PUT OKO SVIJETA
04.04.2015 u 08:26

Ivica Zec - hodao sam 800 km hodočasteći Putovima sv. Jakova

Ivica Zec, profesor geografije i povijesti koji radi u područnoj školi "Antuna Masle" na Lopudu, propješačio je 800 km hodačasničkog puta sv. Jakova, do Santiaga de Compostela. Na putovanju sa svojim prijateljima, među kojima je bila i jedna slijepa osoba, imao je vremena za preispitivanje svoje duhovnosti i strpljenja. Kako izgleda skoro jednomjesečni hodočasnički put otkrio nam je kroz putopis kojega je napisao.

Tekst: Ivica Zec


komentara  0

ODLUKA – Putovima sv. Jakova dugim 800 km...

Odluka o hodočašću se rodila još 2011. godine kada sam s nekolicinom prijatelja s fakulteta sudjelovao na svjetskom susretu mladih koji se održavao u Madridu. Prijavili smo se preko Pastorala mladih Zagrebačke nadbiskupije, a zanimljivo je da je organizator bio velečasni Domagoj Matošević, tadašnji povjerenik za pastoral, koji će na ovom hodočašću biti jedan od naše male ekipe. Dakle, put je bio složen tako da smo mi s 3 autobusa krenuli petnaestak dana prije samog susreta u Madridu te smo posjetili nekoliko gradova, što u Francuskoj, što u Španjolskoj, a Santiago de Compostela je bio jedan od gradova u kojem smo boravili nekoliko dana. Tada sam prvi put čuo za Camino i u zafrkanciji smo počeli planirati - kao možda jednog dana odemo, iako nam je tada ta zamisao bila daleka, budući da smo završavali studij i nismo znali gdje će nas život dalje odvesti.

Iako sam se nakon završena studija vratio u Dubrovnik, ostao sam u kontaktu s dosta ljudi iz Zagreba, gdje "pobjegnem" ako su praznici u školi, ili makar na vikend. Konkretnija priča o Caminu je krenula u jesen 2013. kada je jedna poznanica iz Zagreba na Šalati imala svoje svjedočanstvo Camina i tada je moj prijatelj Antonio koji je išao na duhovne vježbe s jednom ženom iz moje zagrebačke župe Sv. Obitelj predložio da kruna njihovnih duhovnih vježbi bude ovo hodočašće. Dogovorili su se da će svatko od njih pozvati nekolicinu bliskijih ljudi iz svog života i budući je Antonio znao koliko i ja želim na ovo hodočašće, jedan dan je zazvonio mobitel i pozvan sam da budem dio ekipe koja će hodati Camino. Na kraju nas se skupila ekipa od 5 članova, moj prijatelj Antonio, ta gospođa s duhovnih vježbi Tiana, zajednički prijatelj svećenik Domagoj, njegov najbolji prijatelj Robert (u biti zajednički jer je iz iste župe Sv. Obitelj, a zanimljivo je što je on inače slijep) i ja.

SAMOĆA ILI DRUŠTVO ...

U principu se ljudi uglavnom zbog  bojazni od nepoznatog odlučuju za hodanje u manjim grupama, iako smo mi na putu često znali sretati ljude koji su krenuli sami. Ipak, kako je rekao naš kasniji prijatelj Marco iz Meksika, na ovom putu ne možeš cijelo vrijeme biti sam i pitanje je vremena kad ćeš se nekome otvoriti i s nekim hodati i spavati na istim mjestima bar dio puta. Nije da vladaju neke opasnosti u smislu pljačkanja ili nečeg sličnog, ali dijelovi puta mogu biti strmi, a naravno tu su i sveprisutni žulji i uglavnom je lakše kad imaš nekoga da se brine za tebe i/ili da o nekome brineš.

HODOČASNICI ILI TURISTI...

Hodočasnici se izgledom ne razlikuju previše od turista, ali uglavnom se to može iščitati iz ponašanja. Naime, hodočasnici su u prenoćištima uglavnom ranije u krevetu, može ih se sresti i na dnevnim misama koje se održavaju u svakoj crkvi na ruti Camina. Također, krunica je svakodnevni rekvizit hodočasnika, bar smo mi imali svakodnevne hodajuće krunice u kojima smo svaki dan molili i posvećivali dan koji hodamo za voljene osobe. Turisti su uglavnom malo opušteniji, a navečer se malo više opuštaju uz koju čašicu vina. Što se tiče smještaja i hrane, danas gotovo sva mjesta koja su na ruti Camina imaju prenoćišta (alberge) koji mogu biti javna i privatna. Javna su uglavnom većeg kapaciteta i nešto jeftinija (5-6 eura) dok su privatna manja i nešto skuplja (5-10 eura). Javna prenoćišta obično imaju kuhinju u kojoj možete sami kuhati, a namirnice se kupuju u malim dućanima na putu. Privatna prenoćišta uglavnom imaju svoje male restorančiće koji imaju posebne ponude za hodočasnike, a cijena im se kreće od 6 do 9 eura po obroku (predjelo po izboru,
glavno jelo po izboru i čaša vina/voda). Nama je uglavnom kuhala Tiana, a znalo je biti dana da smo išli u privatne smještaje gdje bismo jeli u njihovim restorančićima. U nekim mjestima smo znali spavati i u trećem tipu smještaja, crkvenim prihvatilištima (albergue parohial) gdje smo plaćali prema vlastitom nahođenju, primjerice u Burgosu nam je smještaj bio toliko dobar da smo se osjećali kao da smo u nekom hotelu.

OPREMA ZA 800 KM PJEŠAČENJA...

Pitanje prtljage. Tu smo se naslušali svega i svačega, a svakako najteži izbor je bio pitanje obuće zbog opasnosti od žulja (naime, Tiana je imala toliko problema sa žuljima i nekoliko dana je morala i pauzirati, a prozvali smo je Gospođa Žuljević :)) ). Mi smo se odlučili na obične tenisice, naravno specijalizirane za dugotrajan hod. Ja sam par mjeseci prije kupio tenisice adidas run strong, obične tenisice za trčanje s debljim i nazubljenim đonom i izdržale su cijeli put, a i danas su kao nove. Kupio sam i posebne čarape u dućanu Iglu sport (ne znam smijem li ih reklamirati, jesu skupi, ali imaju brdo super stvari), a za rođendan sam dobio posebnu majicu od merino vune koja se brzo suši i upija tako da sam bio lišen i neugodnih mirisa. Naravno, dobro je imati i rezervno donje rublje, još jedne kratke gaće i majicu, te po jedne duge hlače i majicu zbog toga što na pojedinim predjelima se valja penjati preko 1000 m nadmorske visine. Naravno, čeona svjetiljka je neizostavna, kao i vreća za spavanje (preporučam najlaganiju od 300 g, a može se komotno i sa lincunom jer smo mi na
svim mjestima spavali u krevetu pa vreću nekoliko puta nisam ni koristio). Dovoljan je jedan mali ručnik za posušiti se i jedne natikače za poslijepodnevni odmor. U dogovoru s ostalima, dovoljno je
da jedna osoba uzme i kremu za sunčanje, šampon i neke ljekove, nije potreba da svi sve potežu. U našem slučaju mi smo imali i minijaturni pribor za Svetu misu, mali kalež, kutijicu za hostije, mini misal, a te stvari smo jednoliko rasporedili (svatko je uzeo nešto). Domagoj i Robert su imali puno majica pa su ih kasnije putem ostavljali kad im je ruksak postao jako, jako težak. Što se tiče vremena, nama su ranije rekli da kiša možda padne jedan dan, a nama su od prva tri dana dva bila kišna i to ovaj treći dan je padala takva kiša da su nam i ruksaci, unatoč zaštitnim pokrivalima, bili skroz mokri, kao i sve stvari u njima. Sreća je bila da smo taj dan ranije došli do mjesta gdje smo odlučili spavati, a i razvedrilo se, pa smo stvari stavili na jedan travnjak da se dobro osuše. Osim ta dva kišna dana, u pravilu smo imali uglavnom suho vrijeme, a zbog nadmorske visine (prosječna visina visoravni Mesete je oko 800 m) nije bilo ni prevruće. U 27 dana hodanja, imali smo možda 4 izrazito vruća dana, a ostalo je bilo podnošljivo. Mi smo krenuli s hodanjem 02.srpnja. Ne znam je li to najbolje vrijeme za hodanje, ali mislim da možemo biti jako zadovoljni jer osim ovih prvih, imali smo još samo jedan kišni dan pred kraj puta kad smo se penjali na zadnje brdo prema pokrajini Galiciji.

MOTIV....

Mnogi ljudi se na ovo hodočašće odlučuju iz vjerskih motiva. Ovaj put je izvrstan način kako sabrati svoje misli, preispitati se gdje smo na svome duhovnom planu i živimo li mi svoju vjeru. Naime, na putu se uvijek sretne mnogo ljudi u potrebi i tada jednostavno dobijete priliku da ujedno i živite svoju vjeru kroz pomaganje ljudima. Paolo Coelho je poprilično popularizirao Camino jer su mi neki rekli kako su se odlučili na ovaj put nakon što su pročitali njegovu knjigu "Hodočašće".
Naravno, neki se odlučuju na taj put da bi testirali svoje fizičke kapacitete jer nije lako svaki dan prevaljivati 30 i više km i prije ili poslije tijelo vam pošalje neki signal da nešto ne štima. Mislim da se mnogi poistovjećuju i sa srednjovjekovnim hodočasnicima i svecima općenito, jer kroz svoje boli mogu spoznati kako im je bilo teško dok su prolazili ovaj dugi put. Naravno, neki se odlučuju čisto iz avanturizma, ali mislim da svatko osjeti nešto dok prolazi ovu rutu jer jednostavno teško je ignorirati okolinu i sve te ljude koje susrećeš, a svatko ima svoju priču i svoj razlog zašto hoda.

DOJMOVI I SPOZNAJA NA PUTU SV. JAKOVA...

Najviše me se dojmilo to što smo mi bili nekako posebna autentična grupa ludih Hrvata (tako su nas kasnije prozvali). Nitko nije mogao vjerovati da svih 800 km s nama hoda slijepac i mnogima je to bilo fascinantno i privlačilo ih je k nama. Tako se dogodilo da nas je krenulo 5, a u Santiago nas je stigla ekipa od devetoro. Naime, putem su nam se priključili Rosa (Talijanka koju smo upoznali prvi dan na usponu na Pirineje i praktički je cijeli Camino prehodala s nama), Marco (Meksikanac svećenik kojeg smo upoznali na početku, mislim drugi dan hodanja, pa nas je prestigao, pa smo ga stigli u Leonu jer je on morao mirovati i onda je ostatak puta hodao s nama), Didi (naš Gradišćanski
Hrvat kojeg smo upoznali negdje nakon 10 dana hoda i on je isto ostatak Camina prehodao s nama) i Pasquale (Talijan kojeg smo svako par dana sretali i onda je zadnja tri dana hodao s nama). Mnogi su rekli da smo im mi bili inspiracija i svakako ti takvo nešto godi, tako da ono što živiš nastaviš i da još više radiš na sebi. Božji dar? Rekao bih da sam sada shvatio što znači pojam strpljenje. Nije bilo lako svakodnevno funkcionirati s 4 osobe, pogotovo što je s nama bio i Robi i često smo se morali prilagođavati njemu tako da sam definitivno postao strpljiviji nego što sam bio prije iako se i danas uhitim kako gunđam i nije mi nešto po volji.

ZAVRŠNICA PUTOVANJA...

Završnica Camina... naravno, osjeća se mala doza ponosa, pogotovo kad se  ode po diplomu o pređenom Caminu (na početku puta kupi se tzv. putovnica gdje se svaki dan kad se prijavljujete u mjestu spavanja lupi pečat koji je dokaz da se prešao taj dio puta, odnosno cijeli Camino u
etapama). Vrhunac je posebna hodočasnička misa koja se svaki dan održava u 12, kao i velika poznata kadionica kojom se blagosljivaju svi nazočni, što je zbilja impresivno. Onda je isto divan osjećaj kad na toj misi vidiš poznata lica koja si susretao tijekom Camina i osjetiš radost što su i ti ljudi prešli put sretno kao i mi.

TROŠKOVI...

Koliko ja znam, zasad nema nikakvih organiziranih putovanja u vidu ponude neke agencije. Mi smo sve sami izorganizirali. Kupili smo avionske karte pola godine ranije (let Zagreb - Barcelona, Barcelona – San Sebastian, a natrag smo uzeli let Lisabon - Zagreb) na što smo potrošili oko 300 eura. Što se tiče ostalih troškova na putu, trošili smo za vlak iz Španjolske do Francuske na početak puta, kao i na vlak iz Santiaga do Lisabona, kao i svakodnevno za smještaj i hranu, sve u sve, negdje oko 700 eura u mjesec dana. Dakle za ovaj put ako želite svaki dan u pauzama popiti kavu ili pivo te jesti kao da ste kod kuće, uz ranije kupljene karte potrošit ćete oko 1000 eura, naravno uz pretpostavku da opremu već imate.

PRIRODA...

Ovaj Camino pokazao mi je Španjolsku kakvu dosada nisam poznavao, kao da u nas turiste umjesto u Dubrovnik pošaljete u Mrčevo, Kliševo, Mravinjac..mene su oduševila ta mala mjesta od 100,200 stanovnika koja imaju dušu. Priroda je predivna i nevjerojatno je to kad hodaš, a cijelo brdo oko tebe je zasađeno pšenicom ili suncokretima, kao da kod nas s magistrale pogledaš Srđ, a on cijeli u suncokretima, nevjerojatno. I kad se popenješ na neku visoravan i vidiš te daljine ispred sebe, a znaš da ćeš za tjedan dana dostići ono što ti u tom trenutku izgleda tako daleko. Galicija me također oduševila, pogotovo kad smo hodali kroz nepregledne šume eukaliptusa. Kako izgleda jedan hodočasnički dan? Dakle, dizali smo se oko 5:30, 6 ovisi koliko bi taj dan hodali. Onda bi se prvo na izlazu svi zajedno pomolili i pročitali evanđelje tog dana, a onda bi krenuli prema mjestu gdje taj dan spavamo. Negdje oko 9 bi radili prvu pauzu koja je ovisila koliko nam treba do prvog naseljenog mjesta i tu bi popili kavu i doručkovali, a onda bi nastavili dalje. Oko 13 bi obično radili pauzu za ručak ili za kavu ako bi bili blizu mjesta gdje taj dan spavamo, a onda bi nastavili do tog određenog mjesta. Kad bi došli,  uslijedilo bi tuširanje i pranje robe u kojoj smo hodali pa ručak ako nismo jeli ili kava/pivo ako smo već ručali. Onda bi malo odmarali. Oni su obično spavali, a ja bi šetao i upoznavao mjesto, glavni trg i ostale znamenitosti, a ako bi bio jako umoran, i ja bi se malo "prevalio". Kasnije popodne bi se digli i ako nema misa u mjestu, onda bi mi imali svoju misu na otvorenom, pa bi kasnije, oko 20 večerali i malo se još opuštali i planirali put za sutra i dan iza (nakon uvodna dva dana smo shvatili da zbog različitih razloga ne možemo isplanirati cijeli put). Onda smo imali plodove dana gdje bi svatko naglas podijelio što ga se dojmilo taj dan, kao i ako ima primjedbu na nečije ponašanje. To nam je pomoglo svakako da izdržimo cijeli put zajedno. Onda bi oko 22 već legli i pokušavali zaspati što je bilo lakše kad smo spavali privatno u manjim prenoćištima.

NAJTEŽE ISKUSTVO....

Najteže mi je bilo podrediti se kolektivu i nositi se s time da ne može biti nekad kako ja želim. To umiranje sebi nekad mi nije najbolje leglo pogotovo u danima kad sam ja htio još hodati, a ostatak ekipe je želio stati. Naravno, nakon 4 dana došlo je do zamora materijala i koljeno mi se upalilo toliko da nizbrdo gotovo nikako nisam mogao ići i tada bih se zapitao što je meni sve to trebalo, ali nakon tjedan dana, bol je skroz prošla tako da sam ostala dva tjedna uživao.

 

 






KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                                          
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz kolumne






Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne






 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija