DUBROVAČKA HERBALOGIJA

DUBROVAČKA HERBALOGIJA

Ova tri struka
lovorike, pelina i vrijesa…

Neću pričat hvalospjeve o Republici, spominjat staru slavu na kojoj još uvijek živimo. Samo ću ponovit da je to tako, svaki se dan u to uvjeravam ponovno, na bulikan primjera.

Allons enfants počeo je sinoć bučno, skoro nesnosno bučno. Dvor nije mjesto koje potencira samo propast Republike, već sve ono što glasno izgovorite buči i odzvanja, čini konfuziju u raspoznavanju riječi i prepoznavanju glasova. Olakotna je okolnost što su gledatelji oni koji su sve lektire pročitali. Sve što nismo čuli, razumjeli, što je preskočeno u dramaturškoj obradi zapisano je, ako ne i ukucano, u našoj vojnovićevskoj, odnosno trilogijskoj memoriji. Stoga naizgled, ništa ne nedostaje. Kad se radi o Vojnoviću čini mi se da bez obzira na obradu i redatelja isti ne može bit negledljiv jer ga gledamo osobno, dubrovački subjektivno, već znalački i usmjereno, dodajemo mu ono što fali, ispravljamo naglaske i jezične greške. Sve što nedostaje nadođontamo svojom memorijom, kao kad slažemo puzzle. Onaj bokunić koji nedostaje nadoknadimo onim kojeg pamtimo. Iz vlastitog doživljaja iste, činimo instantno korekcije gdje nam se iste čine potrebitima. Kao unaprijed oprošteno. Tako je meni osobno bilo sinoć. Gledam, uvjetno rečeno, novo čitanje Vojnovića, a vidim ono što ja hoću vidjet. Tako stalno održavam lovorike svježima i živima, hvalospjeve bučnima. Tako stalno održavam slavu tog djela te njegovu nesavršenu verziju moja memorija i emocija čine savršenima. Vijenac lovora na glavi Trilogije nikad se ne suši, lovor je vazda mirišljav i zelen, upravo ubran i spleten. Ona je dubrovačka. Na neki način isto tako održavam privid da je Dubrovnik još uvijek savršen i netaknut.
Nisu se sinoć u Dvoru čuli samo glumci. Sinoć se čula fosa u Dvoru. Miomirisi koje su već u 14. stoljeću pokušali kanalizirati i odvesti iz Grada sustavom jedinstvenim za to vrijeme u svijetu, ušli su u 21. stoljeće na velika vrata. Čini mi se ne namjerno da potenciraju nešto trulo i otpadno, već kao mirisna kulisa koja nas je stalno vraćala u stvarnost ovog Grada koji spava na lovorikama.
Okusit ćemo svi gorak pelin i shvatit da sve je privid. Gluma je bila u neravnoteži, neujednačena u snazi iskusnih pojedinaca naspram lepršave i neiskusne mladosti. Ne zamjeram jezik, dosadili smo kritizirat jer ne umiju izgovorit nazale i naglasit po dubrovački. Izgovor će ispravit, mladi glumci će nadoć. Vonj neće fermat skoro. To je veći problem od nazala. To je trulež ispod lučidavih kao porculanskih kamenih navlaka Grada. Kamen se smiješi i blista osmjehom koji skriva duboke infrastrukturne karijese. Malo se pomašem moskarom, ionako je vruće, a i da razbije vonj taj zamah pokupi malo mog parfema koji još pomalo diše. Smeto mi je taj vonj stvarnosti i remetio mi je koncentraciju.

Vojnović unplugged

Onda je u Sutonu nadošla gorčina pelina. Onaj neizbježni aftertaste.
Kako su lijepo preveli u knjižici na engleski Twighlight, ja bih dodala Twighlight zone.
Nestalo je struje.
Svekolika snalažljivost i umješnost jedne iskusne vladike nalagala je, kako joj priliči, da dostojanstveno i u najtežim i najgorim trenucima ostane gospođa, plemstvo dubrovačko, da nastavi držat do vlastitih vrijednosti od kojih ne odustaje. Ni na tren nije fermala govorit, nije ni posustala, ako se i začudila , u mraku to nije bilo vidljivo. Glumci su gosparski nastavili rečitavat, oni glavni savladavali su scenu u mraku dok im sporedni nisu donijeli male staklene lampadine i poredali ih sporadično oko stolica po podu. Bile su to lamapadine iz obližnjeg kafića, prepoznala sam ih. Eto je ugostiteljstvo spasilo predstavu. Atrij je utihnuo, čule su se čiope, vidjele se zvijezde.

Sve je utonulo u Suton. U sumrak. U mrak.
Dubrovački mrak. Ovom se gradu mrak svako malo događa. U momentu sam pomislila ima li u mene doma struje. To je neizbježna reakcija. Nisam znala na kojoj je trafostanici Dvor. Recite mi, u kojem gradu ljudi znaju po kvartovima kojoj trafostanici pripadaju i o tome vode računa, zbog čega to znaju. Iz nužde. Kad u mene nestane onda znam u koga ima. I obratno.
Itanto, malo mi je krivo što nisam bolje vidjela čežnju i patnju kapetana Luja, način na koji gleda Pavlu u dramatičnim trenucima odricanja od ljubavi. Makar je ta lampadina učinila na čudan način dramatičnijim i više zastrašujućim taj rastanak u sjenama i obrisima njihovih lica. Svjetla pozornice zamijenila je tama stvarnosti. Glumačka umješnost ostala je nezamjeniva i bez svjetala pozornice. Chapeau.

Izašli smo na taracu. Tišina kakvu zahtijeva ustvari predstava pred Dvorom. Čak svjetlo nije falilo jer je struja u Gradu djelomično bila nestala. Opet digresija na ugostiteljstvo. Provukli su kabel da iz obližnjeg kafića dobiju struju za nastavak predstave. Bilo je pitanje trenutka. U neobaveznom razgovoru u pauzi naglasila sam zasluge posuđenih lampadina za spašavanje predstave, rekla kako to treba nagradit priznanjem. Odgovor je bio da je nagrada činjenica da je ovo posljednja izvedba. Sve sam shvatila.

Naravno da se prozivalo gradsku vlast da se bavi problemima grada. Netko je komentirao činjenicu da bi gradonačelnik najlakše prošao prijemni na glumi jer vazda ima spreman monolog ili recitaciju, zasigurno i na temu nestanka struje čuli bi bar neki haiku.

Ubrzo smo svi bili na svojim mjestima pred Dvorom. Pred prepunom tribinom publike u iščekivanju struje i početka trećeg dijela provozalo se vozilo od Elektrojuga. Onog istog Elektrojuga koji je posredno i krivac( možda ne baš sinoć, ali inače) jer potpisuje suglasnosti za kojekakve nove subjekte koji opterećuju ionako krhku i nestabilnu infrastrukturu u Gradu. Opet tračak stvarnosti koja se cijelo večer miješala i prtila u predstavu. Naravno da je, ipak provozavši se pozornicom, dobio glasan pljesak odobravanja. Nije glumio. Ipak je bilo pravo vozilo Elektrojuga s meštrom u istom jer je struja uskoro došla.

Ni taraca nije donijela olakšanje. Bilo je još uvijek vruće. Nije donijela ni olakšanje na temu predstave i paralelne stvarnosti. Sve sam se manje koncentrirala na predstavu, sve više na zvukove iz okoline koja je ponovo dobila struju. Bio mi je draži onaj unplugged momenat.
Neuvjerljivost nekoga tko je saznao da ima sina nervirala me beskrajno. Činjenica da bi novootriveni sin kuću, da je njegova, prodao, linkala me opet na stvarnost.

Sinoć je iznenada dramaturška obrada jos jednom bila obrađena stjecajem slijeda okolnosti koje su Vojnovića aktualizirale i više nego što su to kreatori zamislili i htjeli. Aktualnost propadanja. Propast Republike, danas znamo, nikad nije bila propast Dubrovnika iako ga se često identificiralo s istom. Mijenjao je taj Grad vlastelu, vlast, bandjere i himne. Mijenjao je stanovnike. Neki su ga više, neki manje voljeli i sukladnim intenzitetom brinuli o njemu. Ali nije nikad bio bez istih . Preživio je propast Republike, hoće li nas?

Sužanjstvo koje Grad trpi trpimo i mi s njim. Ne tako da odustanemo i odemo iz njega, već ostajanjem i životom u njemu. Tako održavamo njegovu ljepotu.
Ponekad, samo ponekad, kad vonja, šporak je i u njemu nema struje, to mi čini iskat hrid za sakrit njegovu sramotu.

Inače , druge hridi ne tražim .
Iako vrijesak simbolizira usamljenost nadam se da u posljednjoj misli usamljena nisam.

2 thoughts on “DUBROVAČKA HERBALOGIJA

  1. Sandra says:

    Bravoooo!!!Ne znam ko je autorka teksta ali kao da sam bila u Dubrovniku i uzivala u predstavi bez obzira na unplagged uplive

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *