PUT OKO SVIJETA
16.03.2019 u 10:27

PUTOPIS: Ivana Grkeš ne želi vjerovati da naš Grad čeka sudbina ovog grada u Španjolskoj

Prije nego uopće opišem Santa Polu, htjela bih izraziti čuđenje koje sam osjetila kad mi je nekoliko ljudi iz različitih zemalja reklo, a poneki i naš lokalac, da Grad čeka ista sudbina. Uz moje obožavanje rodne mi grude, takav scenarij izgleda nemoguć.

Napisala: Ivana Grkeš
 


komentara  0

Međutim, krenimo ispočetka.

Kao odličan radni tim na odličnom URBACT projektu, zaputili su se Jelena, Petra, Žarko i Ivana na putovanje za Santa Polu. Projekt Active NGO's financiran je sredstvima Europske unije iz Programa Urbact - Mreže za transfer. Projekt se razvio na temelju primjera dobre prakse NGO HOUSE u Rigi s ciljem da se elementi latvijskog primjera prenesu na ostale partnere u mreži. U projektu sudjeluju: Riga kao nositelj, Siracusa, Santa Pola, Brighton & Hove City Council, Espoo i DURA. Svrha ' NGo HOUSE' je osnažiti civilno društvo, osvijestiti ulogu građana o mogućnostima doprinosa zajednici i suradnji s gradskom administracijom. U Dubrovniku je nositelj projekta Dubrovačka razvojna agencija DURA koja je okupila tim sastavljen od aktivnih dionika civilnog sektora i zaposlenika Grada Dubrovnika, a koordinator projekta je Art radionica Lazareti.

Španjolska nam je iza kantuna, ali smo tog 25. veljače krenuli u 5:30 ujutro, a na odredište stigli tek u 20:00. Veza Dubrovnik- Zagreb-Zurich prošla je bez ijednog problema. U Zurichu smo proveli dva aerodromska sata, highlight je bila vrhunska aerodromska kava.

Na letu za Barcelonu malo smo se opustili, prošli smo polovicu puta. Četiri sata odmora na još jednom aerodromu dalo nam je za misliti. Jeste li znali da je taj aerodrom tako dobro uređen da, realno, možete na njemu provesti tri dana, a da vam ne dosadi? Napokon, ukrcasmo se na zadnji let - za Alicante.

Funfact: pri slijetanju nas je zatekla boja krajolika, ja sam postala poetski raspoložena. “Bio je, prije svega, prirodni pjesnik, “utjelovljen”, ako se tako može reći; pokretan tajanstvenim impulsom poezije – između božanskog i demonskog – da bi, riječju i slikom, preobrazio stvarni svijet.” (Angel del Rio: Poeta en New York, Madrid, 1958.)" Naravno, Lorca. Napokon mi je postalo jasno odakle je iscrpio svu inspiraciju koju je imao. Moj duh citirao je poeziju, a tijelo vapilo za hranom i odmorom.

Taxi Elche doveo nas je do hotela u Santa Poli. Jeste li čuli za Santa Polu? Ja, priznajem, prije ovog putovanja nisam. Pa, ukratko : Santa Pola gradić je nedaleko od Alicantea koji na papiru broji oko 30 tisuća stanovnika. Centar grada zapravo je dvorac/tvrđava iz šesnaestog stoljeća. Priča kaže da su ovaj dio Španjolske redovito napadali gusari te da je donesena odluka da će se diljem obale graditi tvrđave i zidovi kako bi se zaštitili od tih navala. Na početku je samo vojska ovdje stanovala, a s vremenom je vojna baza počela polako poprimati oblike standardnog naselja. Santa Pola desetljećima je bila ribarsko selo (zanimljivo je da stari santapoljani i dalje govore selo). Razvojem turizma na Mediteranu, pa tako i u samoj Španjolskoj, Santa Pola postaje turističko naselje. Danas, želi biti grad.

Vozeći se u taksiju, moje mišljenje mijenjalo se iz minute u minutu. Od prvotnog oduševljenja "vidi kako je lijepo, vidi kako je dobra cesta, vidi kružni tok bez semafora", došla sam do trenutka "je li itko vidio ijednog čovjeka tijekom ove vožnje?" Hotel je bio pet minuta pješice od tvrđave, dakle, kao da vam je smještaj na Pilama, a morate doći do Luže. Umorni, ali željni šetnje i večere, uputili smo se u otkrivanje Santa Pole.

Zaključci:

1. Ovo izgleda kao Crna Gora – Budva.

2. Ovo je mrtav grad, nema žive duše na ulici.

3. Gdje god se okrenemo, zgrade s desecima stanova. U tim stanovima nema svjetla jer vlasnici žive negdje drugdje, a u Santa Polu dođu mjesec-dva godišnje. Santa Pola je grad duhova.

4. U 10 navečer sve se zatvara (zaista nema kome raditi).

5. Bez obzira na gornje zaključke, hrana je fantastična. (O hrani bih mogla napisati poseban putopis, pa ću je radije marginalno spomenuti, isto kao i kilogram i pol koji sam dobila na ovom putovanju)

Na centralnom trgu pronašli smo restoran koji je radio pa smo uspjeli pojesti tapase i popiti čašu vina. Španjolci zaista rade odlično vino, međutim, nismo smjeli pretjerivati. 

Sutradan ujutro počeli su naši radni sastanci na temu Active NGOs. Naše radionice trajale su od 9 do 19 sati, a u pauzama imali smo priliku okusiti bogatstvo španjolske kuhinje. Zaista se nadam da tako ne jedu svaki dan, nego samo u posebnim prilikama. tri - četiri predjela (od ribe do mesa), glavno jelo pa desert. Obavezno se nakon toga donosi rakija, kažu, bolje ćete probaviti.

Drugi dan našeg posjeta Santa Poli obilježio je obilazak grada. Upravo smo tada zaista spoznali pustoš koja nas okružuje. Vodič na englesko-španjolskom pričao je o gradu, a mi smo uglavnom zbunjeno gledali kroz prozor jer prizori koje smo vidjeli nisu imali smisla. Pod vrelim andaluzijskim suncem, stvari su izgledale gotovo tragično, na rubu parodije. Teško je stvari opisati kronološki pa ću se držati tema.

1. Zamislite da se u Dubrovniku sruše sve obiteljske kuće na potezu 15 kilometara, te da se izgrade turistički kompleksi u nizu, s 50 stanova u zgradi. Sad zamislite da smo svi morali otići iz Dubrovnika zbog neke prirodne katastrofe. Eto, tako izgleda Santa Pola u veljači. Prazne, napuštene zgrade koje čekaju svoje stanare koji u njih dođu mjesec do dva godišnje. Od lipnja do rujna Santa Pola broji više stanovnika nego Zadar. Zimi, broj stanovnika je otprilike 20 tisuća. Vožnja je trajala više od pola sata, a kroz prozor sam vidjela šest (6) ljudi na ulici. Naravno, to su bili radnici na jednoj od bezbrojnih zgrada.

2. Obišli smo tri lokacije koje u Santa Poli predstavljaju društvene centre. Villa Adelaide pripadala je jednoj umjetnici koja je odlučila svoju kuću ostaviti gradu pod uvjetom da se u njoj napravi umjetnički centar koji će omogućiti mladim umjetnicima da se profiliraju, vježbaju i upoznavaju. Vila je u prekrasnom stanju, daje dašak starog mediteranskog stila, međutim, izravan pogled na more koji je imala prije 30 godina sada je samo procijep između dvije poluizgrađene stambene zgrade. Okružena je vrtovima zasađenima maslinama i drugim mediteranskim biljem. Mali glorijet vodi do vanjskog bazena i prostora za ugodne ljetne večeri uz vino. Kuća je još uvijek ispunjena osobnim stvarima ove umjetnice, a potkrovlje je rezervirano za njezinog supruga koji više tu ne živi, ali ga koristi kao svoj atelje. Ideja za korištenje ove vile je prekrasna, ali nama je ostalo pitanje: Tko će je koristiti kad ovdje nitko ne živi?

3. Iduća točka našeg putovanja bio je društveni centar koji koriste različite organizacije civilnog društva, međutim, te organizacije uglavnom se bave starijom populacijom. Ušli smo u veliku dvoranu gdje je 30 - ak penzionera imalo kreativnu radionicu. Uznemirili su se kada smo došli, vjerojatno nisu očekivali strane znatiželjnike koji su promatrali njihove radove. Razgovarali smo s voditeljicom centra te nam je potanko opisala kako se odvija život u centru te koje im se sve mogućnosti nude. Satovi plesa su, prema njezinim riječima, najviše posjećeni. Bilo kako bilo, napokon sam imala priliku vidjeti ljude koji zaista žive u ovom gradu.

4. Centar za mlade Santa Pole nalazi se u središnjoj tvrđavi koju sam spomenula na početku. Tu smo također ostali iznenađeni koliko se truda ulaže u razne programe, a sam Centar nudi usluge informiranja, edukacije, ali i zabavne sadržaje. Povukli smo se u našu radnu dvoranu kako bismo raspravili što smo vidjeli te usporedili Santu Polu s našim lokalnim sredinama.

U 18 sati završili smo s programom, a kad smo izašli iz dvorane, zatekao nas je prekrasan prizor. Unutrašnjost tvrđave bila je ispunjena djecom koja su igrala nogomet, trčala okolo, a majke su sjedile na klupama i pazile na svaki njihov pokret. Prvi smo put dobili dojam da Santa Pola ipak živi, pa makar samo u centru grada. Trgovine su bile otvorene, restorani i kafići su bili puni, a Santa Pola je pokazala drugu stranu. Iskusni lokalni vodič proveo nas je centrom grada pričajući nam povijest svojeg sela.

Najzanimljiviji dio ture bio je posjet ribarnici. To nije klasična ribarnica koju možemo vidjeti u Gružu. Zamislite Wall street na kojem se ne trguje dionicama nego ribom. Na dvije trake prolaze kutije sa svježe ulovljenom ribom. U tribinama sjede vlasnici restorana i supermarketa te promatraju na kamerama koja je riba u pitanju, koliko je teška kutija te koja je početna cijena. Kada riba dođe na točno određenu točku, cijena polako krene padati. U tom trenutku, gledatelji/kupci uzimaju naprave kojima kupuju ponuđeno. Cijena pada, a oni se nervozno promatraju. Svi žele proći jeftinije, ali znaju da vrijedi pravilo: tko prvi, njegova djevojka. Tako je jastog težine pet kilograma, prodan za 102. 4 eura po kilogramu sretnom kupcu. Zanimljivo je da ako bilo koja kutija padne ispod 50 centi, oni nemaju više pravo kupiti nego se to nosi u pučke kuhinje, menze i slično - besplatno. Voljela bih vidjeti kako bi ovakav princip funkcionirao kod nas.

Posjetili smo i akvarij Santa Pole, a vodič nas je uputio i na slane bazene u kojima se proizvodi sol. Rekao je da u zoru i sumrak okupljanje plamenaca, koji imaju specifičnu ružičastu boju zbog količine soli koja se tamo nalazi. Nažalost, ovaj prizor nismo stigli pogledati.

Posljednja večera bila je, naravno, najbogatija, a za kraj nam je pripremljeno i iznenađenje. Svrha ovakvih putovanja nije samo rad na projektu, radionice, predavanja i slično, nego i upoznavanje kulture domaćina. Tako su nam u posjet došli lokalni pjevači i plesačica. Moram priznati da nas je svih uhvatio blagi kulturalni šok, jer način pjevanja je veoma izražajan, glasan. Pjevačica mijenja boju glasa, izraz lica i pokrete sukladno temi o kojoj pjeva. Cijeli je dojam poprilično intenzivan, glasan te ponekad nismo mogli suspregnuti smijeh. Posebno kada smo vidjeli lica naših kolega iz Skandinavije koji vjerojatno nisu nikada imali priliku ranije vidjeti nešto tako snažno. Bez obzira na prvi dojam, pjevači su nas oduševili i zaista nam dali jedan dašak španjolskog duha i kulture. Plesačica je došla obučena u haljinu za flamenco te odradila pravi nastup.

Njezini pokreti bili su u potpunosti sljubljeni s glazbom uz koju je plesala, a izrazi lica odražavali emociju koju nam je htjela prenijeti. Na mene je najveći utisak ostavio gospodin u svojim 60ima koji nam je prvo recitirao Lorcu na već čuveni pjevački način. Iako je pjevao na španjolskom koji tek napola razumijem, natjerao mi je suze u oči jer se u svakom tonu moglo osjetiti što je pjesnik htio reći. Nakon toga, otpjevao nam je lokalnu pjesmu o Santa Poli, pozivajući se na njezinu povijest i strah za njezinu budućnost.

Podsjetilo me to nekako na Trubadure i Mali raspjevani Dubrovnik – spominjao je lokalitete, govor, ljude. Sve ono što mi želimo očuvati u našem Gradu. Ponovno mi se postavilo pitanje : hoće li Dubrovnik kakav volimo i trebamo nestati? Hoće li nestati naši običaji, govor, mentalitet? Hoćemo li postati turistički grad i ništa više osim toga?

Otišli smo iz Santa Pole svatko u svojim mislima i zbrajajući dojmove. Kako bismo zatvorili krug, popili smo kavu na svim aerodromima koje smo posjetili taj dan. Kad smo sletjeli u Dubrovnik oduševilo me što ima ljudi, što ima auta na cesti, a kad sam s magistrale vidjela zidine, znala sam da sam došla doma.

 






KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                                          
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz kolumne






Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne






 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija