“NIŠTA VIŠE NIJE SVETO, SVE JE BRUTO, SVE JE NETO…”

Kvadratura memorije

Postoji li dostatna kvadratura memorije u koju će stati sva naša sjećanja i emocije od 1991.? Čime se ista izračuna ? Kolika je po izračunu investitora , a kolika po izračunu branitelja ? Zar ne bi uspomene i sjećanja, što lijepe,što grube, na te ratne godine ispunili Imperial i jos 10 takvih prostora ?

snizenje

Kolika je ” izgrađenost” memorije unutar tvrđave koju, ups, određuje investitor ? Koja je pozicija te kvadrature unutar tvrđave koju, ups, gle opet, određuje investitor?
Investitor je u svakom slučaju netko tko može sugerirati poziciju i kvadraturu u kontekstu projekta ali nije to baš Sveto pismo niti je obvezujuće. Investitor, naravno, sugerira zapadni bastion jer je isti bolji, veći, prikladniji, funkcionira kao zasebna cjelina, ima zasebne ulaze, depo, a ne stoga što centralni dio želi za svoje kulturne i nekulturne sadržaje neometane od strane memorije koju bi mozda najradije izbrisali, da i ne postoji. Ali ona itekako živo postoji i čezne za prostorom koji će je prepričavati, poštovati , pamtiti jer proživljavanje zasigurno nikome ne bi poželjeli .

Slijedeći zadatak investitora je zadovoljavanje kulturne kvadrature unutar tvrđave. Jedna se, osim tako deklariranog pogleda na Grad , zove i kongresni prostor. Onaj koji se u tren oka pretvara u neki novi culture club? Zatamne se svjetla, razmaknu stolice, dolaze uzvanici u svečanim toaletama?
Često se dogodi, kao i u ovoj priči, da mi ustvari nemamo toliko problem s investitorom koliko s nama samima. Česta je pojava u hrvatskom društvu da zakone, odluke i sl. ne poštuju upravo oni koji ih donose. Kad već slijepo poštujemo štetan Gup koji nam devastira posljednje zelene oaze Dubrovnika zašto nam je onda tako teško poštovati Odluke Gradskog vijeća koje nisu vezane uz bilo što nego uz jednu tako značajnu i osjetljivu tematiku Domovinskog rata?

Domovinski rat je svima na svakom predizbornom repertoaru . Zagrijavaju se sakupljači bodova. Rastezanjem branitelja. Na svim razinama pa tako i na lokalnim . Predatori koji vrebaju glasačke skupine uvijek imaju neki respekt prema kategoriji branitelja, kad im trebaju.

Deklarativno uvijek su na njihovoj strani. Ono sto se branitelji trebaju pitat, zajedno sa svima nama koji sjećanja držimo u sebi i oko sebe te, što je najvažnije, još uvijek držimo do istih, je zašto Dubrovnik nema gradsku administraciju, vlastite snage koje će iz svojih i sredstava fondova, obnovit tako važno zdanje, u njega većim dijelom stavit Muzej domovinskog rata, a ostali prostor sami sadržajno osmislit, iznajmljivat i njime gospodarit ?

Da ipak nešto bude središnje i centralno pozicionirano investitor je dobre ruke ponudio čak cca 50 tak kvadrata u središnjem dijelu za kompenzaciju. Hoće li GV ustrajat u svojim odlukama na središnjem dijelu tvrđave, kako i priliči, ili će o tome ipak središnjice odlučivat? Predaj se. Stranka ti zahvaljuje.Tko onda ostaje u obrani? Povijest se ponavlja. Uvijek šačica.

Kako je ta tvrđava nakon što smo je krvlju obranili opet pala u ruke nekih drugih krvnika?
Lako. Tako (ne)shvatljivo lako. Prodajom i predajom. Tim redom se to dogodilo. Prvo smo prodali, a onda su se neki prestali borit protiv toga. Nećemo valjda u jednom Dubrovniku dozvoliti političarima da financiraju svoja obećanja prodavanjem slobode pa makar i u obliku njenih simbola. Jer političari to jednostavno vazda rade. Financiraju svoja obećanja iz tuđeg špaga. Samo što se u slučaju Imperial ne radi o srebru i zlatu već o ljudskim životima.
Ponajviše onim životima koji su zauvijek stali na toj tvrđavi s pogledom na Grad koji su branili .

Zaista, nista vise nije sveto, sve je bruto, sve je neto…
To je trenutak u kojem smo na sve stavili barcode. Još samo da čujemo cijenu. A onu dobro znanu Non bene pro toto… stavimo van snage.

Ipak odlučujem da ona još uvijek stoji jer nije da prodajemo svoje vrijednosti za sva blaga ovoga svijeta nego, na žalost, samo za neki mali mizerni dio istoga.

Što nas ne ubije ipak nas pomalo ubija

Ono što nas ne ubije ipak nas (pomalo)ubija

Svi trebaju getaway. Nije to bijeg, bijeg je preteška riječ. Bolji prijevod za ono što nam taj izraz znači kad bježimo od svakodnevice i rutine koja nas guta je -odmak. Odmaka je svakakvih, a moji su nadraži putovanja i dobre knjige.
U posljednje vrijeme čeznem putovat na istok, tamo gdje solad vrijedi više. Taj sendvič od sira u Londonu i kafa u Kopenhagenu čine mi da ih probavljam još jednom kad dođe izvod iz banke. Za potpuno bazične stvari u visokorazvijenim sjevernim zemljama moram bit kreditno sposobna. Na Tajlandu je sve tako nasmiješeno i ležerno jer vas opušta činjenica da ne trebate ništa sebi uskraćivat i šetate tim kutkom kugle zemaljske kao u potrošačkom raju, bez ograničenja, bez ustručavanja. Ako ste dugo sjedali, odete na masažu. Ako ste popili već dva koktela nema razloga da ne popijete i četvrti. Nedajbože da vam pukne nokat u Oslu. Ili da se niste dobro spakirali za rujan u Malmou i morate kupit vindjaku. Ukoliko vam je zima u Kopenhagenu nikako ne posežite za alokoholom da vas ugrije, smrznut ćete se od računa. Radije radite sklekove.

Otputovala sam povoljno na sjever, čitajući. Što nas ne ubije. Uvjerena oduvijek da sjevernjacima, poslovično radišnima, uspješnima, situiranima, prizemnima i usmjerenima, nužno treba ravnoteža i južnjački odmak, čak sam i u knjizi koja je fikcija tražila razloge koji bi podržali tu moju vječnu teoriju. Neke likove ne bi bilo ubilo da su vidjeli malo više sunca u životu, u doslovnom i u prenesenom značenju. Ne može čovjek stalno bit uspravan i ispravan, treba opuštanje i odmak. Sjeveru treba jug i jugu treba sjever. Vjetrovima trebaju još i zapad i istok. Istoku treba zapad da ga potiče na uspjeh i konkurentnost i tržišno natjecanje, da odmjeravaju “blokovske” snage. Svima treba netko od koga će bit bolji ili gori.
Globalizacija je nažalost iznegirala divne različitosti, bitak nekih južnjačkih grupacija pa je tako pomalo nestala siesta jer horde koje posjećuju Barcelonu kupuju, božemioprosti, i od 13-17 sati. I stoga što svuda postoje klime jer inače što bi čovjek u Sevilli od 13-17 na +42 radio osim bio blaženo prepušten nekom dubokom hladu i siesti. Nema više ni Ferragosta i iskrcavanja Talijana na jadransku obalu. Više ne znate kad će vam puizi doć. Mogu vam pokucat i u lipnju i ožujku. Svašta.
Jug je nasušna ljudska potreba. Sunce. Njegova temperatura usporava vam misli i kretnje. Niste u speedu, nema deadlina. Primjećujete zoru, jutro i zalazak sunca. Toplina juga, njegovog karaktera, temperamenta uvlači vam se pod kožu. Pomadore su crvenije, paprike su ljuće, grožđe je zrelije, mirisi intezivniji. Jug zavodi okusima, bojama. Na jugu se opuste misli i pojačaju osjećaji. Ne čini ta opuštenost jug manje uspješnim od sjevera. Sama činjenica da ste od sjevera pobjegli na jug- jug čini uspješnim. Jer vam čini dobro. Jug je i stvar prestiža. Čini se da su suprotnosti odmaci? Možda, ne baš nužno suprotnosti koliko različitosti.

Svi uspješni sjevernjaci nagrade se jugom. Imaju čvrstu kuću na sjeveru, a na jugu “kućicu ” s okućnicom, bazenom, poslugom i par soba viška za poslovne i kvazi prijatelje te onu za nagradu poslušnicima, takozvanu loyality room ( with a view ). Što sve čovjek radi da bude toliko poslušan te dođe na ljetovanje u kuću svog nadređenog koju si je on priskrbio na jugu ? ( istom onom lojalnoscu prema svom nekad nadređenom …)
Ovo što slijedi je raguzarijski zaplet.

Prvi put kad je David Nordstream bio pozvan na ljetovanje kod svog šefa znao je da mu nije dovoljna kvadratura loyality sobe te je prisegnuo da ce njegov pogled na Grad, onaj njegov komadić juga biti, jednog lijepog dana, bolji i veći i ljepši, naravno .
Budući da  je ta genijalna ljepota rasprostranjena na par hektara unutar savršenog kamenog zagrljaja nekoga morate privoliti ili istjerati da biste vi kupili njegovu kuću.
Prostor je tamo najveća valuta .

Taj komad juga svi su prisvajali, svi su htjeli. David je stao u red i čekao svojih 5 min. Jer novac će kad tad učiniti svoje i ponudit će ono sto neki neće moć odbit. Svojatali su kroz povijest i vrijeme i nevrijeme taj jug u tolikoj mjeri da su ga bili spremni srušit i uništit ukoliko neće bit njihov. Ponekad mislim da su Dubrovnik puno prije trebali napasti jer su svi na njega odreagirali, da se spriječe razaranja ostalih ne tako južnih i ne tako atraktivnih dijelova lijepe naše.
Kad se raščistio zrak nakon 91. Grad je opet zasjao, nouveaux riches su počeli dolazit, a zaljubljenici nisu nikad ni prestali. Oni koji su nekad dolazili u loyality sobe sad su htjeli svoj kućni broj. U međuvremenu dok su grad i zemlja krvarili nekima su skočile dionice pa su silno željeli biti politički pozicionirani i ulagački aktivni.
Krivi put kojim je kasnije zemlja krenula nije pomagao oporavku poslije ratnih godina. Ljudi su kuće prodavali rješavajući tako svoje i egzistencijalno pitanje  slijedećih dvaju generacija, tko bi im zamjerio. Tako danas nemamo susjede, samo povremene. Ako zaboravite kupit nešto ponovo morate učinit skaline jer iako je nova privremena ljetna susjeda doma, ona nema za posudit cukara u prahu, ona jede vanka, a savršena ikeina kuhinja  je dekor .

David Nordstream nije zaboravio na prisegu samom sebi. Situacija u Hrvatskoj bila je pravi teren za njegove ulagačke poteze. Kapital ne smije spavati , treba ga vratiti i uduplati. Njihova je kućna pomoćnica Vlasta bila izbjeglica iz BiH, kod njih je već radila godinama, bila je lojalna i organizirana i puna informacija o prostorima s kojih je pobjegla zbog rata. Izmedju ostalog uvijek je pričala o Dubrovniku u kojem je bila dva dana na maturalnom putovanju. Pričala je s tolikim oduševljenjem i zanosom da bi čovjek pomislio da se u njemu rodila, u najmanju ruku da je Dubrovnik u BiH koliko ga je svojatala. Jer ona je još uvijek govorila “naš” Dubrovnik i živjela u toj nerealnoj federaciji zbog koje smo 1991. svi otresli, neki se rasuli po svijetu.
Svaki put Kad je Davidova žena Ewa planirala gdje na ljetovanje Vlasta bi sugerirala Dubrovnik. Te je presudne godine Davida šef pozvao u svoju novu vilu s pogledom na Grad i tu se priča komplicira. David priseže da će njegova jednog dana biti bolja i veća i s jos boljim pogledom, ali gdje ? Prostorom ograničen idealni dio s pogledom već je bio okupiran onima koji su stigli prije Davida. Onda se dogodilo ono najgore. Osvrnuo se oko sebe i do kud mu pogled seže nije bilo takvog mjesta. Zatim  je pogledao  prema gore i ugledao Srđ. Posljednji prostor. Za 15 min bio je na vrhu i gledao pobjedonosno Grad. To je to. Pogled koji je bolji od Marcelovog. Šef uprave holdinga Marcel Guldenberg već je godinama skupljao bodove u poslovnim krugovima s kućom s pogledom na Grad. Sad je moj red, pomislio je David, dovoljno sam dugo čekao. Nije on samo sudio po Vlastinim pričama kako je tu ljude lako privoliti da prodaju zemlju. Tome su u prilog govorile sve vijesti, informacije i statistike iz Hrvatske koja je na listama korupcije i sprege politike i kriminala uvijek bila u samom vrhu. A u političkim krugovima bio je već dovoljno umrežen i uvjeren u brzo ishodovanje građevinske i lokacijske dozvole dok su njegovi poznanici na vlasti. Tamo se sve moze. Poduzetni politički lobiji čarobnim su štapićem pretvarali pašnjake u građevinske zone i obratno.
Malo je zaškripalo u projektu kao nekretninskom pa su docrtali sportske sadržaje. Ostalo sve znate. Kupio je sjajne štapove za golf, najbolje i najskuplje, novu golfersku obleku s potpisom. Vlasta mu je ulaštila cipele i samodopadno se vrpoljio pred ogledalom. Rekao joj je: draga Vlasta, u ovo doba za dvije godine imat ćeš sobu s najboljim pogledom na Dubrovnik! Vlasta je bila ushićena i zadovoljna, kao da ce se tako bar jednom godišnje, ljeti, vratiti u nekad svoju domovinu i utažiti nostalgiju za njom. Odmah je taj dan za objed smotala sarme koje je cijela obitelj zavolila i zamutila savršen pire. Inače su joj sarme išle od ruke ali ovaj put je nadmašila samu sebe.
Dok su ukućani lizali prste David je zadovoljno trljao ruke.

Jedino sto David Nordstream nije tada znao je to da je Dubrovnik mali komadić svemira pod zaštitom parca, Sv. Vlaha, u kojem živi šačica entuzijasta odrasla na pogledu na taj kamen, definirana tim kamenom i urasla u taj kamen. Nije znao ni da Lukas Brajevich poklisarskim novinarskim perom uporno brani taj kamen i krš poviše njega razotkrivajući i pišući istinu. Njemu su teme Stiegove fikcije svakodnevica. Sve su fikcije, dubokog sam uvjerenja, nekad bile nečija svakodnevica. U tržišnim stranputicama taj se Grad bio malo pogubio ali nije bas sve svoje ljude izgubio. Sloboda je još uvijek bila njegova ključna riječ .

Napokon slobodan dan. Iscrpljen nakon Fransa Baldera i svih događaja vezanih uz njega Mikael je napokon stigao odgovoriti na pozive svoje kćeri. Potvrdila mu je svoje najavljeno vjenčanje. Polako se prisjećao njenih priča o tom Gradu. Ushit koji je doživjela pri prvom susretu s tim dragocjenim kamenom nije je nikad napustio tako da je Dubrovnik morao bit grad njenog vjencanja. Vrijeme do polaska brzo je proletilo. Mikael je pakirao kufer. Bio je  uzbuđen ulogom oca koji predaje svoju kćer .Činilo mu se da nije stigao biti ni otac, a već je predaje drugome. Znao je da je za to sam kriv.

Na drugom kraju grada Vlasta je pakirala kufere Davidu koji je letio za Zagreb na sastanak s nekim jako važnim ljudima iz Vlade koji će požuriti njegov projekt s pogledom. Zatim slijedeći dan hvata let za Dubrovnik. Činjenica da jos uvijek, nakon 8 godina, u taj kufer ne pakira palice i odjeću za golf i da David jos uvijek golf igra samo kod kuće i u Španjolskoj u country golf clubu u mjestu nedaleko od tamošnje Marcelove hacijende, veselila je beskrajno zasigurno trećinu stanovnika Dubrovnika .
Veselit ce i Mikaela, samo on to tada jos jednostavno nije znao.Bilo je to jedno vedro ali prohladno rano jutro. Idealno vrijeme za let na jug.

Mikael i David bili su u istom avionu na putu prema jugu. Letili su prema istom cilju ali s različitim ciljevima. Jedan je sjedao u ekonomskoj, drugi u business klasi. Jedan se, listajući vodič o Dubrovniku, prepuštao feelingu da će ga taj grad osvojiti, a drugi se zanosio da će pak on napokon osvojiti taj grad.

VINUM BONUM FESTUM BONUM

VINUM BONUM
FESTUM BONUM

Polemike o veličini i koliko je važna. Ženske nedoumice na istu temu.
Kreativne kompenzacije nedostatka iste. Vino u kojem se krije istina.
Slogan kao hommage jednoj posebnoj veličini, veličini maloga.
Činjenica : Nijedna priča nije nastala dok je netko pio vodu.

Prvi dan rujna. Ulazimo u mjesec uroda, plodova, trganja. Treba se micat pomalo iz zidina. To nam je, naime, dozvolila i nova Odluka da se parking Tenis i Tabor ponovo otvaraju za svih. Od danas su nam šanse za parking utoliko povećane, stoga idemo se provozat.

Počinje Kinookus. Prva stanica na ulazu na Pelješac. Pelješac je dom naše ponajbolje sorte, najboljih položaja, vrhunskih kapljica koje nas vesele. Ususret jeseni i jematvi te u iščekivanju, po vino i posljedično veselje, dobre godine ispričat ću vam priču o veličini maloga.

Sjedale smo tako nakon aperitiva, večere i ne znam točno koje boce vina, a priča je išla u klasičnom ženskom smjeru. Popunile se rupe u vremenu u kojem se nismo vidjele, pretresle se familije i obaveze i sve je završilo na jedinoj slobodnoj prijateljici ( samo neudatoj, ispostavit će se u daljenjem tekstu, ne nužno i slobodnoj ) od koje još uvijek imamo veeeelika očekivanja glede muško -ženskih odnosa.
Istaknut ću očekivanje oko kojeg smo se sve složile, a to je da se uda za nekog ortodoksno bogatog nasljednika i pošalje avion po nas.
Statistički gledano ne znam u kojem se postotku žene ( i muškarci, naravno) nađu u istom scenariju, ali životno gledano uvjerena sam da je to velik i dvoznamenkast broj kojem je svoj skromni doprinos dala i naša prijateljica.

Krenula je klišejevskim putem kako se to slučajno dogodilo, kako je to komplicirano, da se situacija zaplela van njene kontrole i da se u sadašnjem odnosu sa oženjenim muškarcem osjeća određen pad entuzijazma u svezi budućnosti iste, znate, već odslušane priče. Nakon što je iznaricala sve što nije dobro ( kao da to već ne znamo unaprijed?) ja sam komentirala: pa zasigurno postoji nešto što dobro radi kad si još uvijek s njim ? Pokazujući pri tom , uz znakovit smješak, razmak između dva dlana od cca nekih 25 cm, znate onako kao što susjed reče da je uhvatio zubaca, evo, bio je ovoliki, pokaže pa vazda malo nadoda, baš onako kao što lovci pokazuju lovinu, evo ako baš hoćete-pola lakta.

Na to ona složi tužnu facu i izgovori slijedeće:
Eee, da je barem, makar, ja se ne bunim jer, znate,
mali mu je ali…( činilo se da ima spremno objašnjenje)
U istoj sekundi sam je prekinula, ušutkala i rekla:
Draga, nemoj nam niti pokušavati objasniti mehanizme kompenzacije tog nedostatka i slično.
Govorila sam staloženo i vinski usporeno:
Jednom zauvijek moraš znati slijedeće: Jedino uz što pridjev mali dobro stoji je plavac mali!
Uzeh onu bocu vina pred nama i pokazah na etiketu:
Pogledaj dobro i zapamti, ovo je jedina priča u kojoj veličina nije važna, j e-d i -n a !
Razlijem u to ime preostalo nam vino u čaše , nazdravim životnoj lekciji i naručim slijedeću bocu.

Savjetovali smo joj da ga se riješi.
Kažu da se savjeti dobiveni uz vino upotrebljavaju uz vodu pa se to dogodilo slijedećeg jutra.
U tom je trenutku i slogan “voda s porukom” dobio sasvim novo značenje.
A kao hommage istini koja se krije u vinu i ponajboljoj sorti našega podneblja ostao je slogan:

Jedina priča u kojoj veličina (ni)je važna
Plavac mali

Zamislite ovaj slogan na jumbo plakatu koji vas pozdravlja na ulazu na Pelješac. Zašto? Jer on to zaslužuje, to je prava veličina maloga.
Uživajte u svakoj kapljici .
Jer nijedna priča ( a kamoli dobar slogan) nije nastala dok je netko pio vodu, samo su neke prekinute:-)