Ovog sam ljeta zapalila i popušila na Igrama kulturni joint

RazIgrano ljeto, odličan kulturni joint
Igre ove godine stalno istražuju što mogu ponuditi publici u smislu pomicanja standardnih granica, traže koje još prostore u gradu mogu ponudit dramskim izvedbama da u njihovu ambijentalnost uguraju sebe. Najmanje zabavljaju, a najviše čine, u kontekstu dramskog programa, ono što im je domaći rad, propituju  i preispituju. Ono što bi nam svima dobro došlo, na osobnoj, gradskoj, nacionalnoj razini, rade Igre na onoj umjetničkoj.

Moje su Igre počele s Crnom mati Zemlom čiji će se naslov pokazati najboljim sažetkom i bolno točnom konstatacijom. Emotivno bi me bila potpuno iscrpila da nisam bila ispunjena vatrenom pozitivom, naime, tu su se večer vraćali u Zagreb. Prisegnula sam da više nikad neću potcjenjivat 11 luđaka koji trče za loptom niti ću više ikad promisliti da su preplaćeni.
Tako su tu večer u koliziji bili moje veselje i zanos s osjećajem nemoći pred unutrašnjim crnim rupama i nekim traumama u ljudskim životima koje ne uspijevaju izboriti razlog za život, koje neminovno završavaju pokopom u crnoj zemlji. Sve što pokopamo duboko u sebe, (kad-tad)  pokopati će nas same. Izvadite iz sebe vlastite predloške za drame, samo oprezno i onda kad imate dovoljno godina i utakmica u nogama za neizvjesna suočavanja. Jezik sam bez većeg napora pratila.

Michelangela sam gledala drugi dan, od tada idem na premijere jer ne želim da mi neki komentari i reakcije kvare unaprijed doživljaj, da zastranjuju moju otvorenost prema svim umjetničkim izričajima. Nema mjesta takvima. Drugi je dio cijeli mogao stati u savršeni završni monolog. Dao je sve odgovore koje smo tražili kroz predstavu. One svoje još moramo naći. Nije da se svi preispitujemo nad svodom Sikstinske kapele, ali sumnja u ono što radimo i ono što jesmo u nekim se momentima pojačava. Kad postane dovoljno glasna, kad glasove kora fanatika budemo jasno čuli, istjerat ćemo stvari na čistac. Drugi dio predstave  u tome nije uspio. Slažem se s verbalizacijom problema, ne toliko i s “drvljenjem” po istom. Redatelj i Michelangelo na istoj klackalici umjetnosti, Michelangelo priteže, a koliko piza umjetnost ? Sve se glasnije postavljaju pitanja. Milijun cca kuna za premijerni naslov koji puni naslovnice o proračunu u kulturi . Zaniml jivo kako neki imaju potrebu preispitivanja smisla pozicije kulture u proračunu grada, ali ne i vlastite pozicije u istome. Zanimljivo pa je takvima govornica gradskog vijeća pozornica za kojom glume bez ikakvog impakta doli onog  telefona usijanog pozivima istomišljenika kojima je kultura kao tura u kafiću, pa vazda pitaju koliko to košta?

Dvije ture kulture

A koliko mene kao pojedinca košta prezimljavanje u gradu koji je specijalizirao na vršiteljima dužnosti, bez sadržaja i koliko me košta taj osjećaj puste selendre u kojoj takvi kvaziglumci s drugorazrednim političkim ulogama drže monologe za govornicom gradskog vijeća.
Osuđena dodatno na TV prijenos bolne stvarnosti za pozornicom veličine 60×60, s koje mi neki pokušavaju uskratit jedinu i nužnu terapiju kulturom i umjetnošću, a to je ljetno overdoziranje dramskim i glazbenim uratcima. Zimi često promrzla putujem u Zagreb i ne propuštam nijednu priliku da se ugrijem u HNK.
Nijedna tura pića u Gradu ne košta manje od ulaznice. Tura kulture od 250 kn s popustom za domaće (takav nemate u kafićima) košta vas 175, tura od 200 je 140.
Tako netko tko nije ni struka ni publika govori “meritorno”o kulturi iz perspektive “nisam  ginekolog, ali mogu pogledat” i vidi svaku dlaku prozivajući za financije, a da najvjerojatnije nije nikad kartu za predstavu kupio u životu. One često dolaze s funkcijom. Tako to funkcionira.

Previše svjesna toga trebam rehab pa često ljeti zapalim na harmonični kulturni joint. Par savršeno high glazbenih večeri u Dvoru “držat” će vas duže od bilo čega. Dubrovnik je neku večer plovio u intonaciji ne tražeći druge hridi, samo svoje umjetnike.

Mapiranje Grada

Odbrojavanje, na piru s Nalješkovićem i Držićem, prštalo je od veselja, svakakvih amora i mladosti. Prilika da iščitavaju ta dva autora birajući im nove pozornice mladim je snagama na kojima ostaje budućnost teatra istovremeno i pravi način da mapiraju Grad u sebi,  da mogu zagrebati ispod površine i uroniti u njegove ambijentalnosti, da iščitavaju povijest, interveniraju sa sadašnjosti, da mapiraju grad nekih od svojih prvih uloga, svojih prvih režija, svojih prvih tekstova, prvih koreografija. Oni traže sebe i svoje puteve u dramskim umjetnostima, a mi u njima nastavak Igara, sigurnost u  nova i uzbudljiva dramska iznenađenja koja će u njega donosit uvijek se rado vraćajući Igrama i Gradu.

Time to say Goodbye
(omiljena pjesma koja se ori s kruzera na odlasku iz luke)

Tokalo je, u neka doba, izać malo dalje iz zidina. Na adresi napuštenih i zapuštenih kvadratura na Kantafigu s pogledom na sve manje vidljivu lapadsku obalu teško sam se nosila s koncentracijom. Više sam bila usredotočena na preživljavanje nego na izgovorne riječi. Bjesomučno sam se mahala s moskarom, grčevito ga držeći i ne ispuštajući iz ruku, čak sam na kraju na kratko samo pljeskala, ne zato što nisam htjela, nego je ta vrućina iz mene izvukla sav život. Prvo što sam (se) pitala nakon predstave je – je li tortura publike vrućinom u službi ritma ili ispravka?
U nizanju rečenica “mogao sam ovo …ali nisam”… ” mogao sam biti… Ali nisam ” pomislila sam, koncentrirajući se da štedim udahe.”Pa jesam li mogla bit doma ispod klime .. Ali nisam “.
I dobro da nisam.
U trenutku otvaranja prozora u drugom dijelu predstave, nadali smo se zraku koji jednostavno nije ulazio, a sve me više i dodatno gušio prizor kruzera koji je upravo tada, u savršenom trenutku, u režiji sudbine Dubrovnika, (izrežiran sudbinom Dubrovnika ) sporo klizio pod prozorom zaklanjajući pogled i osvješćujući činjenicu da odlazi  iz grada koji još uvijek nije spreman na vlastite ispravke ritma.

Tražila sam osvježenje na taraci, našla ga
Pod balkonima.

Napokon olakšanje i vjetar u borovima odlične scene koja je sve rekla i cijeloj predstavi je držala tercu u tišini.
Presušena zemlja koja više ništa ne može dat, koja više ništa ne može obećat. Taj šum u borovima podsjećao me atmosferom na Twin Peakes. Stalno se nešto slutilo.

Odnosi koji prestaju bit ljudski, u pogubnim ratnim vremenima koja zaboravljaju na čovjeka. U vremenima u kojima i Nebo zaboravlja na čovjeka. Dani natopljeni molitvama bez uslišanja. Sva ta mala mediteranska mjesta isprepliću u nekoj čudnoj mreži sudbine ljudi koji u njima žive. I koliko god se opireš nema snage za bolje. Prokletstvo malog mjesta je u neminovnosti da se nađete nekome na putu ili postanete nečija sudbina, u neminovnosti da svoju onda morate dijelit sa svima.
“.. da sam znala da će sve ovako bit odavno bi otišla iz ovog mjesta..” . Sadašnjost se prepoznaje u desetljećima davno napisanim, a danas izgovorenim rečenicama koje i dan danas neki često promisle. Prepoznaje se u sudbinama drugih i drugačijih, u onoj univerzalnoj neprilagođenosti društvenim normama i okvirima. “Svako naše malo mjesto u duši je uvijek isto”, ono u neka doba sputava i guši.
Rasprodaju se zrcala i lusteri iz puke nužde i nevolje, rasprodaju se i srebro i zlato, a i ljudski životi, dok se priča zrcali u sadašnjosti, čini se ponekad, kad pomislim na ovaj Grad i na ovu zemlju, “da zaista ne postoji svetac koji zna jezik kojim govorimo. ”

Zato nam ostaje jedino oslonit se jedni na druge. I na Igre. Spaljena zemlja nije još spalila nadu i vjeru u čovjeka, u umjetnost i kreativnost.

sitna slova i KRUPNI INTERESI

Sitna slova, krupni interesi

 

Dubrovnik. Poseban i jedinstven. Toliko poseban da na reklami za pekarske proizvode piše da se akcija ne odnosi na prodavaonicu u Dubrovniku, na Stradunu. Dubrovnik, to lice s naslovnice, osobna karta kojom se identificira Hrvatska onda kad ne upale Šuker ili Ivanišević. Ljepljiva traka za investitore koji se ko muhe skupljaju jer im miriše na dobru priliku, na lovu, na korupciju. Svi oni tjeraju  vodu na svoj mlin, pa kako ne bi mlinar.

Samo oni znaju kako su dobili elektroenergrtsku suglasnost za svoje postrojenje u Gradu, onda se ono rastalila trafostanica u Petilovrjencima. A sjećate se? Inače se sve lako zaboravi… Situacija se malo stabilizirala završetkom postrojenja u Srđu, iskopanog ponešto zbog samog Grada, nikako, zaboga, zbog investitora, to Dubrovnik jednostavno zaslužuje jer je poseban.

Prethodni je tjedan na nacionlnom nivou bio posvećen zaštiti potrošača, toliko se posvetilo pažnje toj temi u Dubrovniku da bureke u cijeloj Hrvatskoj prodaju po jednoj cijeni, a u Dubrovniku po drugoj.Nije jadan burek kriv, radi se o posebnom gradu u kojem ne vrijede posebne ponude, samo posebni interesi. Na reklami  jednog od glavnih dnevnika puštaju reklamu , ali u donjem lijevom uglu piše malim, sitnim, gotovo nevidljivim i većini sigurno nečitljivim slovima upozoravjući, u sekundu i po, na činjenicu da je Grad nekima dobar samo za investiciju, ali ne i za akciju koju oglašavaju nacionalno, čija reklama košta ko svetog Petra kajgana, a proizvodi u butizi u Gradu još i više. Imamo loyality karticu, sličnu Dustrici, baš se pitam jesu li možda pekarski proizvodi uključeni u Dustricu, studenti ih sigurno vole kad im se ne da kuhat ili jest u menzi.I rade to već godinama, od kad su otvorili.

Ovaj grad nikako da počne razlikovati ljude i prepoznavati one kojima je on investicijska ili developerska stanica. Imaju ljudi u Gradu par kuna više za burek, ali imaju i principe i poneki zakon

Stvar je sitnih slova i krupnih interesa, onih koji su ih doveli na Stradun i onih koje reklamom zagovaraju.

 

Ono što ne piše nigdje, ali se podrazumijeva

Jedan lanac komestibile butiga oglašava dostavu na kućna vrata za spenzu od najmanje 1.000 kuna. Kupila je tako jedna stanovnica Grada spenzu, ali kad je ostavila adresu rečeno joj je da ne dostavljaju u Grad. Na pitanje gdje to piše rekao je dostavljač da ne piše nigdje, ali  se valjda zna da se u Grad ništa ne dostavlja… ni jogi, ni ormar, ni vrata, ni spenza, već plaćena 1.000 kuna… inače imaju svakodnevno i po nekoliko ulazaka u Grad s dostavnim vozilima s kojima, osim za vlastite butige, dostavljaju robu i  drugim poslovnim  objektima, ali nema dostave za doma, za građane, stanovnike .

Nadam se da kamione ovih gore aktera  nećemo više vidjet po Stradunu, da će se revidirati i svi ostali ulasci u Grad koji ne podrazumijevaju logistiku prvo građanima, a onda svima drugima.

Dobro, malo me iritira jedno malo sivo auto, ali mora li auto od županije za svaki A4 papir ulazit u Grad? Zaista?! U svako doba i nedoba dana. Sad kad su smanjili broj upravnih odjela možda riješe sve u dva ulaska dnevno;.

Veleumna odluka da se u dva sata opskrbi Grad podrazumijeva sustavno organiziranu i nadgledanu opskrbu, promišljenu, koordiniranu i nadasve operativnu ekipu koja je obavlja, pretovarnu zonu, ne čerge na Pločama, a to u nas još nigdje nije slučaj stoga je za pretpostavit da ćemo se učit u hodu i na greškama i mijenjat, kao i uvijek, neodržive odluke.

 

 

Ono sve što imamo, imamo akonto Grada 

 

Lekcija iz podrazumijevanja.

Oni koji se zanose da su im gosti došli jer im se koltrine slažu s kaučem, jer imaju bazen ispred kuće u Konavlima, jer imaju opremljenu kuhinju u Gružu, jer imaju đardin u Lapadu, samo napomena da, uz dužno poštovanje svim djelovima Dubrovnika, svi ipak dolaze akonto Grada. Svaki put kad pomislite da ste vi nešto dobro organizirali ili napravili ili izgradili, skuhali ili servirali, a  da je razlog zbog kojega turisti dolaze, ne, budite sigurni, naučite i da se to, kao dostava ničega u Grad, podrazumijeva. Ne dolaze ni zbog vašeg osmjeha ni ljubaznosti, zbog toga se samo možda vrate. Svi dolaze akonto Grada. Onog istog kojeg većina starih i novih nam sugrađana zaobilazi u širokom krugu i koristi isključivo kao resurs, pogled na kojega im diže cijenu sobe, blizina kojega im diže cijenu apartmana…  a spušta sve ostale vrijednosti, deGradira ga.

 

 Na finimentu jedna predsezonska o turizmu i turistima

Ne treba smanjti broj turista koji dolaze u Grad, treba smanjiti broj ljudi koji u ovom gradu ne znaju što čine. Od onih koji su diplomirali na deprofesionalizaciji pa se na sve oglase javljaju misleći da sve znaju, do onih koji to isto misle samo iz pozicije potkapacitiranih uhljeba. Sve ih treba zamijeniti turistima.

Ponuda zamjene traje do isteka zaliha neprofesionalaca i uhljeba i  vrijedi za poslovnicu  Dubrovnik.

Stavite pamet na Tez.or0,00

 

Stavite pamet na Tez.or0.000,00

Ova je predstava, na obljetnicu smrti, tako divno opjevala život. Držićev vlastiti, i život koji je, u smijehu i u suzama, s ljudima dobrim i naopakim, njegova vječna inspiracija. Vodila nas je kroz prizore njegovog života i stvaranja pune dvije ure u vremeplovu punom emocija, doživljaja, veselja, razbibriga, briga, turobnih misli i primisli, bojazni, kroz rečenice koje smo davno pročitali, u kojima se pronalazimo bezvremenski. Zrcali se svaki od naših, u tim vrludanjima svakog životnog puta, u skretanjima s istoga koja su nekad naš izbor, ali nekad i van naše kontrole. Pomalo kafetarijske aluzije na stvarnost jedine su me u nju vraćale, da me otrijezne od opijenosti i učine mi jos jednom shvatit univerzalnost rijeci, misli, osjećaja, karaktera utkanih u njegova djela na nacin da me je ponos, na Grad i Držića i osjećaj pripadnosti istima, dovodio kroz te rečenice, u momentima, do ganuća.

Izvukla je iz njegovog opusa svu raskoš izvornosti i životnosti mladosti. Mladost je na toj pozornici bila zarazna, skidala je godine, zatezala lice, nisam skidala osmjeh s njega od te njene ljeposti. Razigrane koreografije živahnost su i mladenački zanos vodile na sljedecu razinu, činile su mi cupkat nogama i zanosit se da jos mogu tako poskakivat, tancat… I divan je izbor, ustvari, odabir studentata, te mladosti koja se glumi uči, koja će pamtit zavazda svoje prve korake, svoje prve predstave kao prve ljubavi. Katapultirale su me te koreografije i pjesme u doba mladosti, veselja, one uznemirenosti ljubavne, svakog pogleda, poljupca i dodira, nekako su bile tako iskrene i stvarne da sam čula u glavi, dok sam ih gledala, one stihove: …lijepo li je igrat pjevat dok si mlad, a jos ljepše biti ljubljen to se zna… Tu nije nitko glumio mladost, na pozornici je zaista ta mladost bila mladost, sjajila u svoj svojoj blistavosti i bezbrižnosti. Sjajni songovi, lepršave koreografije i mladenački nezahtjevne spretnosti u njima, zaista divna ostvarenja. Bila je to nepatvorena, autentična, vrckava svečanost mladosti.

Držimo se Držića

Vazda se trebamo držat Držića. On drzi vodu, ugradjen, ukorijenjen u svima nama, u svim nijansama ljudske naravi.
Njegove se rečenice ponavljaju kako sto se povijest ponavlja.
Ukazuju, prozivaju, prepoznajemo ih kao svoje, kao iz sadašnjosti. Svi se jednom u zivotu sudaramo s rečenicom koju sebi izgovara: “Vise su cijenjeni oni koji manje umiju, nego oni koji vele znaju i razumiju.” Neki se s time mire i pomire, neki su zauvijek u sukobu, sa sobom i sa svijetom oko sebe. I kad ga družina zove, zna da “od te ljubavi sit ne moze bit, ali ko je namuran nije sam, a mahnitos jednostavno čovjekom ovlada.”

Umjeteonstvo glumačko

Kad je kao Pomet izgovorio rečenicu : treba se s bremenom akomodavat, dogodio mi se bljesak stvarnosti, koji mi je smetao već na Hinkemanu, a to je ona uloga pivopije iz reklame. Taj me Hinkeman imenom užasno podsjećao na Heineken. Je li reklama tako bravuroznom glumcu s bremenom akomodavanje, kao sto je nama, na primjer, afitavanje? Reklo bi se da i to dobro radi. Tu sam se malo ukljucila u stvarnost iz, skoro napamet znanog Pometa, uz svaku jarebicu, prepelicu, kapuna, vidjela bocu pive, a ne zmuo vina. Nije mu za zamjerit. Dao se, svega je sebe dao, u svakom prizoru, kroz sve likove, zaista odavno me neka predstava nije držala tako za sebe, u sebi.
Ponovio je to, s bremenom akomodavanje, i dva puta, za ne falit, da dobro memoriramo.
Njegov je Skup samo utvrdio gradivo. Stvarnost se vratila u najgorem mogućem obliku, u obliku duga i dugova, samo su se gomilali. Povratak u stvarnost osvijestio je bolnu činjenicu da nema mjesta, nema prostora za neke tradicije i vrijednosti. Da placamo i svoje i tudje dugove. Da imamo puno vise od 20 ludijeh nakaza. Da je u nas “dukat car i gospodar.” Da smo odavno već Stavili pamet na Tezor0,00….zaboravili na čovjeka, pa u životu ima vise plača negoli smijeha. Aristokratski je despotizam zamijenio primjenjeni nepotizam. Cesto nazivaju neprijateljima upravo one prave saveznike Grada, dan danas.

Život je san

A Fortuna, nestalnosti radi ženskoga roda, “sad te kareca, sad te duši.” Kojim putem hodamo, biramo sami. Hocemo li se pobunit protiv nahvao isto tako biramo sami. Drzicevski je, svakako, pobunit se. Ako vaša pobuna čini bolje Gradu ne marite kad vas neprijateljem Grada nazivaju. Svaka, pa i najmanja pobuna, zlata je vrijedna. Završio se san urotničkim činom, urotili se svi protiv nahvao znanjem i vrlinom. Pomolimo se da nam djeca čitaju Lektire i gledaju šire.

Neki dan sam fermala s Kerom u Klubu pomoraca, prisjećajući se svake, pa i najmanje pobune Nazbilj…Onima koji su je svojim dolascima na performanse podržavali, sve je bilo jasno i ostalo je zapisano u sjećanju. Ovaj put cu se spomenut “Deklaracije Nazbilj”, neka ostane u pameti svima.
Na kraju balade mozes plesat Lindjo, sa zvijezdama ili step… Život je zavazda lijep kad nijesi slijep…

NAZBILJ JE SKLADNO
NAZBILJ JE LAKO
ISKRENO, POŠTENO
TO NE UMIJE SVATKO
NAHVAO KUDIT
VAZDA NEPRAVDI SE ČUDIT
PROTIV NESLOBODE SE BORIT
OD LJUBAVI IZGORIT
MUDROST POŠTIVAT
OD ZLA SE SKRIVAT
ZRNO PO ZRNO
RADOM POSTAT
UČENJEM DOZNAT
ČOVJEKOM OSTAT
BOGA SE BOJAT
ZA POSLJEDNJI KONAT

Stavite pamet na Tezoro.

Iako je svima prva asocijacija na materijalno, nisam na to mislila. Nego onako kako je na njega pamet ova predstava stavila. Blago koje se ne broji u kunama ili eurima, nego u versima, slovima, rijecima, ono nematerijalno koje baštinimo, tako krasno opjevano u ovoj predstavi koja prica, razmišlja, povezuje, upire prstom, proziva, doziva i nadasve arajdava.

moj glas#prostorZAonoUstoVjerujem

 SJG stanje svijesti.
Status bloga mi je #prostorZAsrđevskiStateOfMind


Srđ je Grad
janski nukleus. Jezgra koja isijava energiju koja vas obuzima i prožima kad joj se približite. Kojoj pripadate u potpunosti kad joj se pridružite. 

Fuzija je to različitih osobnosti i energija koje se nadopunjuju i osnažuju. Neosporan doprinos procesu uvažavanja dijaloga, snazi argumenta.

Smjer  SJG  fokusiranost je na oslobađanje gradske vijećnice balasta političkih opcija koje Grad vide kao #prostorZAutrzivost umjesto da ga mijenjaju u #prostorZAsuzivotiOdrzivost.

Srđevska retorika uvijek je spoj umjerenosti i umješnosti, rasprave su #prostorZAargumentaciju, svaka tema i problem predstavljaju  #prostorZAkomunikaciju. U gradskoj vijećnici SJG je #prostorZAputokaz.
Terminal u Gružu za srđevce je
#prostor ZAvlastiteInvesticije  jer davanje u koncesiju na 40 godina, tako strateški važnog prostora, znači dati drugima u ruke vlastitu budućnost.
Srđ
Srđ, odnosno budućnost tog prostora, referentna je točka ovih izbora, tema svake debate, izbornog sučeljavanja, koju je SJG kao okosnicu i ključnu točku uveo u sve pore društvenog i političkog života grada.
Srđ je nadišao sam sebe, prerastao taj prostor i problem samog Srđa.
Srđevci su ga učinili metaforom borbe za svoj grad, za prostor, afirmirali ga u zdravorazumsko zastupanje interesa svih građana, borbu protiv sprege politike i kapitala. Srđ je mjerna jedinica lokalnog patriotizma. Srđ je svjetionik. Upozorenje svim investitorima koji ne osluškuju i ne uvažavaju prostor i zajednicu, svim projektima koji je negiraju, da će se nasukat  na snazi otpora i ljubavi prema Gradu.
Sa srđevcima, ovaj je Grad u svojoj vijećnici opet dobio #prostorZApoklisare.
Srđevski State Of Mind infuzija je građanske supstance u društvo koje atrofira od posljedica nemotiviranosti i korumpirane svakodnevice. Infuzija entuzijazma i zanosa u bolju budućnost svih građana koja posrće pred onom pojedinaca.

 

Kapetani duge i sigurne plovidbe

Na zvukove broda koji se oglašava u dolasku nekad  smo s veseljem trčali na Bužu, otvorenog srca i s ponosom pozdravljati vlastitu tradiciju i vrijednosti, brodove na dugim plovidbama… mahali im linculima i šugamanima, da im bude mirno i sigurno more kojim plove. Pozdravljajte taj state of mind dugoročnosti i održivosti, ponosa i tradicije. Pozdravite ih svojim glasom jer izbori su #prostorZAnasGlas, za sve glasove koji osluškuju vlastiti grad.

Izbori mijenjaju i moje sutra. Moj izbor je moj doprinos. Moj glas je moj prostor.

Izlaskom na izbore poštujem vlastito mišljenje. Svaki glas mijenja smjer. Mi smo timunjeri.


Srđevski State of Mind ima ponajbolji kapetanski potencijal one, nepravedno zaboravljene tradicije, duge i sigurne polovidbe Dubrovnika, potencijal građanskih vrijednosti, pripadnosti, različitosti, odgovornosti, a to su oni, zaista posebni, mentalni manevri pokrenuti emocijom kojom se voli i osjeća Samo Jedan Grad.
Dobro im more. Budimo im vjetar u jedra. 
 
moj glas#prostorZAoneUkojeVjerujem
Moj glas je samo jedan. Trudim se odgajati još dva. Moj glas je samo jedan i zato je isključivo #prostorZAonoUstoVjerujem. Prečesto smo glasali za manje krivo, manje zlo. Neprocjenjiv je osjećaj  na izborima glasati za one u koje zaista vjerujete. Taj osjećaj želim svima koji izlaze na izbore. Ne pristajte ni na što manje od toga. Toliko dugujete sebi, svom glasu i svom gradu. Kako god se zvao, a posebno ako se zove Grad. 

Dan zaljubljenih u (pro)viziju Dubrovnika

Poštenjaci su preuzeli stvar

Novo U(s)pravno vijeće danas će možda uputiti žalbu prema Ministarstvu. Igrokaz će možda zadovoljiti neupućene koji misle da se s novim upravnim vijećem otvaraju nove mogućnosti. One su vazda u istim gabaritima. U gabaritima poštenja i transparentnosti, dvama sinonimima za utopiju u hrvatskom rječniku, možda ih je bolje nazvati tzv stranim riječima.

Iako se radi o jednoj stranci mislim ova priča ne amnestira druge od odgovornosti. Poštenjaci sve drže u šaci. Imaju kontrolu nad tužbom i uvažavanjem iste. Isti copy, ista pasta.

“O, poštenjaci, sve vam je u šaci, ma zašto da se baci, ostavite nešto i za nas, poštenjaci, braćo i zemljaci, budite ortaci, pa smanjite barem taj gas…”

Novi plagijatori

Nakon projekata istarskog ipsilona i zračne luke Zagreb stiže copy paste i u naš mali grad.

Oni žele, ni više ni manje, nego morska vrata od Grada. Dubrovnik je trebao već odavno naučit lekciju o zemlji sklonoj copy pasteu, odnosno građani. Ono što još nismo naučili to je reagirati. Nekad smo se u razgovorima pozivali na ( nedostižnu) Norvešku, žaleći što nemamo njene moralne i etičke uzuse u svim segmentima društva, sad nam je ( ajme!!!) mjerna jedinica Rumunjska.Za 44.000 eura ekipa je bila na nogama. Dubrovnik ne mogu mobilizirat niti milijuni eura. Očito nam je previše dobro.

Turci i Francuzi

Poslovično dobre povijesne odnose s Turcima i Francuzima kvare poštenjaci. Evo male lekcije iz povijesti. Danas nas dogovori koštaju puno, puno dukata više i ne dobijemo zauzvrat slobodu, naprotiv, prestajemo sudjelovati i odlučivati. Svi genijalni projekti s milijunskim inevsticijama i novim radnim mjestima temelje se na sprezi lokalne i nacionalne politike s raznim investitorima kreirajući situacije i odnose u kojima serviraju najvažnije gradske i državne resurse bez obaziranja na lokalnu zajednicu, ne uvažavajući primjedbe, sugestije, kao ni posljedice takvih uigranih scenarija kojima gubimo svaku mogućnost sudjelovanja, odlučivanja i upravljanja vlastitim gradom. Nedopustivo je to trajanje koncesije.

Kad nešto u Dubrovniku dajete u koncesiju na 40 g onda servirate vlastitu budućnost drugima i prestajete bit stranka u postupku.

Poštenjaci dovode investitore koji zapasavaju prostor, uzimaju dobit i ukidaju budućnost, potpisuju ugovore koji garantiraju investitorima dobit, gradu i građanima probleme.

Heroji U(s)pravnog vijeća, danas, “Računamo na vas”.

“Poštenjaci na ključnim mjestima i u glavnim vijestima…”

Danas je Valentinovo i sasvim je legitimno biti zaljubljen u svoj Grad.

Nadam se da nije sve veća blamaža biti jedan od nas… koji tako razmišljamo…

PS

nadam se da ste (se) prepoznali stihove… 

JINGLE & MINGLE

JINGLE AND MINGLE

Godišnje preispitivanje

Počinje nam godišnje preispitivanje nas samih i svijeta i ljudi oko nas. Što smo napravili dobro, što loše, pusta obećanja za Novu. I vječno pitanje: što želim? U konzumerističkom duhu bilo bi to pitanje koji poklon želim ispod bora? Odgovor bi bio :iznenadi me, kad bi me više itko uopće pitao. Kad sebi postavljam pitanje što želim, a nemam odgovore, postajem svjesna da sam se opametila, otrijeznila od velikih očekivanja, odrasla, organizirala, posložila prioritete.

christmas-joint-a-new-creative-business-in-london

Kako godine prolaze, sve manje želim tako da sve više imam. Ili možda ipak znam što imam pa sam s tim sretna i vesela zbog same spoznaje. Blagdansko mi je vrijeme kad sve to samo potenciram, kao dan zahvalnosti za još jednu godinu koja odleprša i smjesti se u oblačić izabranih sjećanja. Zamišljam blagdane, otprilike, kao sve lijepo i veselo na hrpici u kojoj se valjam sretna ko prasica.

Kad posložim sjećanja kojih se intezivno, živo sjećam, nisu to nužno ona vezana uz spektakularne događaje, datume, to su najviše ljudi i povezanost koju osjećam. Svaki susret s prijateljicama, s kojima dijelim bulikan životnih avantura i priča, dovede kroz razgovor opet prepričavanje istih, ali nikad ih dosta. To stalno podsjećanje na veselje čini mi iznova novu radost. Kao gledanje istih, ali jako dragih i neibježnih  filmova za Božić. Tko može imat nešto protiv repriza s happy endom?

img_4633

Božić je isto takav. To je dan koji podsjeća na veselje. Dobro, postoje reprize koje ne priželjkujemo, kao zagorene sarme koje su se podgrijavale, krema za tortu koja se nikad nije stisnula, ludilo nabavljana namirnica kojima kao da hranite vojsku, spisak želja u sukobu sa mogućnostima jednog malog bokuna plastike. Blagdani su reality check koliko god ih reklame nastojale učiniti bajkovitima, a mi se polomili udovoljiti toj slici. Ide to na bolje s godinama, svake godine manje nervoze jer smo stariji, manje viroze jer i djeca jačaju i rastu. Zvončiće čujem kad provlačim karticu na rate, ali jako je tiho i nema više ni svjećica ni bora kad dođe račun krajem siječnja. Blagdani su kao i regularni, ups and downs dani, ali opći dojam je : blago nam se na Blagdanima…

Blago nam se na Blagdanima

Blago nam se na toj divnoj simbiozi biljnog i životinjskog svijeta u obliku sarme, na tonama čokolade koju ne smijemo prestat jesti jer je zaliha kakovca sve manje, blago nam se na velikim količinama različitih vrsta alkohola koje prate blagdansko raspoloženje, posebno nužnima u Gradu kao što je naš, u kojem se stav : nisam stručna, ali sam spremna, tretira kao stručna sprema. Blago nam se jer ne pripadamo takvim nahvao skupinama i nakupinama. Blago se na blagdanima i raznim političkim opcijama jer je to doba blagdanskih amandmana koji se, u zanosu još jednog proračunskog bora nađu ispod njega s fjočicom ( ups, nema bora ove godine). Blago nam se na domaćim kobasicama u zelenoj menestri koje kupujemo od prijatelja iz Slavonije i nisu u konfekcioniranim vakumiranim ciglama. Blago nam se što postoji Ulica od Puča za doć do Pila. Blago nam se što postoje blagdani pa se popravi vodokotlić koji na to čeka mjesecima i opituraju persijane u pet do podne. Kad me je, “sve što možeš ostavi za sutra” muž, pitao da mu ih pomognem skinut uvjerila sam ga da ne želi moju pomoć jer bi zajedno s tim persijanama, kroz prozor, mogao završit na stranicama crne kronike. Zazvo je susjeda. Može u Pametno.

fashion-shopping-centre-christmas-small-68079

Blago nam se što postoje Blagdani jer su oni ustvari podsjetnik na to da nam se blago na svakom danu u kojem smo voljeni, zagrljeni i pomireni sa svijetom.  Blagdani se, gotovo u pravilu, uvijek vrte oko svega onoga što reklame ne pokrivaju. Koliko god slogani govorili drugačije. Makar ima zgodnih. Za kraj, a za početak neke potencijalno divne priče u kontekstu organizacije vjenčanja koja, naravno, ( još uvijek) implicira ljubav kao sadržaj, a za sve one koje su u vječnoj potrazi svega onoga što reklame ne pokrivaju, evo jedan prigodno blagdanski slogan uz dozu poduzetnosti …

Naime, svake me godine delegiraju da za jednu malu manufakturu ljubavi ( agenciju za vjenčanja) iznjedrim neku blagdansku rečenicu. Ove godine, kako krediti sve više stežu, postala sam direktnija u porukama:

Jingle and minlge

you can t keep us busy if you re single

Ah, ta ljub$v.

Sretni vam Blagdani u jingle and mingle scenariju s dragim i najdražim ljudima!!!!

Filmska lektira

Filmska lektira

Koliko polemika oko cjelovite kurikularne reforme, poglavito oko popisa lektire. Ideološke polemike, metodološke zavjere. Obavezni i neobavezni popisi. Odgovorni i neodgovorni izbori.

sloboda1

Obavezno uvesti autonomiju u filmsku lektiru. Otvorenost svakog popisa donosi izbornicima slobodu, nužno uz nju i odgovornost. Neodgovorno bi bilo ne uvrstiti u filmsku lektiru dokumentarac Gazda. Ionako mnogi ne vole čitat. Svi nariču da su generacije zakržljale od nezainetresiranosti i pomanjkanja motivacije. Neka gledaju i čitaju između redaka.

Da sam ja netko

Case study za široku studentsku populaciju, ako ćemo misliti na budućnost. Da sam predavač na psihologiji studenti bi dobili za zadatak izraditi profil uspjeha. Vodila bih buduće ing. arhitekture da znaju kako odolijevati pritiscima pri izradi prostornih planova. Da sam predavač na sociologiji cijeli bi semestar posvetila poremećenim odnosima u društvu podvučenima crvenim flomasterom u filmu. Da educiram buduće novinare volontirali bi kao istraživači na svakom sljedećem projektu istog autora. Studenti matematike izračunali bi prekoračenja , u stotinama tisuća, prekomjerne eksploatacije izvora, resursa. Postoje milijuni razloga da svi pogledaju film. Ogledni je to primjer kako NE treba raditi. Slučaj koji se dodirnuo svega u društvu. Slučaj koji generira sve ostale slučajeve, a ništa nije slučajno.

.no-money-gt-backgrounds

Nisam pogriješila

Kad sam se odlučila uputit u kino poslala sam prijateljicama na WhatsApp grupi poruku:

Idem u 18 gledat Gazdu da shvatim gdje sam pogriješila … tko je zainteresiran?

Kad sam izašla iz kina shvatila sam da sam pogriješila što nisam odvela i djecu.

Razmišljala sam kome je najgore nakon što pogleda film… nedajbože da film gleda obitelj poginulog branjitelja koji je za ovu zemlju dao vlastiti život, pomislila sam.

Popis lektire-popis kina

Kao što postoji popis lektire, postoji i popis kina u kojima možete vidjet taj dokumentarac. Samo u kinima s popisa možete pogledat film.Veseli me da moj grad ima takvo kino. Sloboda ga, naravno, slobodno prikazuje.

fejscover6-cvijece

To kako bi i Michael Moore bio ponosan na uradak piše i Rafaelić pa nam ne preostaje nego složit se da je vlastiti glas jedino za što se još uopće isplati boriti.

Razlog zbog kojeg još uvijek mogu slobodno govorit što želim je činjenica da ne stanem u gepek.

Tajna moje slobode govora je u vagi.

Šalu na stranu, pogledajte film. Disturbira.

MILIJUNAŠ S GOVORNICE

Sretan Dan neovisnosti!

Dan neovisnosti  zaslužuje botilju vina. Za one koji stvarno vole bevandu vijest dana , za dobro jutro, je : Voda nije za piće.
Gdje to piše na engleskom? pita me trenutačna susjeda iz apartmana.
Tu vam obavijest treba dati vlasnik apartmana, odgovorim u ne baš tourist frendly raspoloženju ali raspoložena za osvrt. Osim toga, sve i da sam raspoložena, kako joj objasniti uzročno posljedičnu vezu između najbogatijeg proračuna i moje burse pune boca vode? Ostali bi danas bez objeda.

vlah

( Olakotna je okolnost da moj toč bolje podnosi  litru vina od litre vode.)

Milijuni

Što je tako milo u milijunima?

Zanimljivo bi bilo napraviti intervju s gradonačelnikom u nekim zadanim okvirima, npr. da u odgovorima na pitanja ne upotrebljava milijune.
Možda mu se, s govornica gradskog vijeća, neke prigodne svečanosti pa čak i otvaranja izložbi, omakne pokoja uvodna rečenica bez njih, ali ubrzo krene milijunski stampedo u noćenjima, dolascima, kunama, eurima, kvadratnim metrima.
Milijuni su njegovi prefiksi i sufiksi. Milijuni su njegov doručak i njegova večera.
Milijuni su njegova viagra.
Kakav bi to antiklimaks bio da je, nedajbože, gradonačelnik nekog grada s proračunom od malo milijuna.
Taj milijunaš s govornice gradskog vijeća podržava milijune u Vodovodu makar već dugo ne vode u pravom smjeru pa nakon svake kiše kupujemo vodu danima dok račune plaćamo za potpuno ispravnu i nezamućenu vodu.
Na osnovu čega podržati rad i izvješće Vodovoda? Na zamućenoj vodi, nerealiziranom pročistaču, najgorem primjeru javne nabave u Hrvata, onečišćenom slijevu s Grabovice, rekordnim uhljebljenjima, povećanju cijene kubika vode ili fekalnim onečišćenjima?   Nije li krajnje neodgovorno tako raspolagati milijunima poreznih obveznika, još neodgovornije to javno podržavati?
Ali za govornicama je važno da svaka rečenica i svaki rečenični niz imaju barem nekoliko milijuna u sebi.

To će zadovoljiti razinu percepcije njihovih birača koji slijepo vjeruju milijunima u rečenicama i milijunašu s govornice,  dok preostalo, razumno i neovisno biračko tijelo zna da je najizvjesniji uspjeh u radu Valentina Dujmovića, na čelu Vodovoda, njegov apartman na Obodu.

Ja priželjkujem da nam više nijedan dan ne ovisi o takvima. Poglavito ne Dan neovisnosti.

THE PRESUDA

THE PRESUDA

mi je uljepšala život. Pobjeda ravna zlatnom olimpijskom odličju u disciplini David protiv Golijata.

2

Hodala sam pola metra iznad zemlje. Jedna od onih 10.500 sretnika koji već dugo vremena čekaju takav trenutak. Taj je dan bar četvrtina stanovnika Dubrovnika bila iskreno sretna i zadovoljna. Mislim da se taj postotak sreće u ovom Gradu odavno nije dogodio.

Mnoge su, vrijeme koje je odmicalo i pravda, spora ali dostižna, poljuljali u vjeri da se građanski aktivizam isplati i da se rezultati jednog dana moraju dogoditi.

Oni koji insinuiraju i prozivaju da se za presudu unaprijed znalo valjda to prozivanje temelje na svojim vlastitim uzancama i saznanjima. Upravo su oni bili ti koji su, nekad, sve unaprijed znali. Jer za njih postoje naše i vaše presude, naše i vaše, a ne neovisno sudstvo i pravosuđe. 

A onda im se dogodilo: PRAVOSRĐE

a pravosrđno bi bilo obuhvat sa 310 smanjiti na 100 h,  jednostavno odluku sprovesti u djelo. Sve drugo, ovo dosadašnje oglušivanje, čisto je nedjelo.Nusproizvod, nakon nedjeljne presude birača, bit će i uzanca da se odluke suda i provode. 

keep-calm-and-serve-justice-3-1

KAD SMO POČINJALI NIJE BILO OVOLIKO MIKROFONA

rečenica je Srđevca uključenog u priču od prvog dana. Spontana i genijalna rečenica bila je reakcija na pozicioniranje bulikan mikrofona i i phona pred njim na presici i uvodna rečenica u retrospekciju borbe protiv sprege politike i investitora. Sve je rečeno tom jednom rečenicom. Cijela presica u nju stane. U nju stanu životi. Dug je put od trenutka kad se pobunite zbog nepravde, govorite, urlate, do onog trenutka u kojem vas svi slušaju, čitaju, osluškuju i prate na svakom koraku, u svakom trenutku i na svaku temu, od vas očekuju i s vama se nadaju. Dobra je to vijest za sve one koji vode svoje male i velike bitke u Hrvatskoj, za sve istarske Plomine,  dubrovačke Srđeve, zagrebačke Savice. Loša za sve one koji ne osluškuju, ne poštivaju i ne komuniciraju s lokalnom zajednicom. Svaka investicija koja nije društveno i ekološki prihvatljiva bit će osuđena na propast sve dok se protiv takvih bore hrabra srca.

Građanski je aktivizam infuzija društvu koje atrofira pod korumpiranim establishmentom.

SEPTEMBER ELEVEN, Hrvatska

nadam se da ćemo ovu nedjelju srušit političke twinse, HDZ i SDP, centre političke trgovine, political trade center, simbole neuspješnosti i uzurpatore vesele i bezbrižne hrvatske sadašnjosti. One koji su nas izmjenom svojih pozicija i koalicija na vlasti vazda držali u pretežno oblačnoj prognozi budućnosti, a jedino što se redovito izmjenjivalo u ovih 25 g. bile su plime afera i oseke gospodarskog napretka.

BIRAČKO MJESTO  GRAD

img_4827

Moje biračko mjesto je u školi po kojoj sam i oko koje sam trčkarala, u kojoj sam odrastala, učila, veselila se. Takvo su djetinjstvo imala i moja djeca. dajem svoj glas  jos jednom takvom djetinjstvu u zagrljaju zidina koje bezbrižno šeta ulicama Grada… U kojem je  život u njemu jednako vrijedan kao kamen, u kojem se živi i nakon sto odletu sve čiopice, a Slaven u njemu kreira neke nove art radionice… U nedjelju izabirem tu priču i za  sljedeću, akobogda treću, generaciju s adresom u Karmenu. 

NEDJELJA

Recite, sto ste zgriješili od zadnje ispovijedi ? 

Svaki put glasam za iste.

To vam nije grijeh, jer svi su isti. Grijeh je ne prepoznat među njima one koji se mogu mijenjat i bit bolji od onih koji se nikada  neće promijenit. Grijeh je ove nedjelje upravo te prve ne podržat.

Treba nam još ta presuda u nedjelju.

Ovu nedjelju, prije Mise, prije Kafe, 5min šetando od svog doma,  4će stanovnika Grada glasat za treću sreću.

Zaista, zar ne bi bio totalni neugodnjak nakon 25 g. Ispovijedati iste grijehe?! 

LIBERTAS

LIBERTAS

Ususret podizanju barjaka Slobodi, razmišljam o njoj.
Koliko smo zaista slobodni?
Jesmo li uopće slobodni?
Koliko smo slobodni na osobnoj razini, koliko je slobodan naš Grad?

1

Sloboda

Dubrovačka je Republika svojim promišljanjima oblikovala i aktima definirala svoju slobodu do najbolje razine mogućeg. U manirima najboljeg brendinga o toj uvjetovanoj i mukom, upornošću i soldima, isposlovanoj i plaćenoj slobodi, još dan danas pričamo bajke i priče. Je li to bila umješnost privida slobode i da li je svima davala osjećaj iste? Nije. Formalno nisu svi ni bili slobodni.
Slavna je Republika ukinula trgovinu ropstvom prije nego je u nekim zemljama ono i postojalo.
Tome će sad 600 godina, 1416-2016.
Sloboda nije podignut barjak Libertas. Sloboda nije samo 91 va. Sloboda treba bit jedini i najveći brend ovog Grada. Ali on je se uporno odriče i stavlja na čelo grada ljude koji zaboravljaju da je u tu slobodu utkano puno umješnosti ali i proliveno puno krvi.
To je ona sloboda kojom upravljamo vlastitim gradom, prostorima u njemu i oko njega, njegovom sadašnjošću misleći vazda i na budućnost. Propitkivanjem, osluškivanjem svojih građana, svojih posjetitelja, promišljanjem i odgovornim odlukama koje podrazumijevaju suživot i generiraju održivost.

single_652x435_1452186249slika

Fotografija: Pavo Urban

Inače, svakodnevno robujemo.
Netko robuje s osmjehom na licu, malo čvršćeg duha i rezistentnosti.
Netko se pomaže normabelima, alkoholom, travom, a netko očajava svjestan neslobode u sebi i drugima.

Sjetimo se mudrijih od nas, Sv. Tome Akvinskog:
Slobodna volja nije ništa drugo nego mogućnost izbora. Najgore mi je gledat Grad kako ga stavljaju u okove svojih interesnih krugova i u položaj u kojem nema izbora nego robovat njihovim kompenzacijama. Grad nikako da zasluži nekog lokal patriotu koji neće svirat onako kako oni odozgo dirigiraju. Dubrovnik, taj financijski neovisan superjunak trebao bi bit dovoljno ponosan na sve materijalno i nematerijalno koje baštini stoljećima i oduprijet se zlima i pohlepnima, ali fali mu pokriće u ljudima. On je danas grad o čijoj sudbini neki odlučuju na razini sms -a.

Inače, načelo slobode ne postoji bez kontranačela odgovornosti, tako za djecu kazneno odgovaraju roditelji…a za ono što se Gradu događa ne odgovara još uvijek nitko.
Determinirani smo društvenim konvencijama koje su nam nametnute. Neki ih lakše podnose, neke sputavaju. Lako je biti dio većine.
Usađene su rodne uloge, one koji ih mijenjaju gledamo s prezirom… u nas s sve podrazumijeva umjesto da je stvar izbora…

Nezavisnost

Često nedostižna. Kad postanete svjesni te riječi i težine koju nosi u vašem životu, imate već dovoljno godina. Pogledom unatrag utvrdite greške u koracima koje su dovele do ovisnosti o familiji, o poslovnim odnosima, o emotivnim odnosima, materijalno. Bez obzira koje godine dočekali uvijek je važno radit na tome da postanete nezavisni. Održavanje statusa još je teža misija. Ali vrijedi svake kapi znoja.

 

Nezavidnost

Pretpostavka slobodi. Oslobađanje od tog osjećaja i njegovih razarajućih posljedica bitno bi promijenilo osjećaj slobode. I puno bi ljudi zaista bilo slobodno.
Niti želim niti mogu imati sve što imaju drugi. Odrastanje pomaže nezavidnosti.
Zašto bi Dubrovnik trebao imati sve što ima Monte Carlo?
Zar Dubrovnik zaista želi biti  Monako?
Ne, to su samo frustracije onih koji misle da oni sami najbolje žele za njega.
Koji bi retard želio, tako jedinstvenu i neuniformiranu priču o skladu materijalnog i nematerijalnog u nerazdvojnu i posebnu cjelinu, kao što je ovaj Grad, učiniti klonom i kvaziestetskim operacijama u prostoru, betonskim filerima, napunit i zauvijek promijenit lice grada u bezličnu masu sličnu plavušama iz najgorih makeovera. Ovaj grad puca po šavovima od korupcijskog botoxa kojim pune posljednje milimetre njegovog bolnog resursa-prostora.
Terminal u Gružu nije tek zahvat, od te se operacije ovaj grad zadugo neće oporavit, oporavak neće bit dug i bolan, nego nemoguć.

Libertosukcija.

Ne želi Dubrovnik bit još ljepši, još veći, još bogatiji, još poznatiji. On samo želi bit i ostat ono što već jest.

Skladan i slobodan.
Nije se za svoju slobodu stoljećima borio da bi je sad pohranio u I cloud, tamo negdje gore gdje se simbolično vijori barjak Libertasa, nebu pod oblake.
Ona mu treba u svakom trenutku, sad i zavazda, očajnički mu treba da bude ono što jest i ne izgubi svoj identitet. Mi trebamo stat u obranu njegove slobode. Jer tako stojimo i u obrani svoje vlastite.