Ako pamti srce, noge će za njim.

” Bati mi kolo s istijem hodom.”

50 godina balanja i pjesme, veselja, divnih nošnji, tankih strukova, lijepih glasova, rumenih obraza, ali i 50 godina backstage realitya…gužve u svlačionicama, posuđivanja bijelih dokoljenica, strke pred nastup, neizvjesnosti pred turneju, dodavanja fermaja, šminkanja u zadnji čas… ko mi je uzo pregaču, gdje mi je lijeva čizma, žuljaju me ove , raspala mi se punđa… malo mi stegni ozada, popusti mi pas, ne mogu disat…čvrsto mi veži fjoku, nemoj da mi ispadne.. pa uz sav trud da sve bude kako treba letile su po pozornicama crevlje, pucale kružnice, padale bječve, putili smo se i zapinjali preko odvezanih vezica, popuštale su fjoke, lastike, klizali smo se po rasutim crvenim perlama od koralja, gubile se kotule, padale gače…

4

Mislite da bi nešto od navedenog mijenjali? Nikad. Linđo je izvanka, jednako kao i iznutra, bio uvijek ono što jest, jedno divno životno šarenilo puno pjesme, plesa i razdraganosti. Linđo je svima koji su kroz njega prošli bio rasplesana, uzbudljiva i referentna točka u mladosti, u životu. Emocija kojoj se za svaku godišnjicu vazda vraćamo. Iako amateri, ništa tu nije bilo amatersko . Posebno ne predanost, volja i entuzijazam koji se u svakom koraku prenosio na slijedeću generaciju.
Tornjaj mi kolo, s istijem hodom, kreni životom, s ruke na ruku-s duše ne dušu.”
Mene su učili, savjetovali, poticali, bodrili, usmjeravali. Nisu to bili samo prvi plesni koraci već i oni životni.

3

Nisam ni svoju prvu crvenu šminku u životu kupila jer je to nalagao modni trend u jesenskom izdanju Voguea te godine nego da budem lijepa ko sestre Tomićke koje su bile i moje starije sestre:-) Bome da mi je Jelica rekla koju da kupim. U početku to bijahu dvije ravne nespretne crvene crte preko usana, dok se nisam ispraksirala i zatvorenih očiju, minut pred nastup, ocrtavala prepoznatljivi osmjeh svih linđovki, onaj crveni.
S tim istim veseljem ja svaku godišnjicu koračam uzbuđeno prema Galeriji ili Lazaretima ususret provama koje me vraćaju u bezbrižnost . Koračam s onom istom voljom da dam sve od sebe pa makar i toliko godina poslije. Ako pamti srce, noge će za njim.
“Poslušaj Linđa , kako ti svira. Srce ti dira , ne da ti mira. Danu more, ko more. Ko ne more, fora napolje. ” I bilo je tako. Svoju sam prvu provu završila u sretnom predinfarktom stanju.

2

Bilo je to u jedan utorak. Potrefilo se da je taj utorak bio i svjetski dan bez grudnjaka. Sama sam se sa sobom smijala zamišljajući žensku ekipu bez tog esencijalnog predmeta. Te sam večeri otišla na provu u Galeriju. Ipak s korpićem. Prvi sam put u životu i stavila korpić na sebe zbog prove od Linđa. Taj napor bez potpore ipak ne bih izdržala.
Naravno da je Sule krenuo u ritmu velikih očekivanja. Puhali smo, uzdisali, ali nismo se dali. Vazda ta Posavina. Sve je dobro dok ne krene dučec, promislim. To ni sa pomagalima nije više izvedivo, a kamoli bez istih. I u najboljoj verziji događaja taj dio koregrafije trebao bi za nastup za 50 tu godišnjicu Linđa biti prilagođen da se dok plešemo dučec ne držimo za ruke nego da ih držimo( grudi), obje , čvrto s obje ruke budući da je nepravedna i mukotrpna borba s veličinom, količinom i gravitacijom:-) Tko je ikad plesao, zna dobro o čemu govorim. Zato smo čvrsto ostali na zemlji i uz drmeš po velikoj kružnici napravili i pokoju manju, ” tri put poskoči, na jednoj ploči”, zamantrali se vrteći se i pozornicu prepuštali drugima.
Postoji još jedan razlog zbog kojeg idem opet na prove od Linđa .
Da me Sule oslovi sa : Djevojko!( lajkam) Manje pričaj! ( ne lajkam)
A to je ujedno i mjesto gdje manje-više svi znaju samo vaše djevojačko prezime:-)
I tako je uz ” vozi, nosi, pjesma te nosi”... i fizički napor postao piece of cake. Onda poslije zajedno na piće uz pretrasanje starih fotki sa tanahnim strukovima i pomno uzgojenim brkovima. Smijeh i veselje. Najbolja terapija.
“Nemoj šeta ni ometa, čuvaj druga pokraj sebe”
Linđo je vazda bilo mjesto zajednišva, prijateljstva , dijeljenja. Onako mušketirski svi su bili za jednog i jedan za sve. Naravno, uz malo koreografijskog nadmetanja.Uvijek je bilo mjesta za novu mladost i nove ljude, nove prilike da se postane linđovcem. Poznalo bi se linđovke i po hodu Stradunom zdricanih leđa i uredno pokupljene kose u neizbježnom điru poslije prove ili nastupa. U razredu se isto vazda znalo tko je( faca 🙂 linđovac. Ponosno sam predavala unaprijed opravdanje za izostanke pred turneju. Taj su amaterski zanos i mladost zaista svi podržavali i prepoznavali. U raznim organizacijama Linđove su turneje bile najbolji nositelji i promotori tradicije pjesama i plesova, bogatih, predivnih nošnji, umiješnosti i mladosti.

Ne fermaj Linđo, što god da bilo.
Kad nije tih ratnih godina fermo, i neće. Turneja” Od srce dar” bila je ratna turneja. Rat je odnio neke drage linđovce, zauvijek. Ali duh nije posustao, nije se fermalo udarat u lijericu, kolo nije stalo, kolovođa je nastavio s uzvicima koji su Linđo vodili do njegove 50 te godišnjice, do danas.

” Nemoj zbijat ni nabijat. Imate mjesta, da vas je dvjesta. “
Puno nas je, zbijamo generacijske redove, a dohodu Linđovci i s drugog kraja svijeta samo za ovu prigodu. Plešu učitelji sa učenicima, majke sa sinovima, očevi s kćerima. Rezerviraju se karte, popunjaju se stolovi za večeru. Nemojte okasnit uzet karte, obećavamo, ko i vazda, jednu arajdanu večer s Linđom.

Linđo je i priča o zaljubljenosti, ljubavi, plesnim i životnim parovima. Počinje sa: “Djevojku za ruku, rumenu jabuku “ , a tko dobro sluša i slijedi stihove ” Zagrli je odma, vodi je doma” dobro je i prošo. “ Pogledaj curi crne oči, cura će momka, u oba oka” . Što će cure na to nego ostat bez teksta te promislit:  “Mladiću lijepi, što ću ti rijeti”. Onaj tko je okasnio i nije reagiro moro se pomirit s time: “ Srijeda je moja, cura je tvoja. Eto zašto treba budno pratit i slušat komande u Linđu:-)

1

“I stani mi pani, komandu mi pazi.”
Netko mora komandat. To što nam Sule vodi prove za godišnjicu poseban je flashback na te dane . Kad glasno uzvikne slijedeće kolo trčeći iz svlačionice svi doletimo pred njega kao da je još osamdesetsedma. Malo, malo pa zaustavi i reče, kad fermate skakat idu dva koraka pa drmeš, zaboravio sam reć. Prisjeća se tako svakog pa i najmanjeg detalja u koreografiji. Onih koji su dio samo njegove memorije. Ipak je svaka koreografija prošla kroz njegove glavu, noge i ruke.
Linđo je ustvari njegova životna koreografija. To je priča u kojoj prenosi ljubav i vještinu plesa i pjesme na mladost koja tu ljubav prepoznaje i prihvaća, njeguje i voli, ljubavlju uzvraća, u kojoj su svi dio igre i veselja, u kolu u kojem za svakog ima mjesta. On je ispričao tu priču od njenih prvih nesigurnih koraka preko tog nezamjenjivog osjećaja pripadnosti u svakome od nas, do zanosa i ponosa sa svakim pljeskom na pozornici.
Usadio je u generacije plesača da se trebamo trudit i dat najbolje od sebe, od držanja, koraka, pogleda, osmjeha… sve to zajedno predstavlja posebnu priču o svakom plesu.
Zato kad bilo tko pogriješi korak, on zaustavlja i počinje ispočetka. ” Denu mora linđo, sviraj mi krilo, slabo je bilo. Moglo je bolje, kolo je moje” I tako sve dok ne bude jedino prihvatljivo, a to je savršeno.
Ta njegova iskra još je uvijek jaka zato ćemo do nastupa bit spremni, izgubit pokoji dekagram i upamtit koreografiju ( do slijedeće godišnjice).
Vrati se na kružnicu, početak! Idemo! i sad ga čujem kako govori.
“Druga runda istog čuda.  I bala, bala, Suli hvala” 

I zaista jest čudesan način na koji nas Linđo veže, zauvijek. Na audiciju me iz Karmena u Lazarete za ruku dopotezo Mario Matana. Ja nisam bila linđovka desetljećima kao neki plesači i plesačice ali valjda sam bila u ono najbolje, srednjoškolsko vrijeme, koje je zavazda ostalo u meni. Nakon srednje put me odveo na faks u Zagreb i rekla sam Linđu samo adio do svake slijedeće godišnjice i prilike da budem opet dio neponovljive priče.

“Čuvaj mi Linđa , on ti je dika .”
Čuvam ga, u sjećanjima na bezbrižnost, mladost, na fotkama punima osmjeha . On je ponos Grada i svih koji balaju, pjevaju i sviraju u ritmu predanosti i pripadnosti Linđu.
Stoga ću nastavit u tom ritmu... ” Počini , oduši, košulju osuši” ali bez onog završnog stiha koji na kraju govori: Fermaj Linđo, dosta je bilo jer ovoj priči želim, a vjerujem da govorim u ime mnogih generacija, još puno kola s istijem hodom… zato ponavljam onaj drugi povik:

Ne fermaj Linđo, što god da bilo!

Dan neovisnosti o trajnim glagolima

Dan neovisnosti

Je li Dubrovnik mjesto u koje će ljudi dolazit neovisno o tome tko je na vlasti u zemlji, čija je bandjera na zidinama, kakvog gradonačelnika imamo, radi li TZ svoj posao ili ne, jesmo li dobri i gostoljubivi, jesu li polijepljeni jumbo plakati u svim većim svjetskim gradovima, da li je prevruće ili umjereno gužvovito?

prazan_grad

Odgovor je DA.

Oduvijek su mi bili upitni novci koji se troše na kojekakvo brendiranje Dubrovnika. To je kao pituravanje tunela dva puta. Hrvatske uzance sklone su toj repeticiji koja služi da se novac poreznih obveznika proslijeđuje nekim pravnim i inim osobama koji će za TZ odraditi taj posao. U obliku slogana, loga, novog turističkog sadržaja. Nisam sigurna da bih u New York opet pošla zbog novog loga velike jabuke već zbog svega što je taj grad bio prije i poslije ili loga ili slogana ili Giulianija. Daj malo kruha povrh pogače. Jedino suvislo činilo se ulagati u oksimoronsku promociju  zimovanja u Dubrovniku, gradu kojeg svi vežu uz ljetovanje.

To pak niti jedna TZ Grada, Županije ili HR nije uspjela kao niti jedna gradska administarcija. Mission impossible ? Trajno nesposobni za zadatak? Ponekad sam uvjerena da ne želimo dovoljno uspjeti u tome.

Možda zato što i mi sami iz njega volimo bježat zimi? Koliko onda možemo bit uvjerljivi u tome da privučemo druge da u njemu borave? Ma lijep je i po kiši, uželila sam se praznih ulica, volim kad je pusto i mirno…možda, par dana.

Turistički sektor toliko se iscrpi ljeti da čezne za barem nekom pauzom u obliku zimskog sna i odmora. Međutim treba nam predah, a ne odmor od kojeg zakržljamo. Čini se da taj ritam u izmjenama ljetnog ludila i zimske pustoši već polako ulazi u genski kod grada i njegovih ljudi. Bez obzira na načelna prozivanja u turističkom kontekstu, kako nema ničega zimi u smislu sadržaja, ja se bunim jer meni osobno nedostaju sadržaji koje u zimsko doba s više slobodnog vremena sama želim i mogu konzumirati. Tako će mi uvjetno falit i linija Dubrovnik Frankfurt da bih ja mogla otputovat u bilo kojem smjeru bez najmanje tri presjedanja. Istu tlaku ne žele ni oni koji se dovoljno dragovoljno i sporadično upute u ovaj grad zimi. Ali dajte da letimo s onima koji slijeću na Čilipe, lijepo molim. Ili izregulirajte uvjete u kojima se na njih može slijetat. Zabrinjavajuća bi bila statistika u zadnjih 20 god koliko je puta let za Dubrovnik sletio u Split, uvjrena sam. Dolazit će i zbog toga što su Dubrovnik drugi prepoznali i pomalo prisvojili. Na dan neovisnosti nije bilo hrvatske bandjere par sati na zidinama. Možda stoga što smo ipak ovisni o Igri prijestolja, korejskom realityju i drugima koji paralelno odrađuju promotivne kampanje za Dubrovnik pa smo par sati na Dan neovisnosti mijenjali za par milijuna noćenja i potencijalnu financijsku neovisnost? Osim te praznično deklarativne neovisnosti teški smo ustvari ovisnici.

Odgovor je NE.

Presudna je povezanost. Ne možemo od turista očekivat da lete 15-24 sata da bi došli do Dubrovnika. Toliko zagrijani možete bit samo za neku destinaciju u kojoj ćete ostat najmanje setemanu prije polaska na povratnu torturu po aerodromima i kašnjenjima u zimskim uvjetima. Ako postoji direktna linija onda su i marketinške aktivnosti usmjerene da iz tog grada dovedemo svaki vikend na city break što više ljudi pa im posljedično ponudimo neki doživljaj i sadržaj dok su u njemu. Osim, naravno, wellness und spa und spavanje. Tad pituravanje ima smisla, u početku s manjom kantom. Nama se ta pitura stalno proljeva na sve strane i blijedi nam sjaj ugleda koji grad ima kao turistička destinacija. Trebalo bi sastrugat stare slojeve piture i počet ispočetka. Frankfurt je vitalan. To je prva i prava linija za reanimaciju. Slažem se da riskiramo i s nekim drugima. Da radimo na produženju sezone low cost letova koje već imamo, da krenu 15 dana prije, završe 15 dana poslije pa smo kupili jedan mjesec.

A što mi radimo po tom pitanju? Kao i uvijek: We are working on it…:-) Valjda nam je previše dobro kad smo se prestali trudit. Ako nam je ovako dobro, zamislite gdje bi nam bio kraj da nešto napravimo i odradimo do kraja. No dobro, radimo na tome.
Ovo je zemlja koja jednostavno više voli trajne od svršenih glagola.
Pa dajte kakvu ideju na tu temu, ne budi vam zapovjeđeno ili nedajbože ukradeno…

Problem je i to što se Face uvijek uljuljaju u svojoj ljepoti i samodopadnosti. U tu zamku upadne ponekad i Dubrovnik.
A bilo bi lijepo bit Faca cijelu godinu, zar ne ? Ne samo ljeti ili nedajbože pred izbore.