PUT OKO SVIJETA
10.02.2018 u 13:03

PUTOPIS: Nakon Afrike nisam ista - HAKUNA MATATA mi i dalje odzvanja u ušima

Nakon borbe s visinskom bolesti na Kilimandžaru, dok je čekala ostatak ekspedicije da se vrati s najvećeg vrha Afrike, Maja Čupić je iskoristila obilazeći Moshi, glavni grad Tanzanije jezero Chala, vodopad Materoni... Kad se ekipa vratila s planine svi su zajedno krenuli u obilazak ove egzotične zemlje. Safari u Serengetiju, posjet selu plemena Maasai, kušanje različitih vrsta kave, samo je dio onoga što je doživjela i opisala u svom dnevniku Afrike. Uživajte!


komentara  0

Kažu da je Moshi najčišći grad u Tanzaniji. Također, da je stanovništvo pismenije nego u ostalim područjima Tanzanije. U Tanzaniji živi oko 125 plemena, većina ih pripada grupi plemena zvanoj Bantus. Bijelce nazivaju Mzungui. Na području Moshija najbrojnije je pleme Chaga. Chaga je treće najbrojnije pleme u Tanzaniji i prvo koje se preobratilo na kršćanstvo. Dok se nisu preobratili na kršćanstvo imali su običaj ženama rezati klitoris. Odlična informacija, sad mi se stvarno povraća. Preobraćenje im je donijelo prednost naspram drugih plemena i otvorilo vrata obrazovanju i boljoj medicinskoj skrbi.

Čitam i  da će žene u Tanzaniji dobit više poštovanja ako ne pokazuju noge budući da lokalne žene rijetko pokazuju noge. Oblačim dužu suknju i odlazim na doručak.

Dogovaram obilazak Moshija s recepcionarom iz hotela. Krećemo, kažem da želim vidjeti open market. Vidi me u supermarket. Engleski mu je kritičan. Idemo u hindu hram. Kaže da je katolik. Stalno spominje predsjednika. Pita za našeg predsjednika. Kažem da je žena.  Iako, voljela bi da to mogu reći s većim entuzijazmom. Pričam mu da je kod nas prije 25 godina bio rat, da sam rođena u jednoj zemlji, a da se sad ona zove drugačije i da je puno manja. Čudi se. Govori, skoro kao Afrika. Ulazimo u tuk-tuk i odlazimo u kupnju suvenira. Umorio me ovaj loš engleski. Ulazim u hotel, stiže SMS da još jedan član ekspedicije dolazi natrag u hotel.

PUTOPIS: Uspon na Kilimandžaro – visinska bolest nije šala

08/01/2018

Ne želimo gubiti vrijeme. Dogovaramo izlet. Dolazi vozač i naša vodička. Vozimo se Moshijem, gledamo centralni autobusni kolodvor, gomila autobusa, ljudi, gužva. Kaže da do Dar es Salama, najvećeg grada u Tanzaniji i bivšeg glavnog grada ima skoro 10 sati vožnje autobusom. Razmišljam kako bi bilo zanimljivo putovati lokalnim prijevozom.

Odlazimo po ostale turiste. Ulazimo u nekakav posjed otvara se bijela ograda. Ulazimo u oazu palmi, banana. Prekrasan vrta s vilom. Dočekuje nas bijelac, mršav tip u kasnim pedesetim godinama. Kaže da je Talijan. Pitam ga dali je ovo hotel ili privatna vila. Kaže ništa od toga, ovo je prihvatilište za djevojke. On se bavi humanitarnim radom i obučava djevojke poslu u uslužnoj djelatnosti. Da, to je i B&B,  ali naglasak je na obučavanju djevojaka.

Priča kako je ženama jako teško u Tanzaniji, da su neobrazovane i da potpuno ovise o muškarcima. Oni im često naprave mnogo djece i ostave ih same. Većina žena završi samo osnovnu školu. U njegovom pansionu borave godinu dana i za to vrijeme se nauče brinuti o gostima, kuhati, posluživati kako bi se nakon toga mogle zaposliti. Muškarce ne dovodi jer čim ih dovede neka djevojka ostane trudna. Jako je entuzijastičan. Kaže da živi u Zurichu i dolazi svaka dva mjeseca da vidi je li sve pod kontrolom. Priprema ovaj mali projekt kako bi mogao napraviti veći.

Pod dojmom sam njegove priče. Ipak, ne mogu ne razmišljati jesu li ove djevojke besplatna radna snaga, pod okriljem humanitarnosti? Imam li ja pravo tako razmišljati budući da nisam humanitarac? Možda je i to veliko djelo za Afriku…

Dolazimo na jezero Chala. Prekrasno je. S jedne strane jezera Tanzanija s druge Kenija. Restoran vodi bjelkinja, Britanka u kasnim šezdesetim. Kaže vlada ih uništava, zabranila je kupanje u jezeru jer se dogodio smrtni slučaj prošle godine. Imaju luksuzne šatore i restoran, ali nitko ne dolazi kad se ne smije kupati u jezeru. Pitam je otkad je u Tanzaniji, kaže da je tu rođena. Roditelji su joj došli iza drugog svjetskog rata dok je Tanzanija bila britanska kolonija. U odrasloj dobi je otišla živjeti u Britaniju, ali se nakon deset godina vratila. Kaže tu je rođena, a na Britaniju se nikako nije mogla naviknuti. Pretpostavljam da joj je europski ritam bio prebrz.

09/01/2018

Krećemo ujutro prvo posjetiti najveći vodopad Materoni u podnožju Kilimandžara. Zezamo se da ćemo lako zapamtiti naziv vodopada jer nam je asocijacija MATER RONI. 

Hodamo puteljkom i prolazimo kroz stabla banana i kave. Vodička Sophie nam objašnjava da se tu uzgaja kava arabica, da je njoj potrebno dosta hlada i da je zato sade uz stabla banana. Postoji sedam vrsta banana i svaka se koristi različito, neka za kuhanje, neka za pečenje, a neka za sirovu upotrebu. Vidimo i stabla papaje i avokada, ljude kako žive u malim kućicama, ženu koja nosi na glavi balu sijena i traži pet dolara za fotografiju…

U Tanzaniji se proizvode i izvoze dvije vrste kave Robusta i Arabica. Arabicu su doneijeli njemački misionari iz Etiopije. Potrebna joj je veća nadmorska visina za rast. Od 1920. su je počeli uzgajati, a s vremenom su je naučili i sušiti, pržiti i pretvarati u gotov proizvod.

Srdačno nas dočekuje pet, šest momaka u ranim dvadesetima. Na stolu šest različitih glinenih posuda s ručkom. Gulaš od banana koji je odličnog ukusa, grah u umaku, zeleno povrće, gulaš od goveđeg mesa, dvije vrste riže jedna obična, a druga pikantna… Jedemo, sve je jako ukusno.

Pali se vatra, miriše marihuana posvuda, momci se zagrijavaju za predstavu koju će nam napraviti. Vodička nam priča da je za marihuanu u Tanzaniji zatvorska kazna 30 godina, međutim lokalno stanovništvo ne izgleda uzrujano radi te činjenice.

Objašnjavaju nam da jedno stablo kave daje od jedan do tri kilograma kave. Nakon berbe, plod kave se suši. Pokazuju nam osušeno zrno u velikoj ovalnoj zdjeli od bambusa. Zatim ga stavljaju u veliki mužar (zanimljivo je da se mužar  i na hrvatskom i na jeziku plemena Chaga kaže isto) te ga velikim drvom udaraju kako bi ga odvojili od ljuske. Dok to rade pjevaju i tuku zrna kave u ritmu pjesme. Izmjenjujemo se i mi, pjeva se i pleše.

Nakon toga vraćaju zrna i ljuske u istu ovalnu zdjelu gdje možemo vidjeti da je zrno maslinasto zelene boje, a ljuska svijetlo smeđe. Ponovo u ritmu pjesme tresu zdjelu iznad vatre i trešnjom odvajaju ljuske od zrna.
Zatim na vatru zapaljenu na podu stavljaju kavu da se prži te nas prekrasan miris kave omamljuje.

Ponovno vraćaju kavu u mužar i naravno uz neizostavan ritam se izmjenjujemo u ručnom mljevenju kave.Kuhaju je na turski način i nakon par minuta je pijemo. Zaista je odličnog ukusa i arome.

Upoznaju nas sa slatkišem od kave koji se sastoji od krupno mljevene kave pomiješane sa šećerom, stavljaju nam na dlan i objašnjavaju da je pojedemo kao što se pije tequila. Vidimo da su momci upućeni, poslušamo ih i uživamo u odličnom okusu.

Na kraju nastupa, prodaja svega i svačega, razglednice, ručno ocrtane slike na listovima banana, kava, pivo od banane (moram priznat da nisam oduševljena okusom), vino od banane, narukvice i ostalo. Cjenjkanje je obavezno od 10 dolara dođete vrlo brzo na 3. Kupujem sliku za uspomenu na ovaj prekrasan dan. Pišemo posvetu na klupici gdje turisti ostavljaju posvete. Odlazimo sretni i zadovoljni danom.

Sophie nas pita jesmo li smo zadovoljni? Govori kako su momci dobri, ali da nisu baš ambiciozni. Razmišljam kako njima zaista ništa u životu ne nedostaje. Toliko smijeha, pjesme i veselja nismo čuli odavno! Prolazimo kraj škole, jedna mala kuća ispred koje je blatnjavo dvorište i stotinjak koza. Djeca trče ispred, izgledaju veselo i ispunjeno. Moj prijatelj govori Sophie:" molim te, nemojte ovdje nikad donijeti asfalt, ostavite ovo selo da živi ovako". Sophie ga gleda u čudu. U hotel se večeras vratila ekipa s Kilimandžara. Dočekujemo ih, grlimo, čestitamo, razmjenjujemo dojmove.

10/01/2018

Prošla sam više od pet bankomata u Moshiju i niti jedan mi ne da novce! Kažu da moja banka ne surađuje s njima. Posuđujem nešto novaca. Odlazimo s dva đipa svaki za osam osoba prema gradu Arushi te do jezera Manyara gdje ćemo prespavati kako bi sljedeće dane proveli na safariju u jednom od 16 tanzanijskih Nacionalnih parkova, Serengetiju.

Vozimo se par sati, promet je gust. Arusha nam izgleda kaotična. Uz cestu vidimo radnike kako ručno sijeku travu, veliku tržnicu na otvorenom koja zaista izgleda ludo. Vodič nam objašnjava da je danas dan kad ljudi iz plemena Maasai, koji najviše nastanjuju ovo područje, dolaze na tržnicu razmjenjivati stoku za hranu i potrepštine i da je zato gužva. Dolazimo na jezero Manyara. Sve je puno komaraca, koji su nas unatoč spreju izgrizli. Nadamo se da nisu malarični.

11/01/2018

Vozimo se prašnjavim cestama satima uz nastambe plemena Maasai. Pleme Maasaia uglavnom živi u Keniji i Tanzaniji. U svakoj zemlji ima ih oko 800 000. Oni su afričko pleme nomada koje nije prihvatilo civilizacijske blagodati te žive i dalje svojim mirnim životom i bave se uzgojem stoke.Poznati su po karakterističnom nakitu.

Žive u nastambama koje su sagrađene od malo drva akacije spojene kravljim izmetom, koji im služi kao izolator od kiše. Takvih kućica ima 5-6 po jednom selu,a  imanje je ograđeno,ako je uz cestu, agavom kako goveda ne bi otišla na prometnice. Krave izgledaju puno mršavije nego u nas. Maasai životinje ne jedu nego piju njihovu krv, te za jelo koriste mliječne proizvode. Koliko stoke imaju toliko su bogati. Nomadi su i stoka im je jako bitna tako da se nastanjuju blizu izvora vode. U posljednje vrijeme mijenjaju je za namirnice te su se neki počeli baviti i  poljoprivredom, međutim većina ipak samo stočarstvom.

Obučeni su samo u plašteve različitih boje a na nogama imaju gumene šlape. Ovi koji se nalaze blizu gradova imaju i mobitele.

Ovo područje koje mi danas prolazimo džipom izgleda dosta ruralno i siromašno. Satima se vozimo kroz sela Maasaia i u vidnom polju su nam samo oni i njihova goveda.

Zaustavljamo se na odmor i pauzu.  Odjednom usred pustopoljine dolazi dijete od nekih 4-5 godina. Po plaštu vidimo da je Maasai. Bos je i gol ispod plašta. Nigdje nikog, nigdje njegovih roditelja. Pomalo sramežljivo nas gleda, dajemo mu slatkiše, uzima, jede. Fotografiramo ga i pokazujemo mu fotografije, smije se. Ubrzo dolazi drugi nešto stariji. Dajemo im lunch pakete. Šime im daje nešto dolara. Osjećam se zamrznuto prizorom. Goli, bosi, sa štapom, čuvaju stoku, sami…. Vodič nam govori da ne znaju ni engleski ni svahili, da ih vlada sada uvjetuje da sva djeca Maasaia moraju ići u školu.

Prizor mi se urezuje u pamćenje. Plašt, štap i goveda je sve što oni imaju. Koliko nama stvari zaista treba za svakodnevni život?

Ulazimo u Nacionalni park Serengeti sa sjeverne strane blizu granice s Kenijom. Na ulazu odmah stoje žirafe da nam požele dobrodošlicu. Vodič nam objašnjava da je Serengeti najpoznatiji jer možemo vidjeti BIG FIFE: afričkog bizona, slona, lava, leopard i nosoroga. Zaustavljamo se, u daljini vidimo krdo bizona koje predvodi jedan bizon. Najstariji uvijek predvodi krdo, iznimke nema.

Dolazimo u smještaj u  kampu usred Serengetija. Vani zavijaju hijene, a velika željezna vrata štite nas od njih i ostalih divljih životinja.

12/01/2018

Ujutro uz kavu promatram krajolik. Vidim da ne postoji nikakva ograda, nekih 70 metara od mene nalazi se pedesetak impala (vrsta antilopa). Vodič mi priča kako je u Serengetiju lov zabranjen da je kazna pedeset godina zatvora. Kaže da životinje nisu ugrožene od ljudi te ih zato i ne napadaju. Pokazuje na krdo ženki impala koje se nalaze na jednom mjestu i do njih dolazi mužjak, ali samo onaj koji ih može zaštititi od drugih mužjaka, dakle jedan koji je dovoljno snažan. Ako ženke impala procjenu da je dovoljno snažan produživanje vrste se može nastaviti. Ostali mužjaci mogu samo gledati i učiti. Ako ženke impala procijene da on nije dovoljno snažan, pošalju ga natrag te čekaju boljeg i snažnijeg.

Razmišljam kako je u životinjskom svijetu situacija jednostavnija u muško-ženskim odnosima.
Priča mi kako su sve zmije otrovne i kako je rok za primiti protuotrov jedan sat. Gotovo nemoguće, kaže, ako te ugrize nema te. Budući da se nalazim u otvorenim cipelama i gazim po travi lagano krećem prema betonu…

Odlazimo na safari. Vidimo lavove, odmaraju se par metara od džipa. Ponašaju se kao da ih zaista ne zanimamo. Zebre su posvuda, gnuovi također. Svako stablo prepuno je gnijezda. Dolazimo da jednog stabla na kojemu leži leopard i do njega oderana žirafa. Ručak za narednih 5- 6 dana. Slonovi nam zaustavljaju put, mama i dvoje malih. Čekamo da pojedu lišće i pomaknu se.

 

Vidjeli smo četiri od velikih pet. Vodič kaže da je najteže vidjeti nosoroga. Iako u nazivu stoji "crni" nosorog, ovi nosorozi imaju više sivo-bijelu boju kože. Većim dijelom 20. stoljeća crni nosorog je bio najrasprostranjenija vrsta nosoroga. Oko 1900. godine pretpostavlja se da je živjelo nekoliko stotina tisuća ovih nosoroga u Africi.

Tijekom godina crni nosorog je doveden na rub istrjebljenja uslijed gubitka staništa i ilegalnog lova zbog roga. Rog se koristi u tradicionalnoj kineskoj medicini jer se, prema riječima travara, vjeruje da ima iscjeliteljsko djelovanje. Vraća u život osobe u nesvjestici, pomaže u liječenju groznice... Također, kažu da je 16 do 18 kilograma koliko ima u jednom rogu dovoljno za izlječenje stotine ljudi.

Ulazimo na Ngorongoro krater, površine 260 km² i dubine 610 m. Pretpostavlja se da je nastao urušavanjem vulkana visokog od 4.500-5.800 metara prije oko 3 milijuna godina. U središtu se nalazi sezonsko slano jezero. Ngorongoro sadrži i dva manja vulkanska kratera jedan poznat po svojim vodopadima, a drugi po dubokim jezerima i zelenim zidovima. Na samom rubu visoravni nalazi se aktivni vulkan Oldonyo Lengai koji je i treća planina po visini u Tanzaniji.
U sumrak izlazimo iz područja Ngorongoroa. Okrećem glavu, upućujem posljednji pogled prema krajoliku i obećavam sebi da ću se ovdje vratiti. Takav mir nisam već davno osjetila.

13/01/2018

Posljednji je dan rezerviran za posjetu Maasai selu.
Ulazimo u selo, a na ulazu nas dočekuje poglavica. Pozdravlja nas sve i objašnjava kako je minimalna ulaznica za selo dvadeset dolara po osobi, ali da ima dobru vijest, maksimalne cijene ulaznice nema. Oblače nas u plašteve, biram plavi, stavljaju nam velike ogrlice. Vidim da poglavica sela ima ogromnu rupu u uhu, vjerojatno od nakita.

Dolaze muškarci i žene. Počinje muzika i ples. Muškarac svira na rogu. Žene na jednoj strani, muškarci na drugoj. Žene plešu tako da podižu ramena i veliku bijelu ogrlicu dižu u zrak i udaraju njom. Muškarci imaju štap i bacaju se u zrak. Plešemo s njima. Smijemo se, pjevamo, iako pojma nemamo što, nešto se deremo, žena Masajka me pomalo ljuto gleda. Snima se s kamerom. Vruće je.

Nakon pjesme i plesa pokazuju nam kako pale vatru. Rukom zagrijavaju tanko drvo akacije naslonjeno na metalni nož pri dnu. Na dnu se stvori žar, donose suhu travu, stavljaju žar u travu i vatra se pali.

Odlazimo s Maasai vodičem u kućicu sagrađenu od kravljeg izmeta. Objašnjava nam da kućica traje oko 7 godina i da je žene grade. Unutra nema više od 7-8 metara kvadratnih, okrugla je oblika. Po sredini stoji nekakav ležaj, sjedamo na njega. Pitam ga za njihovu religiju. Kaže da vjeruju u prirodu.

Pitam za rituale, kažu imaju ritualne plesove u kojima plešu da padne kiša i molu se za kišu. Pitam da li imaju wc, kaže imamo u grmlju.Tko ima više krava taj je bogatiji. Muškarci čuvaju stoku. Bigamisti su. Jedna žena košta 10 krava. Onaj koji ima više krava ima i više žena i više djece. Žene se brinu za djecu, muškarci za stoku.Pitam se da se žene Maasajke emancipiraju bili se brinule i za stoku i za djecu?

Pokazuju nam „školu“. Klupa, pet šest djece pjeva i obavezan donation box. Krova nema. Djeca izgledaju uhranjeno i veselo. Odlazimo pogledati nakit koji je na prodaju. Cjenkamo se, kupujemo. Pakleno je vruće u ovim plaštevima. Odlazimo. Pozdravljaju nas sa HAKUNA MATATA, što u slobodnom prijevodu znači život bez pravila. Po tom motu žive pripadnici plemena Maasai.

Dolazimo na aerodrom, let kasni. Koliko ne znamo, jer nitko nema informaciju. Nema ni razglasa, ni „last calla“, ali nitko ne izgleda uznemiren zbog toga. Ulazimo u avion i odlazimo.

Sigurna sam da nakon Afrike neću biti ista. Rekla bi da mi se pogled na život promijenio za nekoliko stupnjeva. Pogled na vrijeme još i više. Shvaćam da oni nemaju materijalnih blagodati, ali nemaju ni pritisak, nemaju ni pravila, nemaju ni tajming.

HAKUNA MATATA mi i dalje odzvanja u ušima…






KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                                          
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz kolumne
putopis_juzna_afrika_naslovna
PUT OKO SVIJETA
0      04|02|18 u 09:03
PUTOPIS NIVES FRANIČEVIĆ: Na stazi sv. Vlaha u Južnoj Africi
putopis_moshi_naslovna
PUT OKO SVIJETA
0      27|01|18 u 19:59
PUTOPIS: Uspon na Kilimandžaro – visinska bolest nije šala
sri_lanka_putopis04
PUT OKO SVIJETA
0      20|01|18 u 17:20
Šri Lanka - zemlja koja ostavlja bez daha
dolores_naslovna
PUT OKO SVIJETA
0      13|01|18 u 08:55
PUTOPIS iz planinskog grada na jezeru gdje često boravi George Clooney
putopis_oberan
PUT OKO SVIJETA
0      06|01|18 u 10:32
PUTOPIS: adventski đir po europskim gradovima






Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne






 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija