUT OKO SVIJETA
0      14|09|19 u 08:28
PUTOPIS: Tamara Luković je otpratila sina na školovanje u Dansku, zemlju sretnih ljudi
dijana_hrvoje9
PUT OKO SVIJETA
0      07|09|19 u 15:37
AVANTURA MLADOG PARA U PLANINAMA: gore-dolje s 30 kilograma na leđima
marija_grazio_naslovna
PUT OKO SVIJETA
0      24|08|19 u 11:40
PUTOPIS: Otkriveno i sakriveno lice glavnog grada Švedske
zarko1
PUT OKO SVIJETA
0      10|08|19 u 09:47
"Bolje mi je bilo napisati putopis, nego riskirati sa sedam godina nesreće"
stpetersburg0
PUT OKO SVIJETA
0      06|07|19 u 17:55
PUTOPIS: putovanje u Sankt Peterburg se ne odbija...






Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne






 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija