LIBERTAS

LIBERTAS

Ususret podizanju barjaka Slobodi, razmišljam o njoj.
Koliko smo zaista slobodni?
Jesmo li uopće slobodni?
Koliko smo slobodni na osobnoj razini, koliko je slobodan naš Grad?

1

Sloboda

Dubrovačka je Republika svojim promišljanjima oblikovala i aktima definirala svoju slobodu do najbolje razine mogućeg. U manirima najboljeg brendinga o toj uvjetovanoj i mukom, upornošću i soldima, isposlovanoj i plaćenoj slobodi, još dan danas pričamo bajke i priče. Je li to bila umješnost privida slobode i da li je svima davala osjećaj iste? Nije. Formalno nisu svi ni bili slobodni.
Slavna je Republika ukinula trgovinu ropstvom prije nego je u nekim zemljama ono i postojalo.
Tome će sad 600 godina, 1416-2016.
Sloboda nije podignut barjak Libertas. Sloboda nije samo 91 va. Sloboda treba bit jedini i najveći brend ovog Grada. Ali on je se uporno odriče i stavlja na čelo grada ljude koji zaboravljaju da je u tu slobodu utkano puno umješnosti ali i proliveno puno krvi.
To je ona sloboda kojom upravljamo vlastitim gradom, prostorima u njemu i oko njega, njegovom sadašnjošću misleći vazda i na budućnost. Propitkivanjem, osluškivanjem svojih građana, svojih posjetitelja, promišljanjem i odgovornim odlukama koje podrazumijevaju suživot i generiraju održivost.

single_652x435_1452186249slika

Fotografija: Pavo Urban

Inače, svakodnevno robujemo.
Netko robuje s osmjehom na licu, malo čvršćeg duha i rezistentnosti.
Netko se pomaže normabelima, alkoholom, travom, a netko očajava svjestan neslobode u sebi i drugima.

Sjetimo se mudrijih od nas, Sv. Tome Akvinskog:
Slobodna volja nije ništa drugo nego mogućnost izbora. Najgore mi je gledat Grad kako ga stavljaju u okove svojih interesnih krugova i u položaj u kojem nema izbora nego robovat njihovim kompenzacijama. Grad nikako da zasluži nekog lokal patriotu koji neće svirat onako kako oni odozgo dirigiraju. Dubrovnik, taj financijski neovisan superjunak trebao bi bit dovoljno ponosan na sve materijalno i nematerijalno koje baštini stoljećima i oduprijet se zlima i pohlepnima, ali fali mu pokriće u ljudima. On je danas grad o čijoj sudbini neki odlučuju na razini sms -a.

Inače, načelo slobode ne postoji bez kontranačela odgovornosti, tako za djecu kazneno odgovaraju roditelji…a za ono što se Gradu događa ne odgovara još uvijek nitko.
Determinirani smo društvenim konvencijama koje su nam nametnute. Neki ih lakše podnose, neke sputavaju. Lako je biti dio većine.
Usađene su rodne uloge, one koji ih mijenjaju gledamo s prezirom… u nas s sve podrazumijeva umjesto da je stvar izbora…

Nezavisnost

Često nedostižna. Kad postanete svjesni te riječi i težine koju nosi u vašem životu, imate već dovoljno godina. Pogledom unatrag utvrdite greške u koracima koje su dovele do ovisnosti o familiji, o poslovnim odnosima, o emotivnim odnosima, materijalno. Bez obzira koje godine dočekali uvijek je važno radit na tome da postanete nezavisni. Održavanje statusa još je teža misija. Ali vrijedi svake kapi znoja.

 

Nezavidnost

Pretpostavka slobodi. Oslobađanje od tog osjećaja i njegovih razarajućih posljedica bitno bi promijenilo osjećaj slobode. I puno bi ljudi zaista bilo slobodno.
Niti želim niti mogu imati sve što imaju drugi. Odrastanje pomaže nezavidnosti.
Zašto bi Dubrovnik trebao imati sve što ima Monte Carlo?
Zar Dubrovnik zaista želi biti  Monako?
Ne, to su samo frustracije onih koji misle da oni sami najbolje žele za njega.
Koji bi retard želio, tako jedinstvenu i neuniformiranu priču o skladu materijalnog i nematerijalnog u nerazdvojnu i posebnu cjelinu, kao što je ovaj Grad, učiniti klonom i kvaziestetskim operacijama u prostoru, betonskim filerima, napunit i zauvijek promijenit lice grada u bezličnu masu sličnu plavušama iz najgorih makeovera. Ovaj grad puca po šavovima od korupcijskog botoxa kojim pune posljednje milimetre njegovog bolnog resursa-prostora.
Terminal u Gružu nije tek zahvat, od te se operacije ovaj grad zadugo neće oporavit, oporavak neće bit dug i bolan, nego nemoguć.

Libertosukcija.

Ne želi Dubrovnik bit još ljepši, još veći, još bogatiji, još poznatiji. On samo želi bit i ostat ono što već jest.

Skladan i slobodan.
Nije se za svoju slobodu stoljećima borio da bi je sad pohranio u I cloud, tamo negdje gore gdje se simbolično vijori barjak Libertasa, nebu pod oblake.
Ona mu treba u svakom trenutku, sad i zavazda, očajnički mu treba da bude ono što jest i ne izgubi svoj identitet. Mi trebamo stat u obranu njegove slobode. Jer tako stojimo i u obrani svoje vlastite.