DUBROVAČKA HERBALOGIJA

DUBROVAČKA HERBALOGIJA

Ova tri struka
lovorike, pelina i vrijesa…

Neću pričat hvalospjeve o Republici, spominjat staru slavu na kojoj još uvijek živimo. Samo ću ponovit da je to tako, svaki se dan u to uvjeravam ponovno, na bulikan primjera.

Allons enfants počeo je sinoć bučno, skoro nesnosno bučno. Dvor nije mjesto koje potencira samo propast Republike, već sve ono što glasno izgovorite buči i odzvanja, čini konfuziju u raspoznavanju riječi i prepoznavanju glasova. Olakotna je okolnost što su gledatelji oni koji su sve lektire pročitali. Sve što nismo čuli, razumjeli, što je preskočeno u dramaturškoj obradi zapisano je, ako ne i ukucano, u našoj vojnovićevskoj, odnosno trilogijskoj memoriji. Stoga naizgled, ništa ne nedostaje. Kad se radi o Vojnoviću čini mi se da bez obzira na obradu i redatelja isti ne može bit negledljiv jer ga gledamo osobno, dubrovački subjektivno, već znalački i usmjereno, dodajemo mu ono što fali, ispravljamo naglaske i jezične greške. Sve što nedostaje nadođontamo svojom memorijom, kao kad slažemo puzzle. Onaj bokunić koji nedostaje nadoknadimo onim kojeg pamtimo. Iz vlastitog doživljaja iste, činimo instantno korekcije gdje nam se iste čine potrebitima. Kao unaprijed oprošteno. Tako je meni osobno bilo sinoć. Gledam, uvjetno rečeno, novo čitanje Vojnovića, a vidim ono što ja hoću vidjet. Tako stalno održavam lovorike svježima i živima, hvalospjeve bučnima. Tako stalno održavam slavu tog djela te njegovu nesavršenu verziju moja memorija i emocija čine savršenima. Vijenac lovora na glavi Trilogije nikad se ne suši, lovor je vazda mirišljav i zelen, upravo ubran i spleten. Ona je dubrovačka. Na neki način isto tako održavam privid da je Dubrovnik još uvijek savršen i netaknut.
Nisu se sinoć u Dvoru čuli samo glumci. Sinoć se čula fosa u Dvoru. Miomirisi koje su već u 14. stoljeću pokušali kanalizirati i odvesti iz Grada sustavom jedinstvenim za to vrijeme u svijetu, ušli su u 21. stoljeće na velika vrata. Čini mi se ne namjerno da potenciraju nešto trulo i otpadno, već kao mirisna kulisa koja nas je stalno vraćala u stvarnost ovog Grada koji spava na lovorikama.
Okusit ćemo svi gorak pelin i shvatit da sve je privid. Gluma je bila u neravnoteži, neujednačena u snazi iskusnih pojedinaca naspram lepršave i neiskusne mladosti. Ne zamjeram jezik, dosadili smo kritizirat jer ne umiju izgovorit nazale i naglasit po dubrovački. Izgovor će ispravit, mladi glumci će nadoć. Vonj neće fermat skoro. To je veći problem od nazala. To je trulež ispod lučidavih kao porculanskih kamenih navlaka Grada. Kamen se smiješi i blista osmjehom koji skriva duboke infrastrukturne karijese. Malo se pomašem moskarom, ionako je vruće, a i da razbije vonj taj zamah pokupi malo mog parfema koji još pomalo diše. Smeto mi je taj vonj stvarnosti i remetio mi je koncentraciju.

Vojnović unplugged

Onda je u Sutonu nadošla gorčina pelina. Onaj neizbježni aftertaste.
Kako su lijepo preveli u knjižici na engleski Twighlight, ja bih dodala Twighlight zone.
Nestalo je struje.
Svekolika snalažljivost i umješnost jedne iskusne vladike nalagala je, kako joj priliči, da dostojanstveno i u najtežim i najgorim trenucima ostane gospođa, plemstvo dubrovačko, da nastavi držat do vlastitih vrijednosti od kojih ne odustaje. Ni na tren nije fermala govorit, nije ni posustala, ako se i začudila , u mraku to nije bilo vidljivo. Glumci su gosparski nastavili rečitavat, oni glavni savladavali su scenu u mraku dok im sporedni nisu donijeli male staklene lampadine i poredali ih sporadično oko stolica po podu. Bile su to lamapadine iz obližnjeg kafića, prepoznala sam ih. Eto je ugostiteljstvo spasilo predstavu. Atrij je utihnuo, čule su se čiope, vidjele se zvijezde.

Sve je utonulo u Suton. U sumrak. U mrak.
Dubrovački mrak. Ovom se gradu mrak svako malo događa. U momentu sam pomislila ima li u mene doma struje. To je neizbježna reakcija. Nisam znala na kojoj je trafostanici Dvor. Recite mi, u kojem gradu ljudi znaju po kvartovima kojoj trafostanici pripadaju i o tome vode računa, zbog čega to znaju. Iz nužde. Kad u mene nestane onda znam u koga ima. I obratno.
Itanto, malo mi je krivo što nisam bolje vidjela čežnju i patnju kapetana Luja, način na koji gleda Pavlu u dramatičnim trenucima odricanja od ljubavi. Makar je ta lampadina učinila na čudan način dramatičnijim i više zastrašujućim taj rastanak u sjenama i obrisima njihovih lica. Svjetla pozornice zamijenila je tama stvarnosti. Glumačka umješnost ostala je nezamjeniva i bez svjetala pozornice. Chapeau.

Izašli smo na taracu. Tišina kakvu zahtijeva ustvari predstava pred Dvorom. Čak svjetlo nije falilo jer je struja u Gradu djelomično bila nestala. Opet digresija na ugostiteljstvo. Provukli su kabel da iz obližnjeg kafića dobiju struju za nastavak predstave. Bilo je pitanje trenutka. U neobaveznom razgovoru u pauzi naglasila sam zasluge posuđenih lampadina za spašavanje predstave, rekla kako to treba nagradit priznanjem. Odgovor je bio da je nagrada činjenica da je ovo posljednja izvedba. Sve sam shvatila.

Naravno da se prozivalo gradsku vlast da se bavi problemima grada. Netko je komentirao činjenicu da bi gradonačelnik najlakše prošao prijemni na glumi jer vazda ima spreman monolog ili recitaciju, zasigurno i na temu nestanka struje čuli bi bar neki haiku.

Ubrzo smo svi bili na svojim mjestima pred Dvorom. Pred prepunom tribinom publike u iščekivanju struje i početka trećeg dijela provozalo se vozilo od Elektrojuga. Onog istog Elektrojuga koji je posredno i krivac( možda ne baš sinoć, ali inače) jer potpisuje suglasnosti za kojekakve nove subjekte koji opterećuju ionako krhku i nestabilnu infrastrukturu u Gradu. Opet tračak stvarnosti koja se cijelo večer miješala i prtila u predstavu. Naravno da je, ipak provozavši se pozornicom, dobio glasan pljesak odobravanja. Nije glumio. Ipak je bilo pravo vozilo Elektrojuga s meštrom u istom jer je struja uskoro došla.

Ni taraca nije donijela olakšanje. Bilo je još uvijek vruće. Nije donijela ni olakšanje na temu predstave i paralelne stvarnosti. Sve sam se manje koncentrirala na predstavu, sve više na zvukove iz okoline koja je ponovo dobila struju. Bio mi je draži onaj unplugged momenat.
Neuvjerljivost nekoga tko je saznao da ima sina nervirala me beskrajno. Činjenica da bi novootriveni sin kuću, da je njegova, prodao, linkala me opet na stvarnost.

Sinoć je iznenada dramaturška obrada jos jednom bila obrađena stjecajem slijeda okolnosti koje su Vojnovića aktualizirale i više nego što su to kreatori zamislili i htjeli. Aktualnost propadanja. Propast Republike, danas znamo, nikad nije bila propast Dubrovnika iako ga se često identificiralo s istom. Mijenjao je taj Grad vlastelu, vlast, bandjere i himne. Mijenjao je stanovnike. Neki su ga više, neki manje voljeli i sukladnim intenzitetom brinuli o njemu. Ali nije nikad bio bez istih . Preživio je propast Republike, hoće li nas?

Sužanjstvo koje Grad trpi trpimo i mi s njim. Ne tako da odustanemo i odemo iz njega, već ostajanjem i životom u njemu. Tako održavamo njegovu ljepotu.
Ponekad, samo ponekad, kad vonja, šporak je i u njemu nema struje, to mi čini iskat hrid za sakrit njegovu sramotu.

Inače , druge hridi ne tražim .
Iako vrijesak simbolizira usamljenost nadam se da u posljednjoj misli usamljena nisam.

#OlijepaOdragaOluja

O lijepa
O draga
O luja

Sve što mislim o Oluji stalo je u  # OlijepaOdragaOluja.
Parafraza najvažnijih i najljepših stihova Slobodi  raguzarijski je hommage Oluji .

Posljednje granate padale su na Dubrovnik upravo te 1995. godine. Zaton. Ta je granata prekinula mladenačke snove, ali nije ih sve zaustavila. Jedna je tada sinjorina danas hrabra mlada žena s vlastitom obitelji i troje djece.Taj dan je ostala bez noge. Ta je osobna priča pobjeda ravna Oluji. Ne pita se g. Vučić kako teenagerici stoji minica bez noge? Njemu je Oluja najgori dan u povijesti. A njoj? A majkama koje su izgubile djecu?

Oluja je zaustavila neprijateljske snove.  Oluja je zauvijek ujedinila svaki pedalj ove lijepe zemlje. Povrat posjeda legitimno je bilo učinit primjenom sile primjerenog intenziteta. Mislim da je prema neprijateljima koji su zemlju nasilno zauzeli isti bio i preslab. 
Puno sam puta u mislima pucala u neprijateljskom smjeru. Nikad nisam nikoga pogodila. Sjedala sam na balkonu studentskog stana u Zagrebu dok je Slavonija  gorila u egzodusu. Bojala se kad je pao Vukovar. Doznali smo tri dan kasnije. Smišljala sam taktike kojima bi im naudila.
Nikad nisam imala oružje u ruci.
Sjedala sam i smišljala kako bih mogla pomoć, što bih ja mogla učinit.
Rekla sam cimerici: Da bar imam sidu…Užasnuto me pogledala sa stotinu upitnika????? očekujući suvisao odgovor.
Sad bih bila u Beogradu, odgovorila sam, ili bar na putu za Beograd. Spavala bih sa svima u toj zemlji, od vojnika na straži do posljednjeg generala. O Gospe, nikad se tog ne bih sjetila, rekla je.
Neki trenuci izvlače najbolje, neki najgore iz nas. Nije bilo side, Beograd ni tada niti ikad više nisam vidjela.
Dugo mi je trebalo da pređem granice prema Trebinju i Crnoj Gori. To sam učinila u posljednjih 5 godina. Toliko mi je trebalo. Svaki dan vježbam toleranciju. Nekim čudom život nas testira pa tako i ja stalno srećem ljude koji govore ekavicom. Odgovaram pristojno uvjeravajući se da nisu baš oni bili na Golubovom kamenu.
Moram priznat da sumnjičavo gledam muškarce koji su tada bili vojno sposobni. Nikad ne pitam. Samo odmjeravam i pokušavam odgonetnuti. Nije da mi ide profiliranje. Trudim se zaista ne stavljati sve ljude u istu vreću. To je najbolje od mene. Ja sam formalno politički korektna, jako sam dobra u tome. Super mi je taj prešutni “dogovor” da u takvim razgovorima nitko ne  govori o ratu i bilateralnim odnosima. To podjednako zaobilazimo s obje strane. 
Odlična mi je bila priča ekipe iz Bg koja je silno željela iza rata ići na ljetovanje negdje u Hrvatsku. Počeli su od ratom netaknute Istre, nadajući se većoj toleranciji i preživljavanju automobila. Imali su pravo. S godinama su se polako spuštali sve južnije, kako je rasla tolerancija ili zaborav. Na pitanje kako su ih gledali, prihvaćali, kad bi u restoranu naručivali hranu mislila sam da će odgovorit kako su se pravili Englezi, to vazda pali. Odgovorili su: Prvo smo vreme, kako da vam kažem….mmm, jednostavno ćutali…Vazda me uhvati smijeh kad pomislim kako su pantomimom pokazivali jela i pića na menijima i smješkali se konobarima u nadi da će kao Srbi u Hrvatskoj nešto pojesti i popiti.

Oluja.
 Kako je taj teritorij u par godina okupacije postao njihov pa posljedično i Oluja najgori dan u njihovoj  povijesti? Zar nisu ušli u naše( tuđe) dvorište? Kako zemlja koja krije nestale i mrtve i podatke o njima može ući u pregovore s Unijom kojoj mi pripadamo? Neradnici ili nemarni u vanjskim poslovima? 
Žene u crnome. S obje strane ista bol, međutim, nisu njihova djeca, sinovi i muževi ginuli na svojim kućnim pragovima već na našim. I kad suosjećam, to sebi ponavljam.
 
Polomili su mi svo bagrenje pod kojim sam ih ljubila, barem neke od njih. Odrekla sam se tada Balaševićevih stihova lakše od ugljikohidrata. Zaboravila nezaboravnog Bajagu. Ne znam niti jedan njihov stih ni notu od 91. Ali sjećam se starih. Prepjevat ću jedan od nekad najdražih:
Hajde Bože budi drug pa okreni jedan krug, unatrag Planetu, devedesetprva je dugo trajala, a nama je trebala najkraća na svijetu…
 
Suočavanje s prošlošću: Aplikacija VS  t shirt

Oni su napravlili aplikaciju, mi smo aplicirali stihove na t shirt.

Aplikacija Oluja u Haagu napravljena je da anulira činjenice ,opovrgava sudske odluke, rekreira povijest. Pokušali su je promijeniti tada, bezuspješno, zašto bi sada uspjeli.
Citiram: smatramo da su umjesto vojnog mimohoda u Zagrebu sredstva mogla biti namijenjena civilnim žrtvama rata. Ponavljam: smatramo da rat niste trebali započeti, voditi na teritorijima Hrvatske, BiH, ubijati i rušiti do iznemoglosti ljude i zemlju. Tada mimohoda ne bi bilo, civilnih žrtava još manje. 
Za početak utvrdimo notornu činjenicu : Oluja je bila u Hrvatskoj, ne u Haagu.
 
Znam da biste mijenjali  vašu za našu. A biste li se mijenjali za najgori dan u povijesti?
Sve Srebrenice svi Vukovari sva Sarajeva vašeg zla. Svi oni pamte svoje najgore dane u povijesti. U vašoj režiji.( Frljić je tada, na sreću, bio premlad da bi asistirao u režiji. Sad asistira pri rekreaciji.Ne zna, mlad je ,naučit će da ne postoji nitko i ništa kontra Oluje jednako kao što ne postoji ništa kontra Splita. )

Najgori dan u povijesti.
Želite mijenjati taj najgori dan u vašoj povijesti za neki od naših? Možete da birate:
 Biste li 5.8. mijenjali za 18.11. u Vukovaru? Možda radije za 6.12. u Dubrovniku? Za 11.7. u Srebrenici? Za opsadu Sarajeva?  Ovo je” the best off “, nemojte da nabrajam dalje.
Znate što je Oluja prema Vukovaru, Srebrenici, Sarajevu, Dubrovniku? Budući da sam žena upotrijebit ću feminiziranu terminologiju da biste svi dobro razumjeli. Ukoliko ne razumijete pitajte svoje žene.   
Oluja je prema Vukovaru, Sarajevu, Srebrenici i Dubrovniku običan bad hair day.

Dobrodošli!
Dobrodošli ste u ovu lijepu zemlju, nekima zemlju prijatelja, nekima zemlju bivših ljubavi, nekima zemlju ljetovanja, nekima zemlju vaših nekad teritorijalnih, danas izrežiranih  verbalnih pretenzija .
Dobrodošli ste u zemlju u kojoj trener Hajduka nakon utakmice hvali svoje mlade igrače i naziva ih svojon dicom:-). Nije mi do nogometa, nego do te emocije. Kupija me zauvik.
 Želim vam da još jako dugo u nju ulazite u beskrajnim kolonama na tvrdim shengenskim granicama.Tako barem kucate na njena vrata, a ne kao tada, kada ste ulazili u nju, a prije vas granata.
Ispričavam se danas onima koje nisam znala razlikovati, koji su morali šutati. Svima koji su digli glas i ruku protiv zla, onima koji ne trebaju kucati dva put.

Sloboda.
Svak od nas zna gdje je bio 5.8.1995. Neki će na istom mjestu biti 5.8.2015.
Sa onim istim privilegiranim osjećajem ponosa i zahvalnosti prema svima kojih nema, koji su na krilima svojih izgubljenih snova donijeli Slobodu. Onu tako lijepu, tako dragu Oluju.
Nama nekako vazda treba veće zlo da se držimo zajedno. Njihov medijski projekt stvara samo nove sukobe. Zlo je i naopako. Nakon 10 koraka naprijed vraća me 9 natrag. 
Mi ipak odlučujemo sami. Svatko za sebe. Na nama je teret čuvanja vlastite povijesti, identiteta, zemlje, da  jednog lijepog dana sjednemo u krilo svoje unuke i ispričamo nekima od najljepših stihova priču o moru… kako cijeli život živimo tu, ko u nekom plavom snu…učimo ih da i  njima kušin bude stina, da su Dalmacija i more moje jedna duša ,a nas dvoje.Da tamo gdje su rođeni vole ljude, kako se sretna djeca jutrom bude i brižne ih majke uvijek uče na ljubav i mir…da se pjesme pjevaju ko prije i da se 5.8. svake godine barjak vije.
Dužni smo, našima i unucima koji neće sjedat u djedovom krilu.
Da postanu dobri ljudi i ljube je do bola.