Funerali, ultimativni spomenici životu

Funerali, ultimativni spomenici životu 

Odlaze pomalo svi naši bližnji. Taj bezdan gubitka jučer je bio nekako lakši zbog onog osjećaja pripadnosti u tom kolektivnom oproštaju, lakši za trenutak u kojem shvatiš da još nekome prema, da se ne čuje glazba, da je sve utihnulo u susjedstvu, da je čeljad koja dijeli Grad, porat, barke  i more neraskidivo i tako dirljivo vezana. Da je klub pomoraca šaroliko društvo i jedno od posljednjih utočišta misli i osjećaja usidrenih u Grad.

Dok su se od gospara Miha Hajtilovica opraštali njegovi najbliži na Pelješcu , čeljad se iz Grada s njime oprostila na moru…

 

Jedina je utjeha more. 

Klub pomoraca, okupljalište, svjetionik, posljednje utočište na kopnu.
Teatar sličnih uloga i sličnih glumaca. Duga je to i neizvjesna plovidba… taj život.
 Bile su ure od partence za bit na moru, ispred ponte od Porporele, u šest ura. Pomalo su svi  izašli.  Zatvorila su se i zaključala vrata od kluba pomoraca.  Kroz mala vrata svi se uputili prema svojim barkama. Ukrcalo se još celjadi  koja je čekala kome će se ukalumat. Pošla sam šetando na Porporelu.

Partili su pomalo iz porta. Male barke, gumenjaci,  glass boat,  svi skupa, fermo je na putu s Lokruma i Zrinski. Nešto sugrađana na ponti od ferala na Porporeli.

Bilo je šest ura, ure od funerala gospara Miha Hajtilovica. Maro i Baro su tukli , barke su trubile za posljednje zbogom čovjeku od mora, od ribanja, od susjedstva, od veselja, od crvene marame …od Grada.
Skladno i dirljivo, onako po naški.
Čeljad iz Grada, kamen i more.
Stajala sam na ponti od ferala, kraj klupe od prvih, stotih i neponovljivih poljubaca, na rubu svijeta gledajući barke i brodove, zvonio mi je u glavi gusar s Porporele,  poviše stijena koje vode do plavetnila o kojem nam životi ovise u doslovnom i u prenesenom značenju… stala sam, tužna i sretna istovremeno, gledajući u nadu i u vjeru.
Plutale su jedna do druge te barčice, skupljale se, fermo je Zrinski, fermo je Sv Ivan, fermali su svi drugi poznati i nepoznati brodovi i barke jer to se tako radi na moru, kraj mora, ferma se… zastane se, u jednom trenutku sve je utihnulo, svi su fermali za osjetit Grad kako je živ.
Ja sam od tog osjećaja skoro prestala disat. S nečijim odlaskom vazda isplačem sve što tada imam isplakat. Pomiješanih osjećaja tražila sam zraka dok su suze od tuge klizile niz lice pretvarajući se u one radosnice.
Došlo mi je da urlam skupa s trubama, sa zelencima, s morem, s Porporelom, Minčetom i cijelim gradom jer je odlazak jednog dragog čovjeka učinio Gradu osjećat se živim. Izgubili su ga njegovi najbliži, izgubio je Grad jedno svoje čeljade. Ali čudno nekako, što nas je u njemu manje sve smo nekako bliskiji. S Gradom, s kamenom, morem i ljudima koji žive u njemu, od njega, zbog njega i s njime.
“Ovdje se isplati umrijet.”
Davno je izgovorio na jednom divnom pjevanom funeralu Stipišić Dalmata, “ Ovod se isplati umrit”. Jučer su me protresle ponovo te riječi i bila sam spokojna jer je takvo mjesto uz more, pod suncem, u kamenu, u tradiciji, u poštovanju prema posljednjim odlascima  i moj Grad.
Usudit ću se nadupunit njegovu rečenicu. Ovdje se isplati umrijet, a živjeti je neprocjenjivo. Život je u Gradu svakodnevno izazovan, često zločest i zavidan, nekad prepun, nekad sablasno prazan, umrtvljen pa razigran, podvojen i podvojenih osjećaja…i sa svim svojim fizičkim preprekama, organizacijskim nesavršenostima, svakodnevnim njorganjima to je jedna neponovljiva avantura, iznimna vrijednost i privilegija rijetkih.
Još nas nije napustio Grad u nama, i neće, kako što ni mi njega ne napuštamo.
Zato su u njemu funerali ultimativni spomenici života, ne njegovog kraja.
 

3 thoughts on “Funerali, ultimativni spomenici životu

  1. Tilda says:

    Predivno, rasplakala si me i vratila mi osjecaj pripadnosti, onakav s kakvim smo odrastali u ovom nasem najdrazem Gradu, a koji je u ovo zadnje vrijeme nazalost poprilicno zamijenjen otudjenoscu. Prekrasan tekst, predivna gesta!!!

  2. Ivan says:

    Hvala vam na predivnom tekstu u ime cijele obitelji Hajtilović.siguran sam da će nas ovaj tekst još puno puta rasplakati…Od srca još jednom hvala i živite s Gradom koliko je to moguće.S poštovanjem,Ivan(unuk dunda Miha)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *