“NIŠTA VIŠE NIJE SVETO, SVE JE BRUTO, SVE JE NETO…”

Kvadratura memorije

Postoji li dostatna kvadratura memorije u koju će stati sva naša sjećanja i emocije od 1991.? Čime se ista izračuna ? Kolika je po izračunu investitora , a kolika po izračunu branitelja ? Zar ne bi uspomene i sjećanja, što lijepe,što grube, na te ratne godine ispunili Imperial i jos 10 takvih prostora ?

snizenje

Kolika je ” izgrađenost” memorije unutar tvrđave koju, ups, određuje investitor ? Koja je pozicija te kvadrature unutar tvrđave koju, ups, gle opet, određuje investitor?
Investitor je u svakom slučaju netko tko može sugerirati poziciju i kvadraturu u kontekstu projekta ali nije to baš Sveto pismo niti je obvezujuće. Investitor, naravno, sugerira zapadni bastion jer je isti bolji, veći, prikladniji, funkcionira kao zasebna cjelina, ima zasebne ulaze, depo, a ne stoga što centralni dio želi za svoje kulturne i nekulturne sadržaje neometane od strane memorije koju bi mozda najradije izbrisali, da i ne postoji. Ali ona itekako živo postoji i čezne za prostorom koji će je prepričavati, poštovati , pamtiti jer proživljavanje zasigurno nikome ne bi poželjeli .

Slijedeći zadatak investitora je zadovoljavanje kulturne kvadrature unutar tvrđave. Jedna se, osim tako deklariranog pogleda na Grad , zove i kongresni prostor. Onaj koji se u tren oka pretvara u neki novi culture club? Zatamne se svjetla, razmaknu stolice, dolaze uzvanici u svečanim toaletama?
Često se dogodi, kao i u ovoj priči, da mi ustvari nemamo toliko problem s investitorom koliko s nama samima. Česta je pojava u hrvatskom društvu da zakone, odluke i sl. ne poštuju upravo oni koji ih donose. Kad već slijepo poštujemo štetan Gup koji nam devastira posljednje zelene oaze Dubrovnika zašto nam je onda tako teško poštovati Odluke Gradskog vijeća koje nisu vezane uz bilo što nego uz jednu tako značajnu i osjetljivu tematiku Domovinskog rata?

Domovinski rat je svima na svakom predizbornom repertoaru . Zagrijavaju se sakupljači bodova. Rastezanjem branitelja. Na svim razinama pa tako i na lokalnim . Predatori koji vrebaju glasačke skupine uvijek imaju neki respekt prema kategoriji branitelja, kad im trebaju.

Deklarativno uvijek su na njihovoj strani. Ono sto se branitelji trebaju pitat, zajedno sa svima nama koji sjećanja držimo u sebi i oko sebe te, što je najvažnije, još uvijek držimo do istih, je zašto Dubrovnik nema gradsku administraciju, vlastite snage koje će iz svojih i sredstava fondova, obnovit tako važno zdanje, u njega većim dijelom stavit Muzej domovinskog rata, a ostali prostor sami sadržajno osmislit, iznajmljivat i njime gospodarit ?

Da ipak nešto bude središnje i centralno pozicionirano investitor je dobre ruke ponudio čak cca 50 tak kvadrata u središnjem dijelu za kompenzaciju. Hoće li GV ustrajat u svojim odlukama na središnjem dijelu tvrđave, kako i priliči, ili će o tome ipak središnjice odlučivat? Predaj se. Stranka ti zahvaljuje.Tko onda ostaje u obrani? Povijest se ponavlja. Uvijek šačica.

Kako je ta tvrđava nakon što smo je krvlju obranili opet pala u ruke nekih drugih krvnika?
Lako. Tako (ne)shvatljivo lako. Prodajom i predajom. Tim redom se to dogodilo. Prvo smo prodali, a onda su se neki prestali borit protiv toga. Nećemo valjda u jednom Dubrovniku dozvoliti političarima da financiraju svoja obećanja prodavanjem slobode pa makar i u obliku njenih simbola. Jer političari to jednostavno vazda rade. Financiraju svoja obećanja iz tuđeg špaga. Samo što se u slučaju Imperial ne radi o srebru i zlatu već o ljudskim životima.
Ponajviše onim životima koji su zauvijek stali na toj tvrđavi s pogledom na Grad koji su branili .

Zaista, nista vise nije sveto, sve je bruto, sve je neto…
To je trenutak u kojem smo na sve stavili barcode. Još samo da čujemo cijenu. A onu dobro znanu Non bene pro toto… stavimo van snage.

Ipak odlučujem da ona još uvijek stoji jer nije da prodajemo svoje vrijednosti za sva blaga ovoga svijeta nego, na žalost, samo za neki mali mizerni dio istoga.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *