“TRUD UZALUD” Festival nejestivih predizbornih obećanja

Politička trpeza prekuhanih predizbornih rečenica na kojoj su najviše prostora zapasali oni politički trgovci koji najduže kuhaju.

Ima već neko vrijeme da se predjela kuhaju i podgrijavaju na mala vrata dok se ovaj tjedan Festival nejestivih predizbornih obećanja, radnog naslova TRUD UZALUD, približio i svojim glavnim jelima .
U Gradu je završio Good Food festival. Partio je gospar Rudenjak i to izgleda kao kraj jedne ere. Dubrovačka je trpeza donijela šarenilo koje se samo naizgled čini takvim jer gradski su meniji previše slični i neinventivni. Slično je stanje na nekim drugim menijima.
Znate onu situaciju kad imate dobre kuhare, iste sastojke i zadanu temu onda sve ipak ovisi, osim o okusu , dijelom i  o prezentaciji. Kad pitate PR stručnjaka što ima u nedjelju za objed on krene pričat kako će to biti jedna mirisna teleća ruža sa odabranim ličkim seljačkim krompirom rustikalno prezentiranim u mediteranskom začinskom bilju, a na isto uzvraćeno pitanje ( isto) odgovorite da su u vas u nedjelju za objed meso i patate.To jednako vonja kroz kuću i za trpezom, zar ne?

Što se tiče lokalne i nacionalne pollitičke trpeze, u tjednu Trud Uzalud festivala predizbornih obećanja, na meniju i prvih  i drugih i šesnaestih isti su sastojci. Neki su potrošili više neki manje para u nabavi, ali predvidivi predizborni svehrvatski meniji ne obećavaju. Odnosno obećavaju, jedino to i rade ali poučeni dosadašnjim iskustvom mijenjanja imena restorana u kojem su ostala ista jela radije ih zaobilazimo. Tu i tamo otvori se i bljesne poneki novi restoran i veselimo se promjeni i novom iskustvu mladih nada pa nadanja radi, ovu nedjelju, u njemu rezerviramo mjesto za obiteljski objed.  Jer sve što smo do sad probali na menijima poznatih bezkarakternih političkih kuhara bilo je slično svekolikoj mediokratskoj političkoj ponudi posve trećerazrednih stranačkih kuhinja. Onih u kojima smo  do sad bar jednom pokvarili stomak, a od nekih je već to kronična stomačna viroza.

Oni kojima smo se nadali, koji  su možda i počeli dobro, s godinama nisu zadržali kvalitetu i sve su varijacije na temu postale jednako nejestive. Više nas ni s čim ne mogu iznenadit, bar ni s čim dobrim. Stoga je razumljivo da se vazda nadamo nekom novom. Generacijski želim i moram vjerovat da su to i mlađi naraštaji. Zaista je krajnje vrijeme da se u ovoj političkoj kuhinji neki ostave kuhače i operu svoje izmačane kompromitirane traverse. Makar nisam sigurna da za takve mače postoji neko efikasno sredstvo za odstranjivanje . Znam samo da kad postoje meterijalna sredstva da se pregače lako mijenjaju .
Ne samo da su nam ti meniji dosadili, već je  izbor i način obrade namirnica štetio našem zdravlju.
Primjera radi evo menija provjereno štetnog djelovanja. Isti ubuduće moramo izbjegavati jer je njegova visokokaloričnost ( čitaj visokokompromitiranost) zagadila i opstruirala  cijeli društveni krvotok. Početak sepse.

Dobar tek:

Restoran “Kod predizborne laži”

HLADNA PREDJELA

hladni statistički tuš od gospodarske pozicije Hrvatske u svijetu
carpaccio od promašenih investicija na dalmatinski

 

TOPLA PREDJELA

zagorena predizborna obećanja na zagorski
lijena pita od ostataka podgrijane pameti

GLAVNA JELA
(  odabrano iz ciklusa :oskusi zaboravljenih reformi  )

biftek na posteljici od izgubljenog povjerenja s prekuhanim gospodarskim programima
šporka domaća posla s makarulima
održiva zelena menestra s uvoznim mesom
medaljoni od poreznih obveznika u toču od predizbornog blaćenja
sindikalni povjerenici bez glutena bez mirisa i bez okusa

( uz sva glavna jela služimo naše poznate  uhljebljene pogačice ispod peke)

 

DESERT

dubrovačka dogovorna rozata
torta od skorupa kojeg su pokupili vladajući
partizanski retro mousse
kolačići od light hrvatske budućnosti

bdp brule

Vrijeme je za knjigu žalbe.

U zadnje vrijeme, ustvari već neko vrijeme osjećam tegobe jer sam , kao i mnogi, pretjerala s gore navedenim menijem, a sada mi je, zbog tjeskobe kao posljedice istoga , već počelo preskakati i srce.
Krenula sam s pretragama kod obiteljskog liječnika. Klasičnim pretragama krvi i mokraće utvrđene su prekomjerne količine razočaranja i nada u tragovima. U razgovoru s njim kaže da je to opća pojava. Cijelo susjedstvo se javlja sa simptomima. I nije samo lokalnog karaktera.
Sad se, naravno kao i svi pacijenti držim nade pa makar i u tragovima. Srce je već toliko iscrpljeno da je liječnik specijalist preporučio premosnicu. Od glagola premostiti.
Ovu nedjelju odlučila sam poć u taj zdravljak uravnotežene budućnosti . S prijateljima koji razmišljaju kao ja. A to je da se treba hraniti drugačijim razmišljanjima i promišljanjima svoje i mladih generacija. Drugačijim načinom rada, komuniciranja, djelovanja. Odluke koje donosimo  mijenjaju nam put. Uvijek se nadamo da ćemo ga mijenjat na bolje. U svakom slučaju ne smijemo propustit priliku da tome pridonesemo i sami.

Neinventivnost  ponude dviju glavnih kuhinja, što crvene što plave, što južne što sjeverne, generiraju rezignaciju, dosadu, stagnaciju i neučinkovitost koliko god se prezentacija istih činila ideološki ili bilo kako drugo različitom.Imaju istu nuspojavu-opstipaciju.

Taj kulinarski dvoboj krušaka i jabuka svodi nas opet samo na voće. Koliko god zdravo, nije dovoljno. Život treba malo mesa, povrća, zanimljivih začina. Odmak i promjenu kako bi se  pokrenuo društveni, gospodarski i politički metabolizam ove zemlje.

I budućnost od čokolade. Budućnost kojoj ćemo se veselit. O njoj odlučujemo sami. U nedjelju.

” Bati mi kolo s istijem hodom.”

50 godina balanja i pjesme, veselja, divnih nošnji, tankih strukova, lijepih glasova, rumenih obraza, ali i 50 godina backstage realitya…gužve u svlačionicama, posuđivanja bijelih dokoljenica, strke pred nastup, neizvjesnosti pred turneju, dodavanja fermaja, šminkanja u zadnji čas… ko mi je uzo pregaču, gdje mi je lijeva čizma, žuljaju me ove , raspala mi se punđa… malo mi stegni ozada, popusti mi pas, ne mogu disat…čvrsto mi veži fjoku, nemoj da mi ispadne.. pa uz sav trud da sve bude kako treba letile su po pozornicama crevlje, pucale kružnice, padale bječve, putili smo se i zapinjali preko odvezanih vezica, popuštale su fjoke, lastike, klizali smo se po rasutim crvenim perlama od koralja, gubile se kotule, padale gače…

Mislite da bi nešto od navedenog mijenjali? Nikad. Linđo je izvanka, jednako kao i iznutra, bio uvijek ono što jest, jedno divno životno šarenilo puno pjesme, plesa i razdraganosti. Linđo je svima koji su kroz njega prošli bio rasplesana, uzbudljiva i referentna točka u mladosti, u životu. Emocija kojoj se za svaku godišnjicu vazda vraćamo. Iako amateri, ništa tu nije bilo amatersko . Posebno ne predanost, volja i entuzijazam koji se u svakom koraku prenosio na slijedeću generaciju.
“ Tornjaj mi kolo, s istijem hodom, kreni životom, s ruke na ruku-s duše ne dušu.”
Mene su učili, savjetovali, poticali, bodrili, usmjeravali. Nisu to bili samo prvi plesni koraci već i oni životni.

Nisam ni svoju prvu crvenu šminku u životu kupila jer je to nalagao modni trend u jesenskom izdanju Voguea te godine nego da budem lijepa ko sestre Tomićke koje su bile i moje starije sestre:-) Bome da mi je Jelica rekla koju da kupim. U početku to bijahu dvije ravne nespretne crvene crte preko usana, dok se nisam ispraksirala i zatvorenih očiju, minut pred nastup, ocrtavala prepoznatljivi osmjeh svih linđovki, onaj crveni.
S tim istim veseljem ja svaku godišnjicu koračam uzbuđeno prema Galeriji ili Lazaretima ususret provama koje me vraćaju u bezbrižnost . Koračam s onom istom voljom da dam sve od sebe pa makar i toliko godina poslije. Ako pamti srce, noge će za njim.
“Poslušaj Linđa , kako ti svira. Srce ti dira , ne da ti mira. Danu more, ko more. Ko ne more, fora napolje. ” I bilo je tako. Svoju sam prvu provu završila u sretnom predinfarktom stanju.

Bilo je to u jedan utorak. Potrefilo se da je taj utorak bio i svjetski dan bez grudnjaka. Sama sam se sa sobom smijala zamišljajući žensku ekipu bez tog esencijalnog predmeta. Te sam večeri otišla na provu u Galeriju. Ipak s korpićem. Prvi sam put u životu i stavila korpić na sebe zbog prove od Linđa. Taj napor bez potpore ipak ne bih izdržala.
Naravno da je Sule krenuo u ritmu velikih očekivanja. Puhali smo, uzdisali, ali nismo se dali. Vazda ta Posavina. Sve je dobro dok ne krene dučec, promislim. To ni sa pomagalima nije više izvedivo, a kamoli bez istih. I u najboljoj verziji događaja taj dio koregrafije trebao bi za nastup za 50 tu godišnjicu Linđa biti prilagođen da se dok plešemo dučec ne držimo za ruke nego da ih držimo( grudi), obje , čvrto s obje ruke budući da je nepravedna i mukotrpna borba s veličinom, količinom i gravitacijom:-) Tko je ikad plesao, zna dobro o čemu govorim. Zato smo čvrsto ostali na zemlji i uz drmeš po velikoj kružnici napravili i pokoju manju, ” tri put poskoči, na jednoj ploči”, zamantrali se vrteći se i pozornicu prepuštali drugima.
Postoji još jedan razlog zbog kojeg idem opet na prove od Linđa .
Da me Sule oslovi sa : Djevojko!( lajkam) Manje pričaj! ( ne lajkam)
A to je ujedno i mjesto gdje manje-više svi znaju samo vaše djevojačko prezime:-)
I tako je uz ” vozi, nosi, pjesma te nosi”... i fizički napor postao piece of cake. Onda poslije zajedno na piće uz pretrasanje starih fotki sa tanahnim strukovima i pomno uzgojenim brkovima. Smijeh i veselje. Najbolja terapija.
“Nemoj šeta ni ometa, čuvaj druga pokraj sebe”
Linđo je vazda bilo mjesto zajednišva, prijateljstva , dijeljenja. Onako mušketirski svi su bili za jednog i jedan za sve. Naravno, uz malo koreografijskog nadmetanja.Uvijek je bilo mjesta za novu mladost i nove ljude, nove prilike da se postane linđovcem. Poznalo bi se linđovke i po hodu Stradunom zdricanih leđa i uredno pokupljene kose u neizbježnom điru poslije prove ili nastupa. U razredu se isto vazda znalo tko je( faca 🙂 linđovac. Ponosno sam predavala unaprijed opravdanje za izostanke pred turneju. Taj su amaterski zanos i mladost zaista svi podržavali i prepoznavali. U raznim organizacijama Linđove su turneje bile najbolji nositelji i promotori tradicije pjesama i plesova, bogatih, predivnih nošnji, umiješnosti i mladosti.

Ne fermaj Linđo, što god da bilo.
Kad nije tih ratnih godina fermo, i neće. Turneja” Od srce dar” bila je ratna turneja. Rat je odnio neke drage linđovce, zauvijek. Ali duh nije posustao, nije se fermalo udarat u lijericu, kolo nije stalo, kolovođa je nastavio s uzvicima koji su Linđo vodili do njegove 50 te godišnjice, do danas.

” Nemoj zbijat ni nabijat. Imate mjesta, da vas je dvjesta. “
Puno nas je, zbijamo generacijske redove, a dohodu Linđovci i s drugog kraja svijeta samo za ovu prigodu. Plešu učitelji sa učenicima, majke sa sinovima, očevi s kćerima. Rezerviraju se karte, popunjaju se stolovi za večeru. Nemojte okasnit uzet karte, obećavamo, ko i vazda, jednu arajdanu večer s Linđom.

Linđo je i priča o zaljubljenosti, ljubavi, plesnim i životnim parovima. Počinje sa: “Djevojku za ruku, rumenu jabuku “ , a tko dobro sluša i slijedi stihove ” Zagrli je odma, vodi je doma” dobro je i prošo. “ Pogledaj curi crne oči, cura će momka, u oba oka” . Što će cure na to nego ostat bez teksta te promislit:  “Mladiću lijepi, što ću ti rijeti”. Onaj tko je okasnio i nije reagiro moro se pomirit s time: “ Srijeda je moja, cura je tvoja “. Eto zašto treba budno pratit i slušat komande u Linđu:-)

“I stani mi pani, komandu mi pazi.”
Netko mora komandat. To što nam Sule vodi prove za godišnjicu poseban je flashback na te dane . Kad glasno uzvikne slijedeće kolo trčeći iz svlačionice svi doletimo pred njega kao da je još osamdesetsedma. Malo, malo pa zaustavi i reče, kad fermate skakat idu dva koraka pa drmeš, zaboravio sam reć. Prisjeća se tako svakog pa i najmanjeg detalja u koreografiji. Onih koji su dio samo njegove memorije. Ipak je svaka koreografija prošla kroz njegove glavu, noge i ruke.
Linđo je ustvari njegova životna koreografija. To je priča u kojoj prenosi ljubav i vještinu plesa i pjesme na mladost koja tu ljubav prepoznaje i prihvaća, njeguje i voli, ljubavlju uzvraća, u kojoj su svi dio igre i veselja, u kolu u kojem za svakog ima mjesta. On je ispričao tu priču od njenih prvih nesigurnih koraka preko tog nezamjenjivog osjećaja pripadnosti u svakome od nas, do zanosa i ponosa sa svakim pljeskom na pozornici.
Usadio je u generacije plesača da se trebamo trudit i dat najbolje od sebe, od držanja, koraka, pogleda, osmjeha… sve to zajedno predstavlja posebnu priču o svakom plesu.
Zato kad bilo tko pogriješi korak, on zaustavlja i počinje ispočetka. ” Denu mora linđo, sviraj mi krilo, slabo je bilo. Moglo je bolje, kolo je moje” I tako sve dok ne bude jedino prihvatljivo, a to je savršeno.
Ta njegova iskra još je uvijek jaka zato ćemo do nastupa bit spremni, izgubit pokoji dekagram i upamtit koreografiju ( do slijedeće godišnjice).
Vrati se na kružnicu, početak! Idemo! i sad ga čujem kako govori.
“Druga runda istog čuda.  I bala, bala, Suli hvala” 

I zaista jest čudesan način na koji nas Linđo veže, zauvijek. Na audiciju me iz Karmena u Lazarete za ruku dopotezo Mario Matana. Ja nisam bila linđovka desetljećima kao neki plesači i plesačice ali valjda sam bila u ono najbolje, srednjoškolsko vrijeme, koje je zavazda ostalo u meni. Nakon srednje put me odveo na faks u Zagreb i rekla sam Linđu samo adio do svake slijedeće godišnjice i prilike da budem opet dio neponovljive priče.

“Čuvaj mi Linđa , on ti je dika .”
Čuvam ga, u sjećanjima na bezbrižnost, mladost, na fotkama punima osmjeha . On je ponos Grada i svih koji balaju, pjevaju i sviraju u ritmu predanosti i pripadnosti Linđu.
Stoga ću nastavit u tom ritmu... ” Počini , oduši, košulju osuši” ali bez onog završnog stiha koji na kraju govori: ” Fermaj Linđo, dosta je bilo“ jer ovoj priči želim, a vjerujem da govorim u ime mnogih generacija, još puno kola s istijem hodom… zato ponavljam onaj drugi povik:

Ne fermaj Linđo, što god da bilo!

Dan neovisnosti

Je li Dubrovnik mjesto u koje će ljudi dolazit neovisno o tome tko je na vlasti u zemlji, čija je bandjera na zidinama, kakvog gradonačelnika imamo, radi li TZ svoj posao ili ne, jesmo li dobri i gostoljubivi, jesu li polijepljeni jumbo plakati u svim većim svjetskim gradovima, da li je prevruće ili umjereno gužvovito?

Odgovor je DA.

Oduvijek su mi bili upitni novci koji se troše na kojekakvo brendiranje Dubrovnika. To je kao pituravanje tunela dva puta. Hrvatske uzance sklone su toj repeticiji koja služi da se novac poreznih obveznika proslijeđuje nekim pravnim i inim osobama koji će za TZ odraditi taj posao. U obliku slogana, loga, novog turističkog sadržaja. Nisam sigurna da bih u New York opet pošla zbog novog loga velike jabuke već zbog svega što je taj grad bio prije i poslije ili loga ili slogana ili Giulianija. Daj malo kruha povrh pogače. Jedino suvislo činilo se ulagati u oksimoronsku promociju  zimovanja u Dubrovniku, gradu kojeg svi vežu uz ljetovanje.

To pak niti jedna TZ Grada, Županije ili HR nije uspjela kao niti jedna gradska administarcija. Mission impossible ? Trajno nesposobni za zadatak? Ponekad sam uvjerena da ne želimo dovoljno uspjeti u tome.

Možda zato što i mi sami iz njega volimo bježat zimi? Koliko onda možemo bit uvjerljivi u tome da privučemo druge da u njemu borave? Ma lijep je i po kiši, uželila sam se praznih ulica, volim kad je pusto i mirno…možda, par dana.

Turistički sektor toliko se iscrpi ljeti da čezne za barem nekom pauzom u obliku zimskog sna i odmora. Međutim treba nam predah, a ne odmor od kojeg zakržljamo. Čini se da taj ritam u izmjenama ljetnog ludila i zimske pustoši već polako ulazi u genski kod grada i njegovih ljudi. Bez obzira na načelna prozivanja u turističkom kontekstu, kako nema ničega zimi u smislu sadržaja, ja se bunim jer meni osobno nedostaju sadržaji koje u zimsko doba s više slobodnog vremena sama želim i mogu konzumirati. Tako će mi uvjetno falit i linija Dubrovnik Frankfurt da bih ja mogla otputovat u bilo kojem smjeru bez najmanje tri presjedanja. Istu tlaku ne žele ni oni koji se dovoljno dragovoljno i sporadično upute u ovaj grad zimi. Ali dajte da letimo s onima koji slijeću na Čilipe, lijepo molim. Ili izregulirajte uvjete u kojima se na njih može slijetat. Zabrinjavajuća bi bila statistika u zadnjih 20 god koliko je puta let za Dubrovnik sletio u Split, uvjrena sam. Dolazit će i zbog toga što su Dubrovnik drugi prepoznali i pomalo prisvojili. Na dan neovisnosti nije bilo hrvatske bandjere par sati na zidinama. Možda stoga što smo ipak ovisni o Igri prijestolja, korejskom realityju i drugima koji paralelno odrađuju promotivne kampanje za Dubrovnik pa smo par sati na Dan neovisnosti mijenjali za par milijuna noćenja i potencijalnu financijsku neovisnost? Osim te praznično deklarativne neovisnosti teški smo ustvari ovisnici.

Odgovor je NE.

Presudna je povezanost. Ne možemo od turista očekivat da lete 15-24 sata da bi došli do Dubrovnika. Toliko zagrijani možete bit samo za neku destinaciju u kojoj ćete ostat najmanje setemanu prije polaska na povratnu torturu po aerodromima i kašnjenjima u zimskim uvjetima. Ako postoji direktna linija onda su i marketinške aktivnosti usmjerene da iz tog grada dovedemo svaki vikend na city break što više ljudi pa im posljedično ponudimo neki doživljaj i sadržaj dok su u njemu. Osim, naravno, wellness und spa und spavanje. Tad pituravanje ima smisla, u početku s manjom kantom. Nama se ta pitura stalno proljeva na sve strane i blijedi nam sjaj ugleda koji grad ima kao turistička destinacija. Trebalo bi sastrugat stare slojeve piture i počet ispočetka. Frankfurt je vitalan. To je prva i prava linija za reanimaciju. Slažem se da riskiramo i s nekim drugima. Da radimo na produženju sezone low cost letova koje već imamo, da krenu 15 dana prije, završe 15 dana poslije pa smo kupili jedan mjesec.

A što mi radimo po tom pitanju? Kao i uvijek: We are working on it…:-) Valjda nam je previše dobro kad smo se prestali trudit. Ako nam je ovako dobro, zamislite gdje bi nam bio kraj da nešto napravimo i odradimo do kraja. No dobro, radimo na tome.
Ovo je zemlja koja jednostavno više voli trajne od svršenih glagola.
Pa dajte kakvu ideju na tu temu, ne budi vam zapovjeđeno ili nedajbože ukradeno…

Problem je i to što se Face uvijek uljuljaju u svojoj ljepoti i samodopadnosti. U tu zamku upadne ponekad i Dubrovnik.
A bilo bi lijepo bit Faca cijelu godinu, zar ne ? Ne samo ljeti ili nedajbože pred izbore.

Kvadratura memorije

Postoji li dostatna kvadratura memorije u koju će stati sva naša sjećanja i emocije od 1991.? Čime se ista izračuna ? Kolika je po izračunu investitora , a kolika po izračunu branitelja ? Zar ne bi uspomene i sjećanja, što lijepe,što grube, na te ratne godine ispunili Imperial i jos 10 takvih prostora ?

Kolika je ” izgrađenost” memorije unutar tvrđave koju, ups, određuje investitor ? Koja je pozicija te kvadrature unutar tvrđave koju, ups, gle opet, određuje investitor?
Investitor je u svakom slučaju netko tko može sugerirati poziciju i kvadraturu u kontekstu projekta ali nije to baš Sveto pismo niti je obvezujuće. Investitor, naravno, sugerira zapadni bastion jer je isti bolji, veći, prikladniji, funkcionira kao zasebna cjelina, ima zasebne ulaze, depo, a ne stoga što centralni dio želi za svoje kulturne i nekulturne sadržaje neometane od strane memorije koju bi mozda najradije izbrisali, da i ne postoji. Ali ona itekako živo postoji i čezne za prostorom koji će je prepričavati, poštovati , pamtiti jer proživljavanje zasigurno nikome ne bi poželjeli .

Slijedeći zadatak investitora je zadovoljavanje kulturne kvadrature unutar tvrđave. Jedna se, osim tako deklariranog pogleda na Grad , zove i kongresni prostor. Onaj koji se u tren oka pretvara u neki novi culture club? Zatamne se svjetla, razmaknu stolice, dolaze uzvanici u svečanim toaletama?
Često se dogodi, kao i u ovoj priči, da mi ustvari nemamo toliko problem s investitorom koliko s nama samima. Česta je pojava u hrvatskom društvu da zakone, odluke i sl. ne poštuju upravo oni koji ih donose. Kad već slijepo poštujemo štetan Gup koji nam devastira posljednje zelene oaze Dubrovnika zašto nam je onda tako teško poštovati Odluke Gradskog vijeća koje nisu vezane uz bilo što nego uz jednu tako značajnu i osjetljivu tematiku Domovinskog rata?

Domovinski rat je svima na svakom predizbornom repertoaru . Zagrijavaju se sakupljači bodova. Rastezanjem branitelja. Na svim razinama pa tako i na lokalnim . Predatori koji vrebaju glasačke skupine uvijek imaju neki respekt prema kategoriji branitelja, kad im trebaju.

Deklarativno uvijek su na njihovoj strani. Ono sto se branitelji trebaju pitat, zajedno sa svima nama koji sjećanja držimo u sebi i oko sebe te, što je najvažnije, još uvijek držimo do istih, je zašto Dubrovnik nema gradsku administraciju, vlastite snage koje će iz svojih i sredstava fondova, obnovit tako važno zdanje, u njega većim dijelom stavit Muzej domovinskog rata, a ostali prostor sami sadržajno osmislit, iznajmljivat i njime gospodarit ?

Da ipak nešto bude središnje i centralno pozicionirano investitor je dobre ruke ponudio čak cca 50 tak kvadrata u središnjem dijelu za kompenzaciju. Hoće li GV ustrajat u svojim odlukama na središnjem dijelu tvrđave, kako i priliči, ili će o tome ipak središnjice odlučivat? Predaj se. Stranka ti zahvaljuje.Tko onda ostaje u obrani? Povijest se ponavlja. Uvijek šačica.

Kako je ta tvrđava nakon što smo je krvlju obranili opet pala u ruke nekih drugih krvnika?
Lako. Tako (ne)shvatljivo lako. Prodajom i predajom. Tim redom se to dogodilo. Prvo smo prodali, a onda su se neki prestali borit protiv toga. Nećemo valjda u jednom Dubrovniku dozvoliti političarima da financiraju svoja obećanja prodavanjem slobode pa makar i u obliku njenih simbola. Jer političari to jednostavno vazda rade. Financiraju svoja obećanja iz tuđeg špaga. Samo što se u slučaju Imperial ne radi o srebru i zlatu već o ljudskim životima.
Ponajviše onim životima koji su zauvijek stali na toj tvrđavi s pogledom na Grad koji su branili .

Zaista, nista vise nije sveto, sve je bruto, sve je neto…
To je trenutak u kojem smo na sve stavili barcode. Još samo da čujemo cijenu. A onu dobro znanu Non bene pro toto… stavimo van snage.

Ipak odlučujem da ona još uvijek stoji jer nije da prodajemo svoje vrijednosti za sva blaga ovoga svijeta nego, na žalost, samo za neki mali mizerni dio istoga.

Ono što nas ne ubije ipak nas (pomalo)ubija

Svi trebaju getaway. Nije to bijeg, bijeg je preteška riječ. Bolji prijevod za ono što nam taj izraz znači kad bježimo od svakodnevice i rutine koja nas guta je -odmak. Odmaka je svakakvih, a moji su nadraži putovanja i dobre knjige.
U posljednje vrijeme čeznem putovat na istok, tamo gdje solad vrijedi više. Taj sendvič od sira u Londonu i kafa u Kopenhagenu čine mi da ih probavljam još jednom kad dođe izvod iz banke. Za potpuno bazične stvari u visokorazvijenim sjevernim zemljama moram bit kreditno sposobna. Na Tajlandu je sve tako nasmiješeno i ležerno jer vas opušta činjenica da ne trebate ništa sebi uskraćivat i šetate tim kutkom kugle zemaljske kao u potrošačkom raju, bez ograničenja, bez ustručavanja. Ako ste dugo sjedali, odete na masažu. Ako ste popili već dva koktela nema razloga da ne popijete i četvrti. Nedajbože da vam pukne nokat u Oslu. Ili da se niste dobro spakirali za rujan u Malmou i morate kupit vindjaku. Ukoliko vam je zima u Kopenhagenu nikako ne posežite za alokoholom da vas ugrije, smrznut ćete se od računa. Radije radite sklekove.

Otputovala sam povoljno na sjever, čitajući. Što nas ne ubije. Uvjerena oduvijek da sjevernjacima, poslovično radišnima, uspješnima, situiranima, prizemnima i usmjerenima, nužno treba ravnoteža i južnjački odmak, čak sam i u knjizi koja je fikcija tražila razloge koji bi podržali tu moju vječnu teoriju. Neke likove ne bi bilo ubilo da su vidjeli malo više sunca u životu, u doslovnom i u prenesenom značenju. Ne može čovjek stalno bit uspravan i ispravan, treba opuštanje i odmak. Sjeveru treba jug i jugu treba sjever. Vjetrovima trebaju još i zapad i istok. Istoku treba zapad da ga potiče na uspjeh i konkurentnost i tržišno natjecanje, da odmjeravaju “blokovske” snage. Svima treba netko od koga će bit bolji ili gori.
Globalizacija je nažalost iznegirala divne različitosti, bitak nekih južnjačkih grupacija pa je tako pomalo nestala siesta jer horde koje posjećuju Barcelonu kupuju, božemioprosti, i od 13-17 sati. I stoga što svuda postoje klime jer inače što bi čovjek u Sevilli od 13-17 na +42 radio osim bio blaženo prepušten nekom dubokom hladu i siesti. Nema više ni Ferragosta i iskrcavanja Talijana na jadransku obalu. Više ne znate kad će vam puizi doć. Mogu vam pokucat i u lipnju i ožujku. Svašta.
Jug je nasušna ljudska potreba. Sunce. Njegova temperatura usporava vam misli i kretnje. Niste u speedu, nema deadlina. Primjećujete zoru, jutro i zalazak sunca. Toplina juga, njegovog karaktera, temperamenta uvlači vam se pod kožu. Pomadore su crvenije, paprike su ljuće, grožđe je zrelije, mirisi intezivniji. Jug zavodi okusima, bojama. Na jugu se opuste misli i pojačaju osjećaji. Ne čini ta opuštenost jug manje uspješnim od sjevera. Sama činjenica da ste od sjevera pobjegli na jug- jug čini uspješnim. Jer vam čini dobro. Jug je i stvar prestiža. Čini se da su suprotnosti odmaci? Možda, ne baš nužno suprotnosti koliko različitosti.

Svi uspješni sjevernjaci nagrade se jugom. Imaju čvrstu kuću na sjeveru, a na jugu “kućicu ” s okućnicom, bazenom, poslugom i par soba viška za poslovne i kvazi prijatelje te onu za nagradu poslušnicima, takozvanu loyality room ( with a view ). Što sve čovjek radi da bude toliko poslušan te dođe na ljetovanje u kuću svog nadređenog koju si je on priskrbio na jugu ? ( istom onom lojalnoscu prema svom nekad nadređenom …)
Ovo što slijedi je raguzarijski zaplet.

Prvi put kad je David Nordstream bio pozvan na ljetovanje kod svog šefa znao je da mu nije dovoljna kvadratura loyality sobe te je prisegnuo da ce njegov pogled na Grad, onaj njegov komadić juga biti, jednog lijepog dana, bolji i veći i ljepši, naravno .
Budući da  je ta genijalna ljepota rasprostranjena na par hektara unutar savršenog kamenog zagrljaja nekoga morate privoliti ili istjerati da biste vi kupili njegovu kuću.
Prostor je tamo najveća valuta .

Taj komad juga svi su prisvajali, svi su htjeli. David je stao u red i čekao svojih 5 min. Jer novac će kad tad učiniti svoje i ponudit će ono sto neki neće moć odbit. Svojatali su kroz povijest i vrijeme i nevrijeme taj jug u tolikoj mjeri da su ga bili spremni srušit i uništit ukoliko neće bit njihov. Ponekad mislim da su Dubrovnik puno prije trebali napasti jer su svi na njega odreagirali, da se spriječe razaranja ostalih ne tako južnih i ne tako atraktivnih dijelova lijepe naše.
Kad se raščistio zrak nakon 91. Grad je opet zasjao, nouveaux riches su počeli dolazit, a zaljubljenici nisu nikad ni prestali. Oni koji su nekad dolazili u loyality sobe sad su htjeli svoj kućni broj. U međuvremenu dok su grad i zemlja krvarili nekima su skočile dionice pa su silno željeli biti politički pozicionirani i ulagački aktivni.
Krivi put kojim je kasnije zemlja krenula nije pomagao oporavku poslije ratnih godina. Ljudi su kuće prodavali rješavajući tako svoje i egzistencijalno pitanje  slijedećih dvaju generacija, tko bi im zamjerio. Tako danas nemamo susjede, samo povremene. Ako zaboravite kupit nešto ponovo morate učinit skaline jer iako je nova privremena ljetna susjeda doma, ona nema za posudit cukara u prahu, ona jede vanka, a savršena ikeina kuhinja  je dekor .

David Nordstream nije zaboravio na prisegu samom sebi. Situacija u Hrvatskoj bila je pravi teren za njegove ulagačke poteze. Kapital ne smije spavati , treba ga vratiti i uduplati. Njihova je kućna pomoćnica Vlasta bila izbjeglica iz BiH, kod njih je već radila godinama, bila je lojalna i organizirana i puna informacija o prostorima s kojih je pobjegla zbog rata. Izmedju ostalog uvijek je pričala o Dubrovniku u kojem je bila dva dana na maturalnom putovanju. Pričala je s tolikim oduševljenjem i zanosom da bi čovjek pomislio da se u njemu rodila, u najmanju ruku da je Dubrovnik u BiH koliko ga je svojatala. Jer ona je još uvijek govorila “naš” Dubrovnik i živjela u toj nerealnoj federaciji zbog koje smo 1991. svi otresli, neki se rasuli po svijetu.
Svaki put Kad je Davidova žena Ewa planirala gdje na ljetovanje Vlasta bi sugerirala Dubrovnik. Te je presudne godine Davida šef pozvao u svoju novu vilu s pogledom na Grad i tu se priča komplicira. David priseže da će njegova jednog dana biti bolja i veća i s jos boljim pogledom, ali gdje ? Prostorom ograničen idealni dio s pogledom već je bio okupiran onima koji su stigli prije Davida. Onda se dogodilo ono najgore. Osvrnuo se oko sebe i do kud mu pogled seže nije bilo takvog mjesta. Zatim  je pogledao  prema gore i ugledao Srđ. Posljednji prostor. Za 15 min bio je na vrhu i gledao pobjedonosno Grad. To je to. Pogled koji je bolji od Marcelovog. Šef uprave holdinga Marcel Guldenberg već je godinama skupljao bodove u poslovnim krugovima s kućom s pogledom na Grad. Sad je moj red, pomislio je David, dovoljno sam dugo čekao. Nije on samo sudio po Vlastinim pričama kako je tu ljude lako privoliti da prodaju zemlju. Tome su u prilog govorile sve vijesti, informacije i statistike iz Hrvatske koja je na listama korupcije i sprege politike i kriminala uvijek bila u samom vrhu. A u političkim krugovima bio je već dovoljno umrežen i uvjeren u brzo ishodovanje građevinske i lokacijske dozvole dok su njegovi poznanici na vlasti. Tamo se sve moze. Poduzetni politički lobiji čarobnim su štapićem pretvarali pašnjake u građevinske zone i obratno.
Malo je zaškripalo u projektu kao nekretninskom pa su docrtali sportske sadržaje. Ostalo sve znate. Kupio je sjajne štapove za golf, najbolje i najskuplje, novu golfersku obleku s potpisom. Vlasta mu je ulaštila cipele i samodopadno se vrpoljio pred ogledalom. Rekao joj je: draga Vlasta, u ovo doba za dvije godine imat ćeš sobu s najboljim pogledom na Dubrovnik! Vlasta je bila ushićena i zadovoljna, kao da ce se tako bar jednom godišnje, ljeti, vratiti u nekad svoju domovinu i utažiti nostalgiju za njom. Odmah je taj dan za objed smotala sarme koje je cijela obitelj zavolila i zamutila savršen pire. Inače su joj sarme išle od ruke ali ovaj put je nadmašila samu sebe.
Dok su ukućani lizali prste David je zadovoljno trljao ruke.

Jedino sto David Nordstream nije tada znao je to da je Dubrovnik mali komadić svemira pod zaštitom parca, Sv. Vlaha, u kojem živi šačica entuzijasta odrasla na pogledu na taj kamen, definirana tim kamenom i urasla u taj kamen. Nije znao ni da Lukas Brajevich poklisarskim novinarskim perom uporno brani taj kamen i krš poviše njega razotkrivajući i pišući istinu. Njemu su teme Stiegove fikcije svakodnevica. Sve su fikcije, dubokog sam uvjerenja, nekad bile nečija svakodnevica. U tržišnim stranputicama taj se Grad bio malo pogubio ali nije bas sve svoje ljude izgubio. Sloboda je još uvijek bila njegova ključna riječ .

Napokon slobodan dan. Iscrpljen nakon Fransa Baldera i svih događaja vezanih uz njega Mikael je napokon stigao odgovoriti na pozive svoje kćeri. Potvrdila mu je svoje najavljeno vjenčanje. Polako se prisjećao njenih priča o tom Gradu. Ushit koji je doživjela pri prvom susretu s tim dragocjenim kamenom nije je nikad napustio tako da je Dubrovnik morao bit grad njenog vjencanja. Vrijeme do polaska brzo je proletilo. Mikael je pakirao kufer. Bio je  uzbuđen ulogom oca koji predaje svoju kćer .Činilo mu se da nije stigao biti ni otac, a već je predaje drugome. Znao je da je za to sam kriv.

Na drugom kraju grada Vlasta je pakirala kufere Davidu koji je letio za Zagreb na sastanak s nekim jako važnim ljudima iz Vlade koji će požuriti njegov projekt s pogledom. Zatim slijedeći dan hvata let za Dubrovnik. Činjenica da jos uvijek, nakon 8 godina, u taj kufer ne pakira palice i odjeću za golf i da David jos uvijek golf igra samo kod kuće i u Španjolskoj u country golf clubu u mjestu nedaleko od tamošnje Marcelove hacijende, veselila je beskrajno zasigurno trećinu stanovnika Dubrovnika .
Veselit ce i Mikaela, samo on to tada jos jednostavno nije znao.Bilo je to jedno vedro ali prohladno rano jutro. Idealno vrijeme za let na jug.

Mikael i David bili su u istom avionu na putu prema jugu. Letili su prema istom cilju ali s različitim ciljevima. Jedan je sjedao u ekonomskoj, drugi u business klasi. Jedan se, listajući vodič o Dubrovniku, prepuštao feelingu da će ga taj grad osvojiti, a drugi se zanosio da će pak on napokon osvojiti taj grad.

VINUM BONUM
FESTUM BONUM

Polemike o veličini i koliko je važna. Ženske nedoumice na istu temu.
Kreativne kompenzacije nedostatka iste. Vino u kojem se krije istina.
Slogan kao hommage jednoj posebnoj veličini, veličini maloga.
Činjenica : Nijedna priča nije nastala dok je netko pio vodu.

Prvi dan rujna. Ulazimo u mjesec uroda, plodova, trganja. Treba se micat pomalo iz zidina. To nam je, naime, dozvolila i nova Odluka da se parking Tenis i Tabor ponovo otvaraju za svih. Od danas su nam šanse za parking utoliko povećane, stoga idemo se provozat.

Počinje Kinookus. Prva stanica na ulazu na Pelješac. Pelješac je dom naše ponajbolje sorte, najboljih položaja, vrhunskih kapljica koje nas vesele. Ususret jeseni i jematvi te u iščekivanju, po vino i posljedično veselje, dobre godine ispričat ću vam priču o veličini maloga.

Sjedale smo tako nakon aperitiva, večere i ne znam točno koje boce vina, a priča je išla u klasičnom ženskom smjeru. Popunile se rupe u vremenu u kojem se nismo vidjele, pretresle se familije i obaveze i sve je završilo na jedinoj slobodnoj prijateljici ( samo neudatoj, ispostavit će se u daljenjem tekstu, ne nužno i slobodnoj ) od koje još uvijek imamo veeeelika očekivanja glede muško -ženskih odnosa.
Istaknut ću očekivanje oko kojeg smo se sve složile, a to je da se uda za nekog ortodoksno bogatog nasljednika i pošalje avion po nas.
Statistički gledano ne znam u kojem se postotku žene ( i muškarci, naravno) nađu u istom scenariju, ali životno gledano uvjerena sam da je to velik i dvoznamenkast broj kojem je svoj skromni doprinos dala i naša prijateljica.

Krenula je klišejevskim putem kako se to slučajno dogodilo, kako je to komplicirano, da se situacija zaplela van njene kontrole i da se u sadašnjem odnosu sa oženjenim muškarcem osjeća određen pad entuzijazma u svezi budućnosti iste, znate, već odslušane priče. Nakon što je iznaricala sve što nije dobro ( kao da to već ne znamo unaprijed?) ja sam komentirala: pa zasigurno postoji nešto što dobro radi kad si još uvijek s njim ? Pokazujući pri tom , uz znakovit smješak, razmak između dva dlana od cca nekih 25 cm, znate onako kao što susjed reče da je uhvatio zubaca, evo, bio je ovoliki, pokaže pa vazda malo nadoda, baš onako kao što lovci pokazuju lovinu, evo ako baš hoćete-pola lakta.

Na to ona složi tužnu facu i izgovori slijedeće:
Eee, da je barem, makar, ja se ne bunim jer, znate,
mali mu je ali…( činilo se da ima spremno objašnjenje)
U istoj sekundi sam je prekinula, ušutkala i rekla:
Draga, nemoj nam niti pokušavati objasniti mehanizme kompenzacije tog nedostatka i slično.
Govorila sam staloženo i vinski usporeno:
Jednom zauvijek moraš znati slijedeće: Jedino uz što pridjev mali dobro stoji je plavac mali!
Uzeh onu bocu vina pred nama i pokazah na etiketu:
Pogledaj dobro i zapamti, ovo je jedina priča u kojoj veličina nije važna, j e-d i -n a !
Razlijem u to ime preostalo nam vino u čaše , nazdravim životnoj lekciji i naručim slijedeću bocu.

Savjetovali smo joj da ga se riješi.
Kažu da se savjeti dobiveni uz vino upotrebljavaju uz vodu pa se to dogodilo slijedećeg jutra.
U tom je trenutku i slogan “voda s porukom” dobio sasvim novo značenje.
A kao hommage istini koja se krije u vinu i ponajboljoj sorti našega podneblja ostao je slogan:

Jedina priča u kojoj veličina (ni)je važna
Plavac mali

Zamislite ovaj slogan na jumbo plakatu koji vas pozdravlja na ulazu na Pelješac. Zašto? Jer on to zaslužuje, to je prava veličina maloga.
Uživajte u svakoj kapljici .
Jer nijedna priča ( a kamoli dobar slogan) nije nastala dok je netko pio vodu, samo su neke prekinute:-)

DUBROVAČKA HERBALOGIJA

Ova tri struka
lovorike, pelina i vrijesa…

Neću pričat hvalospjeve o Republici, spominjat staru slavu na kojoj još uvijek živimo. Samo ću ponovit da je to tako, svaki se dan u to uvjeravam ponovno, na bulikan primjera.

Allons enfants počeo je sinoć bučno, skoro nesnosno bučno. Dvor nije mjesto koje potencira samo propast Republike, već sve ono što glasno izgovorite buči i odzvanja, čini konfuziju u raspoznavanju riječi i prepoznavanju glasova. Olakotna je okolnost što su gledatelji oni koji su sve lektire pročitali. Sve što nismo čuli, razumjeli, što je preskočeno u dramaturškoj obradi zapisano je, ako ne i ukucano, u našoj vojnovićevskoj, odnosno trilogijskoj memoriji. Stoga naizgled, ništa ne nedostaje. Kad se radi o Vojnoviću čini mi se da bez obzira na obradu i redatelja isti ne može bit negledljiv jer ga gledamo osobno, dubrovački subjektivno, već znalački i usmjereno, dodajemo mu ono što fali, ispravljamo naglaske i jezične greške. Sve što nedostaje nadođontamo svojom memorijom, kao kad slažemo puzzle. Onaj bokunić koji nedostaje nadoknadimo onim kojeg pamtimo. Iz vlastitog doživljaja iste, činimo instantno korekcije gdje nam se iste čine potrebitima. Kao unaprijed oprošteno. Tako je meni osobno bilo sinoć. Gledam, uvjetno rečeno, novo čitanje Vojnovića, a vidim ono što ja hoću vidjet. Tako stalno održavam lovorike svježima i živima, hvalospjeve bučnima. Tako stalno održavam slavu tog djela te njegovu nesavršenu verziju moja memorija i emocija čine savršenima. Vijenac lovora na glavi Trilogije nikad se ne suši, lovor je vazda mirišljav i zelen, upravo ubran i spleten. Ona je dubrovačka. Na neki način isto tako održavam privid da je Dubrovnik još uvijek savršen i netaknut.
Nisu se sinoć u Dvoru čuli samo glumci. Sinoć se čula fosa u Dvoru. Miomirisi koje su već u 14. stoljeću pokušali kanalizirati i odvesti iz Grada sustavom jedinstvenim za to vrijeme u svijetu, ušli su u 21. stoljeće na velika vrata. Čini mi se ne namjerno da potenciraju nešto trulo i otpadno, već kao mirisna kulisa koja nas je stalno vraćala u stvarnost ovog Grada koji spava na lovorikama.
Okusit ćemo svi gorak pelin i shvatit da sve je privid. Gluma je bila u neravnoteži, neujednačena u snazi iskusnih pojedinaca naspram lepršave i neiskusne mladosti. Ne zamjeram jezik, dosadili smo kritizirat jer ne umiju izgovorit nazale i naglasit po dubrovački. Izgovor će ispravit, mladi glumci će nadoć. Vonj neće fermat skoro. To je veći problem od nazala. To je trulež ispod lučidavih kao porculanskih kamenih navlaka Grada. Kamen se smiješi i blista osmjehom koji skriva duboke infrastrukturne karijese. Malo se pomašem moskarom, ionako je vruće, a i da razbije vonj taj zamah pokupi malo mog parfema koji još pomalo diše. Smeto mi je taj vonj stvarnosti i remetio mi je koncentraciju.

Vojnović unplugged

Onda je u Sutonu nadošla gorčina pelina. Onaj neizbježni aftertaste.
Kako su lijepo preveli u knjižici na engleski Twighlight, ja bih dodala Twighlight zone.
Nestalo je struje.
Svekolika snalažljivost i umješnost jedne iskusne vladike nalagala je, kako joj priliči, da dostojanstveno i u najtežim i najgorim trenucima ostane gospođa, plemstvo dubrovačko, da nastavi držat do vlastitih vrijednosti od kojih ne odustaje. Ni na tren nije fermala govorit, nije ni posustala, ako se i začudila , u mraku to nije bilo vidljivo. Glumci su gosparski nastavili rečitavat, oni glavni savladavali su scenu u mraku dok im sporedni nisu donijeli male staklene lampadine i poredali ih sporadično oko stolica po podu. Bile su to lamapadine iz obližnjeg kafića, prepoznala sam ih. Eto je ugostiteljstvo spasilo predstavu. Atrij je utihnuo, čule su se čiope, vidjele se zvijezde.

Sve je utonulo u Suton. U sumrak. U mrak.
Dubrovački mrak. Ovom se gradu mrak svako malo događa. U momentu sam pomislila ima li u mene doma struje. To je neizbježna reakcija. Nisam znala na kojoj je trafostanici Dvor. Recite mi, u kojem gradu ljudi znaju po kvartovima kojoj trafostanici pripadaju i o tome vode računa, zbog čega to znaju. Iz nužde. Kad u mene nestane onda znam u koga ima. I obratno.
Itanto, malo mi je krivo što nisam bolje vidjela čežnju i patnju kapetana Luja, način na koji gleda Pavlu u dramatičnim trenucima odricanja od ljubavi. Makar je ta lampadina učinila na čudan način dramatičnijim i više zastrašujućim taj rastanak u sjenama i obrisima njihovih lica. Svjetla pozornice zamijenila je tama stvarnosti. Glumačka umješnost ostala je nezamjeniva i bez svjetala pozornice. Chapeau.

Izašli smo na taracu. Tišina kakvu zahtijeva ustvari predstava pred Dvorom. Čak svjetlo nije falilo jer je struja u Gradu djelomično bila nestala. Opet digresija na ugostiteljstvo. Provukli su kabel da iz obližnjeg kafića dobiju struju za nastavak predstave. Bilo je pitanje trenutka. U neobaveznom razgovoru u pauzi naglasila sam zasluge posuđenih lampadina za spašavanje predstave, rekla kako to treba nagradit priznanjem. Odgovor je bio da je nagrada činjenica da je ovo posljednja izvedba. Sve sam shvatila.

Naravno da se prozivalo gradsku vlast da se bavi problemima grada. Netko je komentirao činjenicu da bi gradonačelnik najlakše prošao prijemni na glumi jer vazda ima spreman monolog ili recitaciju, zasigurno i na temu nestanka struje čuli bi bar neki haiku.

Ubrzo smo svi bili na svojim mjestima pred Dvorom. Pred prepunom tribinom publike u iščekivanju struje i početka trećeg dijela provozalo se vozilo od Elektrojuga. Onog istog Elektrojuga koji je posredno i krivac( možda ne baš sinoć, ali inače) jer potpisuje suglasnosti za kojekakve nove subjekte koji opterećuju ionako krhku i nestabilnu infrastrukturu u Gradu. Opet tračak stvarnosti koja se cijelo večer miješala i prtila u predstavu. Naravno da je, ipak provozavši se pozornicom, dobio glasan pljesak odobravanja. Nije glumio. Ipak je bilo pravo vozilo Elektrojuga s meštrom u istom jer je struja uskoro došla.

Ni taraca nije donijela olakšanje. Bilo je još uvijek vruće. Nije donijela ni olakšanje na temu predstave i paralelne stvarnosti. Sve sam se manje koncentrirala na predstavu, sve više na zvukove iz okoline koja je ponovo dobila struju. Bio mi je draži onaj unplugged momenat.
Neuvjerljivost nekoga tko je saznao da ima sina nervirala me beskrajno. Činjenica da bi novootriveni sin kuću, da je njegova, prodao, linkala me opet na stvarnost.

Sinoć je iznenada dramaturška obrada jos jednom bila obrađena stjecajem slijeda okolnosti koje su Vojnovića aktualizirale i više nego što su to kreatori zamislili i htjeli. Aktualnost propadanja. Propast Republike, danas znamo, nikad nije bila propast Dubrovnika iako ga se često identificiralo s istom. Mijenjao je taj Grad vlastelu, vlast, bandjere i himne. Mijenjao je stanovnike. Neki su ga više, neki manje voljeli i sukladnim intenzitetom brinuli o njemu. Ali nije nikad bio bez istih . Preživio je propast Republike, hoće li nas?

Sužanjstvo koje Grad trpi trpimo i mi s njim. Ne tako da odustanemo i odemo iz njega, već ostajanjem i životom u njemu. Tako održavamo njegovu ljepotu.
Ponekad, samo ponekad, kad vonja, šporak je i u njemu nema struje, to mi čini iskat hrid za sakrit njegovu sramotu.

Inače , druge hridi ne tražim .
Iako vrijesak simbolizira usamljenost nadam se da u posljednjoj misli usamljena nisam.

O lijepa
O draga
O luja

Sve što mislim o Oluji stalo je u  # OlijepaOdragaOluja.
Parafraza najvažnijih i najljepših stihova Slobodi  raguzarijski je hommage Oluji .

Posljednje granate padale su na Dubrovnik upravo te 1995. godine. Zaton. Ta je granata prekinula mladenačke snove, ali nije ih sve zaustavila. Jedna je tada sinjorina danas hrabra mlada žena s vlastitom obitelji i troje djece.Taj dan je ostala bez noge. Ta je osobna priča pobjeda ravna Oluji. Ne pita se g. Vučić kako teenagerici stoji minica bez noge? Njemu je Oluja najgori dan u povijesti. A njoj? A majkama koje su izgubile djecu?

Oluja je zaustavila neprijateljske snove.  Oluja je zauvijek ujedinila svaki pedalj ove lijepe zemlje. Povrat posjeda legitimno je bilo učinit primjenom sile primjerenog intenziteta. Mislim da je prema neprijateljima koji su zemlju nasilno zauzeli isti bio i preslab. 
Puno sam puta u mislima pucala u neprijateljskom smjeru. Nikad nisam nikoga pogodila. Sjedala sam na balkonu studentskog stana u Zagrebu dok je Slavonija  gorila u egzodusu. Bojala se kad je pao Vukovar. Doznali smo tri dan kasnije. Smišljala sam taktike kojima bi im naudila.
Nikad nisam imala oružje u ruci.
Sjedala sam i smišljala kako bih mogla pomoć, što bih ja mogla učinit.
Rekla sam cimerici: Da bar imam sidu…Užasnuto me pogledala sa stotinu upitnika????? očekujući suvisao odgovor.
Sad bih bila u Beogradu, odgovorila sam, ili bar na putu za Beograd. Spavala bih sa svima u toj zemlji, od vojnika na straži do posljednjeg generala. O Gospe, nikad se tog ne bih sjetila, rekla je.
Neki trenuci izvlače najbolje, neki najgore iz nas. Nije bilo side, Beograd ni tada niti ikad više nisam vidjela.
Dugo mi je trebalo da pređem granice prema Trebinju i Crnoj Gori. To sam učinila u posljednjih 5 godina. Toliko mi je trebalo. Svaki dan vježbam toleranciju. Nekim čudom život nas testira pa tako i ja stalno srećem ljude koji govore ekavicom. Odgovaram pristojno uvjeravajući se da nisu baš oni bili na Golubovom kamenu.
Moram priznat da sumnjičavo gledam muškarce koji su tada bili vojno sposobni. Nikad ne pitam. Samo odmjeravam i pokušavam odgonetnuti. Nije da mi ide profiliranje. Trudim se zaista ne stavljati sve ljude u istu vreću. To je najbolje od mene. Ja sam formalno politički korektna, jako sam dobra u tome. Super mi je taj prešutni “dogovor” da u takvim razgovorima nitko ne  govori o ratu i bilateralnim odnosima. To podjednako zaobilazimo s obje strane. 
Odlična mi je bila priča ekipe iz Bg koja je silno željela iza rata ići na ljetovanje negdje u Hrvatsku. Počeli su od ratom netaknute Istre, nadajući se većoj toleranciji i preživljavanju automobila. Imali su pravo. S godinama su se polako spuštali sve južnije, kako je rasla tolerancija ili zaborav. Na pitanje kako su ih gledali, prihvaćali, kad bi u restoranu naručivali hranu mislila sam da će odgovorit kako su se pravili Englezi, to vazda pali. Odgovorili su: Prvo smo vreme, kako da vam kažem….mmm, jednostavno ćutali…Vazda me uhvati smijeh kad pomislim kako su pantomimom pokazivali jela i pića na menijima i smješkali se konobarima u nadi da će kao Srbi u Hrvatskoj nešto pojesti i popiti.

Oluja.
 Kako je taj teritorij u par godina okupacije postao njihov pa posljedično i Oluja najgori dan u njihovoj  povijesti? Zar nisu ušli u naše( tuđe) dvorište? Kako zemlja koja krije nestale i mrtve i podatke o njima može ući u pregovore s Unijom kojoj mi pripadamo? Neradnici ili nemarni u vanjskim poslovima? 
Žene u crnome. S obje strane ista bol, međutim, nisu njihova djeca, sinovi i muževi ginuli na svojim kućnim pragovima već na našim. I kad suosjećam, to sebi ponavljam.
 
Polomili su mi svo bagrenje pod kojim sam ih ljubila, barem neke od njih. Odrekla sam se tada Balaševićevih stihova lakše od ugljikohidrata. Zaboravila nezaboravnog Bajagu. Ne znam niti jedan njihov stih ni notu od 91. Ali sjećam se starih. Prepjevat ću jedan od nekad najdražih:
Hajde Bože budi drug pa okreni jedan krug, unatrag Planetu, devedesetprva je dugo trajala, a nama je trebala najkraća na svijetu…
 
Suočavanje s prošlošću: Aplikacija VS  t shirt

Oni su napravlili aplikaciju, mi smo aplicirali stihove na t shirt.

Aplikacija Oluja u Haagu napravljena je da anulira činjenice ,opovrgava sudske odluke, rekreira povijest. Pokušali su je promijeniti tada, bezuspješno, zašto bi sada uspjeli.
Citiram: smatramo da su umjesto vojnog mimohoda u Zagrebu sredstva mogla biti namijenjena civilnim žrtvama rata. Ponavljam: smatramo da rat niste trebali započeti, voditi na teritorijima Hrvatske, BiH, ubijati i rušiti do iznemoglosti ljude i zemlju. Tada mimohoda ne bi bilo, civilnih žrtava još manje. 
Za početak utvrdimo notornu činjenicu : Oluja je bila u Hrvatskoj, ne u Haagu.
 
Znam da biste mijenjali  vašu za našu. A biste li se mijenjali za najgori dan u povijesti?
Sve Srebrenice svi Vukovari sva Sarajeva vašeg zla. Svi oni pamte svoje najgore dane u povijesti. U vašoj režiji.( Frljić je tada, na sreću, bio premlad da bi asistirao u režiji. Sad asistira pri rekreaciji.Ne zna, mlad je ,naučit će da ne postoji nitko i ništa kontra Oluje jednako kao što ne postoji ništa kontra Splita. )

Najgori dan u povijesti.
Želite mijenjati taj najgori dan u vašoj povijesti za neki od naših? Možete da birate:
 Biste li 5.8. mijenjali za 18.11. u Vukovaru? Možda radije za 6.12. u Dubrovniku? Za 11.7. u Srebrenici? Za opsadu Sarajeva?  Ovo je” the best off “, nemojte da nabrajam dalje.
Znate što je Oluja prema Vukovaru, Srebrenici, Sarajevu, Dubrovniku? Budući da sam žena upotrijebit ću feminiziranu terminologiju da biste svi dobro razumjeli. Ukoliko ne razumijete pitajte svoje žene.   
Oluja je prema Vukovaru, Sarajevu, Srebrenici i Dubrovniku običan bad hair day.

Dobrodošli!
Dobrodošli ste u ovu lijepu zemlju, nekima zemlju prijatelja, nekima zemlju bivših ljubavi, nekima zemlju ljetovanja, nekima zemlju vaših nekad teritorijalnih, danas izrežiranih  verbalnih pretenzija .
Dobrodošli ste u zemlju u kojoj trener Hajduka nakon utakmice hvali svoje mlade igrače i naziva ih svojon dicom:-). Nije mi do nogometa, nego do te emocije. Kupija me zauvik.
 Želim vam da još jako dugo u nju ulazite u beskrajnim kolonama na tvrdim shengenskim granicama.Tako barem kucate na njena vrata, a ne kao tada, kada ste ulazili u nju, a prije vas granata.
Ispričavam se danas onima koje nisam znala razlikovati, koji su morali šutati. Svima koji su digli glas i ruku protiv zla, onima koji ne trebaju kucati dva put.

Sloboda.
Svak od nas zna gdje je bio 5.8.1995. Neki će na istom mjestu biti 5.8.2015.
Sa onim istim privilegiranim osjećajem ponosa i zahvalnosti prema svima kojih nema, koji su na krilima svojih izgubljenih snova donijeli Slobodu. Onu tako lijepu, tako dragu Oluju.
Nama nekako vazda treba veće zlo da se držimo zajedno. Njihov medijski projekt stvara samo nove sukobe. Zlo je i naopako. Nakon 10 koraka naprijed vraća me 9 natrag. 
Mi ipak odlučujemo sami. Svatko za sebe. Na nama je teret čuvanja vlastite povijesti, identiteta, zemlje, da  jednog lijepog dana sjednemo u krilo svoje unuke i ispričamo nekima od najljepših stihova priču o moru… kako cijeli život živimo tu, ko u nekom plavom snu…učimo ih da i  njima kušin bude stina, da su Dalmacija i more moje jedna duša ,a nas dvoje.Da tamo gdje su rođeni vole ljude, kako se sretna djeca jutrom bude i brižne ih majke uvijek uče na ljubav i mir…da se pjesme pjevaju ko prije i da se 5.8. svake godine barjak vije.
Dužni smo, našima i unucima koji neće sjedat u djedovom krilu.
Da postanu dobri ljudi i ljube je do bola.