Ovog sam ljeta zapalila i popušila na Igrama kulturni joint

RazIgrano ljeto, odličan kulturni joint
Igre ove godine stalno istražuju što mogu ponuditi publici u smislu pomicanja standardnih granica, traže koje još prostore u gradu mogu ponudit dramskim izvedbama da u njihovu ambijentalnost uguraju sebe. Najmanje zabavljaju, a najviše čine, u kontekstu dramskog programa, ono što im je domaći rad, propituju  i preispituju. Ono što bi nam svima dobro došlo, na osobnoj, gradskoj, nacionalnoj razini, rade Igre na onoj umjetničkoj.

Moje su Igre počele s Crnom mati Zemlom čiji će se naslov pokazati najboljim sažetkom i bolno točnom konstatacijom. Emotivno bi me bila potpuno iscrpila da nisam bila ispunjena vatrenom pozitivom, naime, tu su se večer vraćali u Zagreb. Prisegnula sam da više nikad neću potcjenjivat 11 luđaka koji trče za loptom niti ću više ikad promisliti da su preplaćeni.
Tako su tu večer u koliziji bili moje veselje i zanos s osjećajem nemoći pred unutrašnjim crnim rupama i nekim traumama u ljudskim životima koje ne uspijevaju izboriti razlog za život, koje neminovno završavaju pokopom u crnoj zemlji. Sve što pokopamo duboko u sebe, (kad-tad)  pokopati će nas same. Izvadite iz sebe vlastite predloške za drame, samo oprezno i onda kad imate dovoljno godina i utakmica u nogama za neizvjesna suočavanja. Jezik sam bez većeg napora pratila.

Michelangela sam gledala drugi dan, od tada idem na premijere jer ne želim da mi neki komentari i reakcije kvare unaprijed doživljaj, da zastranjuju moju otvorenost prema svim umjetničkim izričajima. Nema mjesta takvima. Drugi je dio cijeli mogao stati u savršeni završni monolog. Dao je sve odgovore koje smo tražili kroz predstavu. One svoje još moramo naći. Nije da se svi preispitujemo nad svodom Sikstinske kapele, ali sumnja u ono što radimo i ono što jesmo u nekim se momentima pojačava. Kad postane dovoljno glasna, kad glasove kora fanatika budemo jasno čuli, istjerat ćemo stvari na čistac. Drugi dio predstave  u tome nije uspio. Slažem se s verbalizacijom problema, ne toliko i s “drvljenjem” po istom. Redatelj i Michelangelo na istoj klackalici umjetnosti, Michelangelo priteže, a koliko piza umjetnost ? Sve se glasnije postavljaju pitanja. Milijun cca kuna za premijerni naslov koji puni naslovnice o proračunu u kulturi . Zaniml jivo kako neki imaju potrebu preispitivanja smisla pozicije kulture u proračunu grada, ali ne i vlastite pozicije u istome. Zanimljivo pa je takvima govornica gradskog vijeća pozornica za kojom glume bez ikakvog impakta doli onog  telefona usijanog pozivima istomišljenika kojima je kultura kao tura u kafiću, pa vazda pitaju koliko to košta?

Dvije ture kulture

A koliko mene kao pojedinca košta prezimljavanje u gradu koji je specijalizirao na vršiteljima dužnosti, bez sadržaja i koliko me košta taj osjećaj puste selendre u kojoj takvi kvaziglumci s drugorazrednim političkim ulogama drže monologe za govornicom gradskog vijeća.
Osuđena dodatno na TV prijenos bolne stvarnosti za pozornicom veličine 60×60, s koje mi neki pokušavaju uskratit jedinu i nužnu terapiju kulturom i umjetnošću, a to je ljetno overdoziranje dramskim i glazbenim uratcima. Zimi često promrzla putujem u Zagreb i ne propuštam nijednu priliku da se ugrijem u HNK.
Nijedna tura pića u Gradu ne košta manje od ulaznice. Tura kulture od 250 kn s popustom za domaće (takav nemate u kafićima) košta vas 175, tura od 200 je 140.
Tako netko tko nije ni struka ni publika govori “meritorno”o kulturi iz perspektive “nisam  ginekolog, ali mogu pogledat” i vidi svaku dlaku prozivajući za financije, a da najvjerojatnije nije nikad kartu za predstavu kupio u životu. One često dolaze s funkcijom. Tako to funkcionira.

Previše svjesna toga trebam rehab pa često ljeti zapalim na harmonični kulturni joint. Par savršeno high glazbenih večeri u Dvoru “držat” će vas duže od bilo čega. Dubrovnik je neku večer plovio u intonaciji ne tražeći druge hridi, samo svoje umjetnike.

Mapiranje Grada

Odbrojavanje, na piru s Nalješkovićem i Držićem, prštalo je od veselja, svakakvih amora i mladosti. Prilika da iščitavaju ta dva autora birajući im nove pozornice mladim je snagama na kojima ostaje budućnost teatra istovremeno i pravi način da mapiraju Grad u sebi,  da mogu zagrebati ispod površine i uroniti u njegove ambijentalnosti, da iščitavaju povijest, interveniraju sa sadašnjosti, da mapiraju grad nekih od svojih prvih uloga, svojih prvih režija, svojih prvih tekstova, prvih koreografija. Oni traže sebe i svoje puteve u dramskim umjetnostima, a mi u njima nastavak Igara, sigurnost u  nova i uzbudljiva dramska iznenađenja koja će u njega donosit uvijek se rado vraćajući Igrama i Gradu.

Time to say Goodbye
(omiljena pjesma koja se ori s kruzera na odlasku iz luke)

Tokalo je, u neka doba, izać malo dalje iz zidina. Na adresi napuštenih i zapuštenih kvadratura na Kantafigu s pogledom na sve manje vidljivu lapadsku obalu teško sam se nosila s koncentracijom. Više sam bila usredotočena na preživljavanje nego na izgovorne riječi. Bjesomučno sam se mahala s moskarom, grčevito ga držeći i ne ispuštajući iz ruku, čak sam na kraju na kratko samo pljeskala, ne zato što nisam htjela, nego je ta vrućina iz mene izvukla sav život. Prvo što sam (se) pitala nakon predstave je – je li tortura publike vrućinom u službi ritma ili ispravka?
U nizanju rečenica “mogao sam ovo …ali nisam”… ” mogao sam biti… Ali nisam ” pomislila sam, koncentrirajući se da štedim udahe.”Pa jesam li mogla bit doma ispod klime .. Ali nisam “.
I dobro da nisam.
U trenutku otvaranja prozora u drugom dijelu predstave, nadali smo se zraku koji jednostavno nije ulazio, a sve me više i dodatno gušio prizor kruzera koji je upravo tada, u savršenom trenutku, u režiji sudbine Dubrovnika, (izrežiran sudbinom Dubrovnika ) sporo klizio pod prozorom zaklanjajući pogled i osvješćujući činjenicu da odlazi  iz grada koji još uvijek nije spreman na vlastite ispravke ritma.

Tražila sam osvježenje na taraci, našla ga
Pod balkonima.

Napokon olakšanje i vjetar u borovima odlične scene koja je sve rekla i cijeloj predstavi je držala tercu u tišini.
Presušena zemlja koja više ništa ne može dat, koja više ništa ne može obećat. Taj šum u borovima podsjećao me atmosferom na Twin Peakes. Stalno se nešto slutilo.

Odnosi koji prestaju bit ljudski, u pogubnim ratnim vremenima koja zaboravljaju na čovjeka. U vremenima u kojima i Nebo zaboravlja na čovjeka. Dani natopljeni molitvama bez uslišanja. Sva ta mala mediteranska mjesta isprepliću u nekoj čudnoj mreži sudbine ljudi koji u njima žive. I koliko god se opireš nema snage za bolje. Prokletstvo malog mjesta je u neminovnosti da se nađete nekome na putu ili postanete nečija sudbina, u neminovnosti da svoju onda morate dijelit sa svima.
“.. da sam znala da će sve ovako bit odavno bi otišla iz ovog mjesta..” . Sadašnjost se prepoznaje u desetljećima davno napisanim, a danas izgovorenim rečenicama koje i dan danas neki često promisle. Prepoznaje se u sudbinama drugih i drugačijih, u onoj univerzalnoj neprilagođenosti društvenim normama i okvirima. “Svako naše malo mjesto u duši je uvijek isto”, ono u neka doba sputava i guši.
Rasprodaju se zrcala i lusteri iz puke nužde i nevolje, rasprodaju se i srebro i zlato, a i ljudski životi, dok se priča zrcali u sadašnjosti, čini se ponekad, kad pomislim na ovaj Grad i na ovu zemlju, “da zaista ne postoji svetac koji zna jezik kojim govorimo. ”

Zato nam ostaje jedino oslonit se jedni na druge. I na Igre. Spaljena zemlja nije još spalila nadu i vjeru u čovjeka, u umjetnost i kreativnost.