Gradsko vijeće ON DEMAND ili zamislite da su branitelji 91. bili suzdržani?

Zar nije vrlo komodno birati i imati sadržaje koje želite i kad želite; ta ON DEMAND verzija događaja dozvoljava nam imati veliki šareni svijet zabave i veselja uvijek na dohvat ruke.
Zabava nas običnih smrtnika svodi se na prevlast nad daljinskim upravljačem i kaučom u kući dok je u političkim krugovima zabava podignuta na slijedeću razinu: Gradsko vijeće On Demand.
Jer radi se o višim, štoviše, svevišnjim ciljevima i interesima.
Tad je daljinski na kauču u Zagrebu.

Kad ne pročitate lektiru teško je znati odgovore na pitanja, naši vijećnici rijetko čitaju, rijetko pišu domaće radove.
Zamislite kakve vijećnike imamo kad su neiformirani o predmetu, o točki dnevnog reda zbog kojeg su tu, ne znaju dovoljno da bi glasovali pa su posljedično i suzdržani kod glasovanja oko istoga. Koliko im je uopće stalo da pročitaju takav važan ugovor za Grad i ljude te znaju za njegove posljedice u bilo kojem scenariju odustajanja ili realizacije. Zar nisu glasali za isti također misleći da će bit sve u redu, a da nisu bili sigurni u posljedice? Zašto onda sada to ne čine kad ga treba raskinut? Isto tako nesigurni u posljedice. Sada su malo više sigurni da su nesigurni u realizaciju potpisanog , sad kad činjenično znaju da investitor nije ispoštovao Ugovor u kontekstu Imperijala, zar ne ?
Ili pak znaju nešto više od nas promatrača ili to nešto više ipak znaju njihove središnjice. Postojala je u jednom trenu velika podrška raskidu ugovora, a onda odjednom na satu aerobika nema ruku u zraku za podršku raskidu. Je li to bio pokušaj ostajanja u lošem dogovor(e)nom braku? Za dobrobit djeteta kojemu roditelji žele da igra golf, a ne vatrepolo ili bar može birat?
Jesmo li svi mi, i vjernici i nevjernici, ipak potvrdili da postoji netko iznad nas. Iznad njih, članova gradskog vijeća, naših predstavnika, ljudi koje smo izabrali da predstavljaju nas, u Dubrovniku ali ne da brane interese stranke već naše.

Elementarna desnica se bojala posljedica raskida ugovora? A nisu ga se nekoć bojali potpisat bez obzira što i tad nisu znali za posljedice? Imali su napad odgovcornosti?Zašto ne napad lokalnog patriotizma? Tko će se zamjerit predsjedniku stranke? Tajniku? Tajnom ugovoru? Prešutnom dogovoru?
Već zamišljam stranačke središnjice kako nagrađuju bodovima junake dana: Good evening Dubrovnik, this is Zagreb calling, here are the votes for today: Gradsko vijeće Dubrovnik On Demand-twelve points! ( veliki pljesak…)
Sakupljači bodova. Gutači samoglasnika. Čime god vas drže nadam se da je vrijedno vaše slobode i slobode Imperijala.
Nesagledivost posljedica vaših središnjih odluka još ne poprima konkretne oblike. Ljudi nepolitičnih karijera slušat će o tome na središnjem dnevniku. Možda za 20 godina.
Oni koji karijeru grade dizanjem ruku bez pokrića i po naputku, oni ne žive kao ja u lokalnopatriotskim zabludama. Materijalna sigurnost negira pomalo domoljublje svake vrste. Bogataši su kozmopoliti. Ukoliko je materijalna sigurnost proizašla iz političke karijere imamo posla sa još težom kategorijom neslobode. Svi mi imamo svoje središnjice kroz život. Očeve, poslodavce, predsjednike nadzornih odbora, čelnike stranke, muževe, nadređene, unije, lobbye. Ipak radimo na tome da ne kompromitiramo svoje elementarne slobode.
Kako bi bilo da u Hrvatskoj radimo ugovore za koje su nadležni hrvatski zakoni i sudovi, a ne arbitražni? Da jednoj maloj Hrvatskoj dozvolimo da u njoj isti vrijede? Da nam Gup- ovi, političari i ugovori nisu na meniju, da nisu opcija kao košer hrana koju, kad je izaberete, dobijete prvi.

U arbitražama sve je samovoljno, proizvoljno, odluke se donose prema (upitnom ) osobnom nahođenju nekog pojedinca ili interesne grupe. Kad potpisujete ugovore sa arbitražnim krajem onda ste unaprijed zlonamjerni prema vlastitom Gradu.
Smanjenje površine sa 310 na 100 hektara je temeljeno na sudskoj Odluci, koja se temelji na hrvatskim zakonima koji su prekršeni, ali najvjerojatnije, pravnici će znat, sve to nije obvezujuće u ugovorima kojima je arbitrarnost temelj.

Jer, tko zna, možda bi naletili na kakvog lokalnopatriotski nastrojenog suca kojeg neće moć kontrolirat. Valjda ipak znaju da ih još, na sreću, nismo iskorijenili.
Čemu onda prepustiti slučaju kad imaju sve On Demand. Tako i Gradsko vijeće. Lako je središnjicama kad taj film mogu vazda gledat.
Možemo li, a propos On Demand kategorije, kao građani zahtijevati stav i izjašnjavanje barem ZA ili PROTIV jer ta je mlohava suzdržanost najgora verzija događaja.

Zamislite da su branitelji na Srđu devedesetprve bili suzdržani ?

Hattrick

Hattrick:

(O)PRAVDANJA

KOMENTARI

NADANJA

Otvaranje je izazvalo komentare. Pravdanje scenarija, po meni, nepotrebno se dogodilo. To je uvijek subjektivan, selektivan i posve umjetnički doživljaj pojedinca, autora. Ne čini ga to dobrim niti lošim, jednostavno autorskim.

Ako se itko zubima drži tradicije onda sam to ja u svim svojim segmentima života. Balala sam u Linđa, kuham sve što mi je none kuhala, činim isto slatko desetljećima, Festa mi je praznik, ukućani nose barjak,treniraju vaterpolo u Juga. U ovogodišnjem Otvaranju nije stradala tradicija, na njoj je ono i nastalo. Kad je riječ o kulturi, umjetnosti, tehnologiji, kreativnom stvaralaštvu, vazda mi je zanimljivo, uzbudljivo vidjeti neka nova promišljanja, neka nova rješenja, neka nova Otvaranja koja otvaraju drugima i drugačijima vrata. Takve priče otvaraju i moje prozore, moja vrata.

Ne kažem da vidim bolje, možda osjećam drugačije pa sam u Otvaranju vidjela svu belecu prošlih Otvaranja i Igara, paralele koje su se vukle između najboljih glumačkih ostvarenja legendi nekih nezaboravnih uloga,podržanih projekcijama na zidovima i mladih, isto tako dobrih i perspektivnih glumačkih snaga , uživo. Nisam trebala objašnjenja.
Čula sam svaki ton koji je pratio glumčev govor, glazbu koja prevladava kad govor utihne, nastavak govora kad se glazba smiri, ali ne prestaje i kulisa je svakoj riječi, gesti, plesu. Balet je tako suvereno i bajkovito zamijenio, ali ujedno i predstavio, ples na Igarama. Ne mora se svaki ples zvati Linđo.
Otvaranje predstavlja ples kao umjetnost.
Iako više televizično, malo neuredno kad ga se gleda direktno, dalo je ono što se od njega očekuje: harmoničnu uvertiru u Igre, ulaznicu u glumački svijet koji se tako savršeno izmjenjivao i nadopunjavao sa muziciranjem i čarobnim glazbenim svijetom . Lakoća baletnih pokreta, taj tenorski glas koji je preplavio Stradun i traganje za odgovorima po pitanju Slobode meni su bili dovoljni razlozi da se još jedno ljeto veselim izvedbama na Igrama.
A scenarij ? Zašto se pravdati? To je jedno posebno i subjektivno djelo koje podliježe isto tako subjektivnim odobravanjima i negodovanjima. Kako god,ono je učinilo i ispunilo očekivanja Otvaranja te predstavilo Igre.

Ovaj je Grad nastajao i nastao na interakcijama s ljudima koji su odnekud došli. Ovaj je Grad postao ono što jest kroz te intervencije u međuljudskim odonosima njegovih, ali i ljudi koji su u njega dolazili. Koji su kroz njega prošli ili u njemu ostali. Nekad je ovaj Grad imao bolje i uspješnije upravljanje konceptom human resources nego ga ima danas. Nekad je ovaj Grad znao školovati, izabrati arhitekte, pisce, znanstvenike, ljude koji će ga učinit boljim mjestom za život. Mnogi su od njih bili stranci i njihovo je promišljanje bilo strano. U tom trenutku.
Naši su životi postali drugačiji kad su u njih ušli, prvo potpuni stranci, danas ljudi bez kojih ne možemo. Ti dojučerašnji stranci postajali su naši ljubavnici, muževi, poslovni partneri, prijatelji.
A propos Otvaranja, na sve to trebamo bit “otvoreni”.Mi mijenjamo nečiji život i drugi mijenjaju naš.

Tako promislimo kad prigovaramo simfoničarima Slovencima, drugom zboru i novim intendantima. Svi oni doprinose, čak i kad se pokažu lošijim izborom, a nisu, nekom pomaku .
Poslušajte govor gradonačelnika. Iznimno dobar. Poslije tog govora nitko se u priči o Igrama ne treba pravdat, opravdavat zašto je nešto i kako napravio. Taj govor amnestira umjetnike od pravdanja i opravdavanja načina na koji donose umjetnost. I to ga čini odličnim. Taj im govor otvara vrata i grli riječima “neka uđu.”
Jako dobar govor. Nespojiv s likom i djelom? Da, možda promislih isto, ali ostavih kredit lucidnosti koja u svakome postoji, ako ne, naklon autorima.

Inače mi je highlite ovog tjedna ipak hrvatski Hattrick ilitiga Hattrick na hrvatski način, onaj 3U1, koji se rijetko događa.
Mjesto radnje: Maksimir, derbi utakmica između Hajduka i Dinama.
Scenarij za Hattrick:
Prepune tribine BBB- a i srdaca hajdučkih,
Mamić u zatvoru,
gol i vodstvo Hajduka u osmoj minuti i to na Maksimiru.

Ako to nije hattrick za povijest onda ne znam što je.
Jer u zemlji u kojoj je nogomet sve samo ne sport ni hattrick ne čine tri gola( lopta u mreži), zar ne ? Čine ga dobra tri razloga za slavlje( pa makar neki razlozi trajali samo do izjednačenja:-)

Nadajmo se, ove zemlje radi, da će sličnih hattrickova biti još.

 

Vidimo se na generalnoj!

Kad crtkam po kalendaru na početku neke godine vazda imam znakove za “dubrovačke” datume, tzv.dubrovački kalendar, onaj naš, od Grada, koji počinje s Kandelorom,uvertirom u Festu Sv Vlaha. Onda se gleda kad pada Uskrs i kad su Ultimi od karnevala. Uvijek isti, determiniran, datum je Otvaranja.

Otvaranje je vazda bilo big deal. Još kao mala obukla bi najljepšu vestu za poć prošetat punim Stradunom, pojest đelato, gledat vatromet. I onda u postelju. S godinama sam sve kasnije odlazila u postelju i osluškivala uzbuđenost ljudi i Grada na taj dan Otvaranja. Ujutro opsadno stanje s dostavama, auto se taj dan ne miče s parkinga, svi se pripremaju za tu posebnu večer koja najduže traje. Kao i za Festu, prijatelji i familija iz drugih dijelova grada dolaze nam s Libertasom u vizitu u Grad.Taj dan je sve u duhu Libertasa…

Igre su divna riječ koja pokreće sve što one donose i znače. Volimo ih jer vraćaju izvedbe tamo gdje su počele: po placama, trgovima, ulicama, tvrđavama ,kućama, taracama. Pod vedrim nebom. Kroz povijest su se predstave prvo izvodile na otvorenome, pa se onda kazalište povuklo u zatvoreni ambijent upravo s tih svih trgova i placa. Volimo ih jer su početak onog uzbudljivog i vatrometnog dijela godine kada svi putevi vode u Grad. Volimo povirit na prove, poć na Generalnu, slušat koncert sa skalina u Dvoru. Volimo fanfare, ljetne veste i stražare s bubnjarom u điru preko Grada.

Ove će se godine ugasit te postupno palit, ususret Otvaranju, svjetla na Stradunu. To me asocira na pokušaj resetiranja Igara ,kojih se nikad ne bih odrekla, ali male preinake mogu i moraju doživjeti. U nekom “mom” scenariju Otvaranja za npr. 80 -godišnjicu Igara ,riječ se sloboda izgovara od strane glumaca i izvođača 80 puta, na 80 raznih jezika , ponekad tiho, ponekad preglasno, kao imperativ u raznim kontekstima, ali uvijek kao nedostižna, daleka, kao čežnja, kao nedovršena priča, kao izgubljena ljubav. Tu slobodu u umjetničkoj kreaciji trebali bi podržat, zadržat i dozvolit uvijek na Igrama. Sloboda stvaranja elementarna je sloboda u umjetnosti koju prečesto koči samo nesloboda uma.
Velika je buka , žamor, različita glazba iz svih smjerova, od koje se ne čuju dobro riječi s Otvaranja ni na počasnoj tribini, kamoli na Stradunu. U “mom” scenariju za Otvaranje, tu uru robe nema glazbe u Gradu, ako se gase svjetla, “gase” se i zvukovi i na prve taktove himne Slobodi reagira već moja koža, početak stihova prati ubrzani ritam srca,sve pomalo utihnjuje i svima pažnja leti na himnu i barjak koji se pomalo diže. Nije zapravo samo Otvaranje spektakularno, spektakularna je emocija koju donosi kraj sa stihovima Himne Slobodi i sve asocijacije vezane uz nju. Čak je i na televizijskom prijenosu isto tako spektakularna. Zamislite da tu himnu istovremeno pjevaju a capella klape i svi oni genijalni hrvatski zborovi, do posljednjeg zbora himne Slobodi. Da mi je to čut, da Grad utihne i da ga preplavi himna Slobodi.

Već se od Sv. Vlaha komentira program i što ćemo poć vidjet ove godine.
Volimo Igre jer se bore vratit izvedbe na tu predivnu i nezamjenjivu scenu Grada. Jer se guraju između stolica i kalkulacija. Jer se uguravaju u naše kalendare dobrim predstavama i još boljim koncertima. Volimo i projekt EPK jer se svim svojim ljudskim i nadljudskim snagama trudi podržat Igre u tome, jer svojom strategijom usmjerava put kulturi i stvaralaštvu koje ponovno (osvaja) zaposjeda Grad. Igre prijestolja počele su davno prije HBO – ove produkcije. Grad kao javni prostor je prijestolje. Taj savršen uradak, ta harmonična kreacija ljudskog uma, duha i umješnosti. U svojim postavkama nema opciju stolovi uključi/isključi, ili: dodaj stolice.Makar, ruku na srce, trebaju nam i stolovi i stolice i ljudi na njima i oko njih. Ali i oni koji u njemu cijelu godinu žive i u čijim kalendarima posebno mjesto imaju oni “dubrovački” datumi. Oni koji svekoliki puk, svo mlado i staro, sve naše i strano, dovode u Grad. Ne postoje Igre samo za popunit počasnu tribinu niti gledat predstave iz prvih redova.One su srebra i zlata svih nas koji smo odrastali s njima od onih dana kad nismo znali što riječ sloboda uopće znači, do danas kad se pitamo da li uopće postoji…

Onda kreće Divlja liga, ekipe i navijanje. Igra koja je ovom Gradu više od sporta. Sport koji je više od igre, po kojem se identificira Dubrovnik, ljeto u Gradu. Gospa od Karmena i noć Porporele. Sveti Lovro i Pilarska noć. Ultimi od Divlje lige u portu. Feste od glazbe ali i distonavanja i jauka, feste od dobre hrane, dobrog vina, ali i smrdljivih ulica i portuna. Pristajem na sve, samo da je Grad živ.

Otvaranje je još uvijek big deal. Smislite što ćete obuć, savjete za make up dat će vam Nora, za onaj koji izdrži, s dobrom podlogom do ranih jutarnjih ura 🙂 Svi putevi vode u Grad. Pješke ili s Libertasom.

Igra je dio života. Igre su dio Grada i njegove čeljadi. Dobra igra je ona s kojom dišemo zajedno. A dobre Igre su one čije nam predstave i koncerti udahnjuju neki novi doživljaj.

A Grad? Grad je moj osobni hotspot. Igre su mi “ljetni operater”.
Grad me vazda ostavlja bez daha. Kad mu se vraćam. Stoga često (zimi) putujem, da mi bolje pofali:-)

Ali prije svega vidimo se na Generalnoj! Ne tako živahna kao nekad, ali još je živa:-)

Referent za ažuriranje podataka

Referent za ažuriranje podataka

Upoznala sam se prvi put s tom konstrukcijom kad sam ušla u ured promijeniti ime odavno umrlog, bivšeg (štoviše pretprošlog) vlasnika stana,na računu od vode. Genijalno!!
Druga (ipak slučajna) genijalnost je slijedeća: Parking ( Sanitat) je uspio ono što nijedna gradska administarcijia do sad nije-povećat broj stanovnika unutar zidina i kontaktne zone.
Treća, još veća genijalnost: Nikad u povijesti Dubrovnika nije viđena veća ažurnost. Dan nakon Odluke GV- a dobila sam poziv od Sanitata da pomaknem vozilo jer smeta ugradnji nove rampe!!!! Rekla sam: sa oduševljenjem ga pomičem.

Nove odluke – nove rampe.
Isti kriteriji-“novi” stanovnici Grada.

Već dugi niz godina gradske se administarcije domišljaju i izmišljaju toplu vodu glede činjenice da je sve manje živih i života u Gradu. Pri tome mislim na 365 Grad, ne na ljetovanje, poslovno djelovanje, afitavanje. Mislim na slijedeći scenarij: izlaziš iz Grada na posao, vraćaš se sa spenzom, konjem za peglanje u gepeku, čekaš uredno u redu za parking ili kružiš okolo misleći da je danas tvoj lucky day ,da će te Bog pogledat i upravo će pred tobom netko oslobodit parkirno mjesto za tebe.Zasigurno se i to dogodi, ali nedovoljno često.

Ako zanemarimo sve događaje, tajne ugovore,komplikacije i negativne i nesagledive posljedice koji je slučaj Garaža imao u Dubrovniku na Grad i njegove stanovnike,ta je garaža rasteretila i promijenila zauvijek prolazno vrijeme čekanja na parking mjesto svuda oko Grada. To odgovorno tvrdim . Do tada se čekalo između 17-47 min, nakon njenog otvaranja to se vrijeme spušta ispod 20 .

Posljednji pokušaj reguliranja zona , povlaštenih karata i kriterija za dobijanje istih, a u režiji Srđevaca urodio je pomakom.Spuštanje cijena mjesečnih pretplata pozdravljam,međutim činjenica da smo, pravednosti i jednakosti radi,svi građani jednaki,dovodi opet stanovnike Grada u nepravedan položaj jer svaki drugi stanovnik Dubrovnika može parkirat i ostavit auto 15 sati oko Grada, što je prije bilo limitirano isključivo na stanovnike Grada i kontakt zone .Dakle po mom mišljenju svi mogu imat preplate za parking ali za kontakt zonu oni koji u njoj ne žive moraju imati ograničeno zadržavanje do 120 min. Ja ne odlazim u Lapad i ne ostavljam ispred nečije kuće auto 10 sati, obavim što imam za uru vremena i idem dalje.pođem u Gruž na placu i odlazim nakon 45 min. Jedino mjesto gdje auto ostavljam satima i danima je iza Grada. Činjenica da su pretplate za stanovnike Grada i kontakt zone imale uključene sve zone je pozitivno diskriminiralo njegove stanovnike.Bez obzira na tu činjenicu svima je bilo dozvoljeno parkiranje i plaćanje po satu, kako drugim stanovniicma Dubrovnika tako i stranim registracijama.Ukoliko danas pretplata uključuje sve zone za sve stanovnike Dubrovnika, mora ipak imati vremenski limit te ograničavati zadržavanje u kontakt zoni. Sanitat proglašava tzv.poslovnom zonom područje oko Suda,dio Vukovarske te isto ograničava vremenski u kontekstu parkinga. A propos poslovnosti, zar Grad nije poslovna zona par excellance? Zar ipak to nije dio grada od kojeg svi posredno ili neposredno živimo,stoga zašto ne po tom kriteriju oraničiti vremensko zadržavanje u smislu parkiranja.

Sa cijenom od 40 kn po satu ograničavate možda slučajne posjetitelje ali ne i ostale stanovnike Dubrovnika( a to je širok pojam) . Zaista je čudno kako ljudi loše reagiraju na bilo kakav oblik pozitivne diskriminacije stanovnika Grada, koji je u ovakvoj situaciji jedini mehanizam i jedini benefit koji mogu imati. Sjećate se samo tzv. Mjera gđe Šuice? Besplatni Internet,pituravanje škura, gratis ulaznice za kino i kazališne predstave…?

Čudni smo mi po postavljanju kriterija jer ustvari postojanje jasnih,konkretnih ograničava manipulativne manevre nekih pozicioniranih i odgovornih osoba.Ukoliko zadovoljavate zadane kriterije za dobit građevinsku ili bilo kakvu sličnu dozvolu ista bi vam trebala biti izdana bez intervencija i telefonskih poziva. Međutim, često je scenarij takav da ne propisuje striktne i specificirane kriterije upravo zbog toga jer biste im bez problema udovoljavali.

Ovaj “elaborat “mi je trebao za doći do merituma stvari, a to su kriteriji za povlaštene parking karte za stanovnike Grada i kontakt zone. Tko su stanovnici Grada?
Vlasnici poslovnih prostora za koje me ne bi čudilo da su prijavljeni na adresi magazina?
Rođaci koje smo prijavili da iz Konavala mogu parkirat kad dođu na placu, a imaju benefit i glasovanja? ( Sanitat je bez prijava takvih ljudi trebao uredit da ljudi koji dolaze na placu imaju besplatan parking i dostavu u Grad. Ali to je bolna tema, jedna od…)
Sporadični ljetni stanovnici koji su prijavljivanjem na adresu u Gradu dobili 3U1 ; adresu, parking,vez i to nije sve: smanjeni porez i prirez?
Na koji će način gospoda iz Sanitata doći do kriterija za povlaštene parking karte Grada i njegovih stanovnika bit će zanimljivo,samim tim i teško doznat. Da li će prvo povlašteno parking mjesto sa istaknutom registracijom vlastitog vozila imati stanovnik koji je najstariji, najduže prijavljen u Gradu, pa tako redom dok ne ispucaju tih 80 sa najdužim stažem u Gradu? Bi li taj kriterij eliminirao u startu novokomponirane stanovnike Grada koji su se prijavili na neku gradsku adresu kalkulacije radi? Ne znam. Možda da je na stanovnicima teret dokaza? Da svak donese potpise 20 svojih susjeda koji će potvrdit da dijeli sudbinu Grada 365 dana , 24/7?
Koliko ustvari ljudi ima sa adresom u Gradu, a u njemu zaista ne žive, a koliko onih koji su prijavljeni negdje drugdje, a žive u istom?Podaci kojim raspolaže posljednje,uvjetno rečeno suvislo istraživanje, na koje se poziva gradska administracija i tako dalek i budući Plan upravljanja,govori o 1840 ljudi u Gradu. To je onda vrlo provjerljiv broj i susjedi bi znali i mogli “svjedočit ” jedni o drugima. Da li bi kriterij bio da ste od 1991. u Gradu ili bar posljednjih 10 godina tu živite? Tko će znati? Mislim da bi Gradski kotar Grad trebao imenovati , kao što to naša komunalna poduzeća imaju,a šalju račune i umrlima, Referenta za ažuriranje podataka.

Utvrđivanje tih podataka bilo bi podloga za scenarij najboljeg reality showa koji bi Gradu donio više popularnosti od bilo koje HBO produkcije. RAP ( referent za ažuriranje podataka) bilo bi (pre)plaćeno radno mjesto male jedinice lokalne samouprave za velika pitanja .Zamislite skupljanje potpisa od susjeda, reketarenje i obećanja? Nijedna predizborna kampanja ne bi bila ravna ovom pothvatu .Koliko bi koštalo biti stanovnik Grada? ( pretpostavljamo da se i to može riješit za neke novce)
Jedini jasan i zadan kriteriji za bit stanovnikom Grada je emocija. To se pak mjeri, mislim, poligrafom. Poligraf je u uporabi jedino kad je Uskok u pitanju.Budući da je takva organizacija preskupa,umjesto Uskoka doskočit će tim kriterijima Sanitat ili savjetnici istoga.
Važno je ipak napomenuti da u ovoj priči nije stradala niti bila ugrožena niti jedna životinja,čak ni pantagana, niti se u istoj, kao i uvijek, pitalo za mišljenje stanovnike Grada. Barem ne one koji ne poznaju nekoga iz Hdz-a , Sdp -a ,Srđ- a. Svi ćemo jednog lijepog dana čitati znakove i table koje će regulirati kriterije i Odluke. I strpljivo čekati.

P.S.
doznam li nešto novo, javim se,naravno,sa ažuriranim podacima 🙂