Zidnjaci

ZIDNJACI

Čista kuća, dobro jelo to je vrijedne kuharice djelo.

Mudra žena mora znati muža ljubit i kuhati.

Od ljubavi nismo siti, treba dobro jesti, piti.

Nekad su te poruke podučavale buduće generacije žena i pokušavale ih izvesti na pravi put, jer neke se žene jednostavno stalno opiru .Ukazivali si ti “mudri” stihovi kako se ponašati u braku, u kuhinji,učili strpljenju, poniznosti, zdravlju i higijeni, i to uvijek- (neuki) ženski rod.

Bez obzira na simpatičnu rimu ti stihovi svjedoče naglašavaju patrijahalne stereotipove i podjele ženskih i muških uloga u kući, u obitelji, u društvu. Rima ih nije uspjela ni ublažiti ni spriječiti.Idilične slike obiteljske harmonije, kućica u cvijeću , žena s kuhačom i umijeće vezenja zidnjaka nisu u skladu s tim , po svemu, ne baš idiličnim vremenima, bar ne po ženski rod.

Danas imamo već dosta utakmica u nogama , a opet smo često na klupi.Čekamo strpljivo svojih 5 min u svojim obiteljima, firmama,strankama, na mjestima generalnih direktorica, ravnateljica, guramo se stalno u tom šesnaestercu , tu i tamo isprovociramo pokoji penal kod grubog kršenja ravnospravnosti spolova, ali inače sve se svodi na pokoji zvižduk i (blijedo) žuti karton.Istegnuti ligamenti , zbog istezanja da nas primjete,zarastaju, dok su druge točke puno bolnije.

Multitasking je već u ženskom genskom zapisu, žongliranje je umijeće življenja.Cvijeta Zuzorić i njena prijatljica Mara Gučetić bile bi zadovoljne i ponosne da nas danas vide kako sve stižemo .

Međutim mala nam je ponekad satisfakcija činjenica da sve stižemo jer nas i umor stigne, ne

onaj koji se rješava kaučom jednu uru popodne, već onaj mentalni , onaj koji nam unatoč

svemu što smo postigle same čini zavidjeti sponzorušama .Meni su sponzoruše ,makar naziva koji implicira negativne konotacije jer je takvo uvriježeno mišljenje, ipak legitimna kategorija koju po mom mišljenju nemamo pravo diskreditirat, koja je isto tako često i legitimno muškog roda. U takvim trenucima često govorim da ću u slijedećem životu bit jedna od onih kojima je takvo rješenje lifestyle.

U tom mjerodavnom članku o osobi koja se brinula o ljudima u terminalnoj fazi rečeno je da najveći dio istih, na upit za čim žale u životu, odgovaralo da bi željeli da su i manje radili. Mislim da će to bit i moja rečenica, makar imam mehanizme kompenzacije u životnim radostima koji sve , još uvijek, a ne znam do kad, drže u ravnoteži.Ali rečenica  da žale što nisu živjeli svoj život onako kako su htjeli, već stalno ugađali okolini i drugima, ipak je najteža kategorija, stoga kako smo rekli: zaboraviti na broj lajkova u životu.Ne mogu nas svi voljeti , a život postaje apsolutno čudo kad nas voli samo jedna osoba. (Makar je to i sam po sebi.)

Važno je ustvari imati svoj vlastiti “PUSH UP” team,sastavljen od B80,najboolje prijateljice, A 75 odlične kolegice s posla ili pak 36 DD, prodavačice u butizi koja vam vazda sugerira najbolje proizvode.

Neće vazda cvjetat ruže, ali omakne se poneki lijepi cvijet iz pravih ruku u pravo vrijeme.Ako je suditi po zidnjacima, to je dobar znak:

Ovo cvijeće nek nam kuću krasi, da se naša ljubav ne ugasi.

Makar se istovremeno pali alarm i sjetim se i ovog: (vrlo životnog i znakovitog oglasa na cvjećari)

Danas je Dan žena, kupite cvijeće voljenoj ženi, a ne zaboravite ni svoju…:-)

Karakter je tih poruka sa zidnjaka različit, a osim starih veselimo se i novokomponiranima:

Savjetodavni: Dobro kuhat moraš znati, pa ćeš brzo se udati.

Svevremenski:Kuharica malo vrijedi ako kuha, a ne štedi.

Proračunati:Kupit će mi Pradu i Channel odijelo, evo kuham dragom najdraže mu jelo.

Nostalgični: Menađerska plaća u dragana moga, kako bih zaboravit ga mogla.

Životni : Faceam, googleam, izgorio mi trud, trčim preko puta u fast food.

Ako kuhat ne znaš ti You Tube će ti pomoći.

Kuharice lijepa moja sad si veća za dva broja.

Feminizam i borba za ravnopravnost spolova donijeli su nedvojbeno promjene i pobjede te krčili put svemu o čemu smo nekad samo sanjale, međutim, onaj osobni osjećaj ravnopravnosti s osobom s kojom dijelim život donijela je isključivo jedna i jedina-ljubav. Ne pomažu nam muškarci ( često) nosit spenzu jer je zakon tako rekao, ne usisavaju ( ponekad) jer se feministički pokret za to izborio, nego jer nas vole i osjećaju, pa nam stoga žele bit pomoć i podrška te ulijeću u trenucima kad sve naše organizacijske sposobnosti zakažu ili nam jednostavno treba predah.

U to ime ime evo jedan svevremenski , životni i nadasve neproračunati izvorni stih sa

zidnjaka:

NIJE BLAGO NI SREBRO NI ZLATO

VEĆ JE BLAGO ŠTO JE SRCU DRAGO

Na kraju balade ljubav je jedina valuta u koju se ufam, makar ,ako je vjerovati starom naputku sa izvornog zidnjaka s početka priče: Od ljubavi nismo siti, treba dobro jesti piti, (a znamo svi da je u neka doba tako),opet trka u kuhinju i kuhaču u ruke. Vrtimo se malo u krug, zar ne? C est la vie.( valjda treba ljubav prihvatiti kao najvažniju valutu , a kuhaču kao PDV na istu)

Nema recepta, pišemo vlastite stihove, a jedino što znamo to je glavni sastojak.

Za kraj , a u ime ravnopravnosti,evo jednog feministički nastrojenog ( a shvatite ga savjetodavno):

Teško ženi koja je poštena , kad ostari nema uspomena.

Stoga vezite svoje vlastite zidnjake,umjesto da se uguravate u kalupe i okvire već postojećih.

Slobodan stih život cijeni jednako kao dvostruko rimovani dvanaesterac.

Postojim li?

POSTOJIM LI ?

Nisam na Facebooku, Tinderu,ne Twittam, ne postam fotke na instać, shaream dobre vijesti, veselje, život sa odabranim ljudima ali u vrlo osobnom i svakodnevnom direktnom kontaktu.

Postojim li onda ?

Sve što radim traje već dosta duže od prosječne objave na Facebooku,štošta mi se u životu dogodilo , a nije na Facebooku, a kažu : Ako nije na Facebooku nije se niti dogodilo?

Češće od pitanja da li sam na Faceu pitaju me zašto nisam.Valjda stoga što vjeruju u to da ako niste na Faceu -ne postojite.Osim toga ostaje i pitanje anonimnog ili transparentnog postojanja u oba svijeta.

Tako virtualno netaknuta odlučila sam promisliti kome bih se “dala”, znate kako je, odolijevam dok mogu, a onda posrnem.Osim toga , za moje je godine apsolutno neprimjereno biti vezana uz bilo kakvu vrstu djevičanstva. Budući da postoje dva scenarija, anoniman i transparentan i to je bilo pitanje na koje sam tražila odgovor.Nisam AB osoba( anonimna i bogata 🙂 jer mi za to savršenstvo nedostaje B kategorija.

Dok se ne oBogatim ili ne odlučim što je ” bolje” biram A(nonimnu)kategoriju.

Odnosno biram biti pseudo(Ano)nimna.

Ja sam Flora ilitiga Cvijeta Princivali. Dalo mi da pišem.  (inače obožavam ovu srednjerodnu splitsku konstrukciju bez posljedične odgovornosti) A ovo su e Raguzarije. Sjećate se frančezarija? Te posve osebujne pojave u našoj književnosti kad su se radile obrade i prerade francuskog autora koje i dan danas dobro adaptirane , prihvaćene i zavodljive širokoj publici funkcioniraju kao dio književne baštine. Tako je parafrazom nastao naziv e Raguzarije. Mjesto radnje: on line,ali mikro svemir je Grad, Dubrovnik. Teme,čak i kad su široke, frančezarijski “lokalizirane” s prizvukom dubrovačke perspektive. Od iste uvjetovana i nedjeljiva.

Dakle, zadovoljena A kategorijom u oba svijeta čekala sam taj svoj on line dan.

Onda je ,na mala vrata, kako to u životu biva, u moj život ušao On. Gospodin Blog(ović).

Kad uspoređujemo bilo što ili bilo koga nekako se sve svede na pitanje da li je to bolje ili lošije od drugog ili drugih , anonimno ili pod imenom nije razlika između dobrog i lošeg,a istina je uvijek negdje između i vlastita je odluka. Postoji život bez Facebooka, postoji život uz Facebook i samo na Facebooku.Iz konteksta ljubavnih odnosa, u životu bez Facebooka bivšeg ostavite u nekoj ladici u prošlosti, izbjegavate ulice kojima on šeta i ne morate ga više nikad niti sresti, dok ga na Facebooku ” gledate” svakodnevno , a nas “zidu” se hvali slijedećim trofejem na fotki obrađenoj u Spring -u ( to je aplikacija koja vam za par presudnih cm produlji noge, nekima i …ego, valjda) . U mom Faceless životu ( životu bez Facebooka) Spring aplikacija zove se : Šetaj u proljeće, te također produljuje noge kod učestale primjene:-)

Jednako je u oba ta svijeta , stvarnom i virtualnom,da smo u životu , kao i na Facebooku,okruženi ljudima od kojih neke prizivamo dok druge izbjegavamo.To je jednostavno tako. Neki nas odobravaju, neki ne,isto kao i mi njih.Problem nastaje kad lajk,odnosno odobravanje postaje važnije od života, odnosno kad je u životu najvažnije što drugi o vama misle i govore.Moramo znati  da su ljudi u terminalnim fazama pred kraj života najviše žalili što su nisu više živjeli i radili na način na koji su željeli, već su previše bili uvjetovani okolinom i živjeli su onako kako drugi hoće. U kontekstu onog što drugi o nama misle nastaje i pitanje koliko se bojimo biti transparentni , a koliko nam komocija anonimnosti dozvoljava ili donosi slobode i zaštite.Neće nečiji komentari biti dobri ili loši ovisno o tome jesmo li anonimni ili to nismo, jer i kad znamo nečije ime, znamo li doista tko je taj netko zapravo? Je li važno što ti govori,ili tko govori?Zapravo rijetke ljude poznajemo do dna, pri tom i sebe.

Kad doniram anonimno onda je to ok, ako se na donaciji potpišem imenom i prezimenom rekli bi da se namjerno ističem i hvalim, a kad komentiram anonimno to i nije baš prihvatljivo, makar štošta neprihvatljivo svi uredno radimo i svi smo licemjerni. Stvar je doziranja.Možda je ipak važnije što i kako radimo kao osobe, kao ljudi, a ne kako se predstavljamo.Stoga, ukoliko nema potrebe za nekim aktivnim osobnim brendingom,samopromocijom, meni su anonimni pristupi i reakcije vjerodostojni jer iza svake ipak stoji živo i posebno biće koje reagira na ovaj ili onaj način.Možda s anonimnošću dolazi veća iskrenost u reakcijama oslobođena ipak svih predrasuda , bez obzira jesu li vezane uz onoga koga komentiramo ili uz nas kao komentatore. To što napišemo pod vlastitim imenom neće neki tekst ili komentar učinit zanimljivijim ili boljim od onog kojeg pišemo pod pseudonimom.Blog je olakotna okolnost jer je jedna opuštena, ležerna i subjektivna forma koju ili čitaš ili ne . Tako da nije uvjetovan vlastitim ili virtualnim imenom,a teme nas zanimaju pa reagiramo ili ih preskačemo.Mišljenja koja donosi nisu u rangu “ja znam najbolje i najpametnije” izjava niti određuju svijet drugih osim onog osobnog,vlastitog.

Moj Faceless life ( život bez Facebooka) uvjetovan je činjenicom da sam ipak postojala malo prije istoga, te do njegove kreacije ugurala u svoj život dostatno ljudi i aktivnosti da za njega sad nema vremena.Nemam vremena ni za neke meni drage ljude.Ali i to je, znat će svi o čemu govorim, isprika, jer ako nešto ili nekoga želiš, naći ćeš vrijeme.

Uglavnom, do sada virtualno netaknuta, posrnula sam i svoj ” prvi (on line)put” , relativno bezbolno i potpuno netransparentno “odradila” sa g. Blogovićem ; za razliku od konzervativnog prvog puta , koji se, naime, nije dogodio samo onaj prvi, već još pokoji (prvi) put , ali to je jedna sasvim druga tema i prednost nevirtualnog života 🙂