Stavite pamet na Tez.or0,00

 

Stavite pamet na Tez.or0.000,00

Ova je predstava, na obljetnicu smrti, tako divno opjevala život. Držićev vlastiti, i život koji je, u smijehu i u suzama, s ljudima dobrim i naopakim, njegova vječna inspiracija. Vodila nas je kroz prizore njegovog života i stvaranja pune dvije ure u vremeplovu punom emocija, doživljaja, veselja, razbibriga, briga, turobnih misli i primisli, bojazni, kroz rečenice koje smo davno pročitali, u kojima se pronalazimo bezvremenski. Zrcali se svaki od naših, u tim vrludanjima svakog životnog puta, u skretanjima s istoga koja su nekad naš izbor, ali nekad i van naše kontrole. Pomalo kafetarijske aluzije na stvarnost jedine su me u nju vraćale, da me otrijezne od opijenosti i učine mi jos jednom shvatit univerzalnost rijeci, misli, osjećaja, karaktera utkanih u njegova djela na nacin da me je ponos, na Grad i Držića i osjećaj pripadnosti istima, dovodio kroz te rečenice, u momentima, do ganuća.

Izvukla je iz njegovog opusa svu raskoš izvornosti i životnosti mladosti. Mladost je na toj pozornici bila zarazna, skidala je godine, zatezala lice, nisam skidala osmjeh s njega od te njene ljeposti. Razigrane koreografije živahnost su i mladenački zanos vodile na sljedecu razinu, činile su mi cupkat nogama i zanosit se da jos mogu tako poskakivat, tancat… I divan je izbor, ustvari, odabir studentata, te mladosti koja se glumi uči, koja će pamtit zavazda svoje prve korake, svoje prve predstave kao prve ljubavi. Katapultirale su me te koreografije i pjesme u doba mladosti, veselja, one uznemirenosti ljubavne, svakog pogleda, poljupca i dodira, nekako su bile tako iskrene i stvarne da sam čula u glavi, dok sam ih gledala, one stihove: …lijepo li je igrat pjevat dok si mlad, a jos ljepše biti ljubljen to se zna… Tu nije nitko glumio mladost, na pozornici je zaista ta mladost bila mladost, sjajila u svoj svojoj blistavosti i bezbrižnosti. Sjajni songovi, lepršave koreografije i mladenački nezahtjevne spretnosti u njima, zaista divna ostvarenja. Bila je to nepatvorena, autentična, vrckava svečanost mladosti.

Držimo se Držića

Vazda se trebamo držat Držića. On drzi vodu, ugradjen, ukorijenjen u svima nama, u svim nijansama ljudske naravi.
Njegove se rečenice ponavljaju kako sto se povijest ponavlja.
Ukazuju, prozivaju, prepoznajemo ih kao svoje, kao iz sadašnjosti. Svi se jednom u zivotu sudaramo s rečenicom koju sebi izgovara: “Vise su cijenjeni oni koji manje umiju, nego oni koji vele znaju i razumiju.” Neki se s time mire i pomire, neki su zauvijek u sukobu, sa sobom i sa svijetom oko sebe. I kad ga družina zove, zna da “od te ljubavi sit ne moze bit, ali ko je namuran nije sam, a mahnitos jednostavno čovjekom ovlada.”

Umjeteonstvo glumačko

Kad je kao Pomet izgovorio rečenicu : treba se s bremenom akomodavat, dogodio mi se bljesak stvarnosti, koji mi je smetao već na Hinkemanu, a to je ona uloga pivopije iz reklame. Taj me Hinkeman imenom užasno podsjećao na Heineken. Je li reklama tako bravuroznom glumcu s bremenom akomodavanje, kao sto je nama, na primjer, afitavanje? Reklo bi se da i to dobro radi. Tu sam se malo ukljucila u stvarnost iz, skoro napamet znanog Pometa, uz svaku jarebicu, prepelicu, kapuna, vidjela bocu pive, a ne zmuo vina. Nije mu za zamjerit. Dao se, svega je sebe dao, u svakom prizoru, kroz sve likove, zaista odavno me neka predstava nije držala tako za sebe, u sebi.
Ponovio je to, s bremenom akomodavanje, i dva puta, za ne falit, da dobro memoriramo.
Njegov je Skup samo utvrdio gradivo. Stvarnost se vratila u najgorem mogućem obliku, u obliku duga i dugova, samo su se gomilali. Povratak u stvarnost osvijestio je bolnu činjenicu da nema mjesta, nema prostora za neke tradicije i vrijednosti. Da placamo i svoje i tudje dugove. Da imamo puno vise od 20 ludijeh nakaza. Da je u nas “dukat car i gospodar.” Da smo odavno već Stavili pamet na Tezor0,00….zaboravili na čovjeka, pa u životu ima vise plača negoli smijeha. Aristokratski je despotizam zamijenio primjenjeni nepotizam. Cesto nazivaju neprijateljima upravo one prave saveznike Grada, dan danas.

Život je san

A Fortuna, nestalnosti radi ženskoga roda, “sad te kareca, sad te duši.” Kojim putem hodamo, biramo sami. Hocemo li se pobunit protiv nahvao isto tako biramo sami. Drzicevski je, svakako, pobunit se. Ako vaša pobuna čini bolje Gradu ne marite kad vas neprijateljem Grada nazivaju. Svaka, pa i najmanja pobuna, zlata je vrijedna. Završio se san urotničkim činom, urotili se svi protiv nahvao znanjem i vrlinom. Pomolimo se da nam djeca čitaju Lektire i gledaju šire.

Neki dan sam fermala s Kerom u Klubu pomoraca, prisjećajući se svake, pa i najmanje pobune Nazbilj…Onima koji su je svojim dolascima na performanse podržavali, sve je bilo jasno i ostalo je zapisano u sjećanju. Ovaj put cu se spomenut “Deklaracije Nazbilj”, neka ostane u pameti svima.
Na kraju balade mozes plesat Lindjo, sa zvijezdama ili step… Život je zavazda lijep kad nijesi slijep…

NAZBILJ JE SKLADNO
NAZBILJ JE LAKO
ISKRENO, POŠTENO
TO NE UMIJE SVATKO
NAHVAO KUDIT
VAZDA NEPRAVDI SE ČUDIT
PROTIV NESLOBODE SE BORIT
OD LJUBAVI IZGORIT
MUDROST POŠTIVAT
OD ZLA SE SKRIVAT
ZRNO PO ZRNO
RADOM POSTAT
UČENJEM DOZNAT
ČOVJEKOM OSTAT
BOGA SE BOJAT
ZA POSLJEDNJI KONAT

Stavite pamet na Tezoro.

Iako je svima prva asocijacija na materijalno, nisam na to mislila. Nego onako kako je na njega pamet ova predstava stavila. Blago koje se ne broji u kunama ili eurima, nego u versima, slovima, rijecima, ono nematerijalno koje baštinimo, tako krasno opjevano u ovoj predstavi koja prica, razmišlja, povezuje, upire prstom, proziva, doziva i nadasve arajdava.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *