Camelia Sinensis

Mislila sam da će ovo biti jednostavno. A uopće nije. Barem kad sam ja u pitanju. Uvijek se tako dogodi. Nađem nešto što mi je fora i u čemu uživam, i onda naučim sve o tome i guram do kraja, uglavnom do točke da mi se zgadi. Nema labavo kod mene. Ili jesi ili nisi. Samo ekstremno. Mislila sam da ću napravit par kratkih, jednostavnih, općih uvodnih članaka i onda trkeljat o kozmetici s tim sastojkom. Međutim, u slučaju zelenog čaja, stvari su otiše malo predaleko.

U ono davno doba kad započeh ovu “konceptualnu” sastojačku seriju, nisam imala pojma da će se ovo dogoditi. Naime, ja vam ful mrzim pit zeleni čaj. Meni je on fuuul bljak. Mrzim njegov miris, mrzim njegov okus, mrzim ga gledat kako skuplja prašinu na polici svaki put kad ga kupim ne bih li mu dala još jednu šansu. Bljak, ljudi moji, ama bljak. Mnogi će reći da nemam razvijeno nepce, da sam ignorantna i da jednostavno nemam pojma. A ja ću im odgovoriti da nisu pravu, te da štoviše, imam vrlo razvijeno, možda čak i prenapredno nepce.

Usprkos tome, crni čaj volim. Uvijek sam se smatrala tipom od crnog čaja. Onog engleskog, točnije, indijskog/cejlonskog, jakog čaja koji sam uživala piti s kandisom i mrcu mlijeka. Crni čaj s aromom marcipana, vanilije, višnje… Mislila sam da sam u tom điru i da je to to. Jednog sam dana tako kupovala nešto (pogodi što) u Muelleru, i sjetila se da sam jednom davno probala i svidjelo mi se, nešto što mi je bilo prezentirano kao “zeleni čaj”. Međutim, bio je to oolong, tajvanski Jin Xuan (milk oolong), koji, kako mu naziv sugerira, ima kremast i lagan okus. Pa sam u znanstvene svrhe kupila milk oolong listićima. Kao, ajmo viđet što će bit. Koliko će ovaj put trebat šalica da odustanem. A i kao, dužna sam napisat post o zelenom čaju kao sastojku, pa ajd da se malo inspiriram okusom. Pedesetak kuna čajeva u košarici, reko, okej. I onda sam došla doma. Spravila si čaj. Oduševila se. I počela sam regularno pit čaj. Pa sam počela naručivat čajeve iz domaćih čajoteka po internetima. Počela pit samo jednu kafu ujutro (umjesto tri). Otkrila sam tako i divni crni lapsang souchong. Pa bijeli silver needle. Pa sam počela vrijeme provodit na wikipediji. Upratila nekoliko ultra dosadnih kanala na youtubeu koji satima trkeljaju o čajevima i ispravnom spravljanju čaja. I ispravnom posuđu iz kojega se pije čaj. Naručila specijalnu kikaru. Odjebala filter vrećice zavazda. Na kraju sam zaključila da fakat obožavam veliku većinu čajeva. Saznala sam da zeleni čaj ne mora biti gorak i odvratan, no i dalje mi je inferioran naspram navedenih, i dalje mi je… bljak.

Pa će se nastavno na moju novu čajnu opsesiju, ovaj post umjesto “zeleni čaj” zvati “camelia sinensis”, kao grmolika biljka od koje se u najvećem dijelu Azije pravi čaj. Da ne bi bilo zabune, jer sve ostalo su herbalne infuzije ilitiga “tisane”. Tu je još i Camelia Assamica, od koje se pravi indijski čaj. O njoj neću pričati, još. I u ovom postu ćemo se, umjesto na kozmetičke benefite, osvrtati na ingestivne i digestivne benefite, jer – ljepota dolazi iznutra / ono si što jedeš / u zdravom tijelu zdrav duh, a čaj itekako doprinosi zdravlju, a onda i ljepoti. Nedvojbeno i apsolutno.

U nastavku vam donosim kratki i površni pregled “vrsta” čaja. Nemoguće je u jednom tekstiću pokriti sve što se ima za reći, a da ne pričamo o tome kako je moje znanje o čaju nikakvo i totalno zanemarivo.

Koliko sam shvatila, pričat o čaju je isto ko da pričaš o vinu. Osim same vrste biljke u jednom slučaju čaj u drugom slučaju grožđe, moramo uzieti u obzir još nekoliko stvari: položaj (nije isto jel postup ili dingač, iako se u oba slučaja radi o plavcu malom, jel da?), dio biljke koji se bere – radi li se o samom pupoljku, prvom, drugom, trćeem ili četvrtom listiću, i tako dalje, te naravno način obrade, prema kojemu se čajevi uobičajeno kategoriziraju u opće-generalne grupe. Pa tako imamo:

Bai Hao Yin Zhen / White Hair Silver Needle – općepriznato najbolji bijeli čaj

Bijeli čaj: uvenut i neoksidiran

Iako se još vode polemike i nema egzaktne definicije što se točno podrazumijeva pod “bijelim” čajem, načelno se radi o mladim listićima (ponekad čak neotvorenim pupoljcima) koji se minimalno obrađuju, odnosno – samo se suše. Upravo zbog suzdržavanja od rolanja, prženja, valjanja i inih čudesa, delikatni bijeli čaj karakterizira lakoća, slatkoća i blagost okusa. Najbolje ga je spravljati s vodom koja nije kipuća (75-80 stupanja celzijusovih).

 

Žuti čaj: neuvenut ali požutjeo, neoksidiran

Prilično rijedak, čaj je to sličan zelenom, no s ekstra korakom u procesu proizvodnje. Finalni produkt je nešto između neoksidiranog zelenog čaja i postfermentiranog crnog čaja, no s obzirom na niži stupanj oksidacije, ponekad ga se trpa u kategoriju bijelog čaja. Primarna svrha ovakvog načina obrade je uklanjanje odvratnoće koju ima zeleni čaj, uz zadržavanje ljekovitih svojstava. Neđe sam pročitala i da je nastao greškom, ali ne bum se štel mešat.

 

Zeleni čaj: neuvenut i neoksidiran

Zeleni čaj potiče naravno, opet iz Kine, no danas je nekako karakterističniji za Japan – barem nama zapadnjacima. I tu stvari postaju malo kompliciranije, ali pokušat ću se zadržat unutar postavljenih okvira, pa ću reći samo da zelenog čaja ima u mali milijun podvrsta i oblika. Najpoznatiji (barem meni) su japanski sencha i bancha, kao i kukicha koji sadrži i male grančice. Genmaicha je pak mješavina senche i ekspandirane trostirane riže, a matcha je puder od čaja. Od ovih općepoznatih varijeteta, tu je i kineski gunpowder, ali i mnogo ostalih, kineskih, japanskih i korejskih zelenih čajeva. No kako rekog, zeleni čaj – no me interesa. Dovoljno sam puta dala šansu tim zeljastim, travnatim, sijenastim odvratnoćama, i zbilja se ispričavam, ali bljak. Pa hajmo dalje, na moj favorit u ovom predivnom, bogatom svijetu čaja.

 

Poluoksidirani čaj alitiga oolong: uvenut, nalupan te parcijalno oksidiran

Oolong je, kako sam već natuknula, razlog zbog kojeg danas čitate ovakav post. Tradicionalno kineski čaj, sušen na suncu, potom rolan i uvijan. Oolong je zapravo “sortni” čaj, ovisno naravno o vrsti. A po pojmom “oolong” se zapravo označava svaki čaj koji je djelomično oksidiran (8-85%), dakle nit je zeleni nit je crni. Shodno tome, okusom i ostalim organoleptičkim svojstvima, oolong široko varira. Ima ih floralnih i laganih, ima ih mednih i orašastih, ima ih drvenastih, zeljastih, svježih… I oni meni najdražih, kremastih / mliječnih.

Oolong je lako prepoznati, jer mu se listići najčešće tretiraju rolanjem, pa uglavnom izgleda kao da je zgužvan u granulama/svežnjevima/grudicama. Oolong je neko vrijeme bio oglašivan kao čudotvorni čaj za mršavljenje, što je notorna glupost. Za mršavljenje treba ne jest, a čaj je poželjno pit, jer je blagotvoran za organizam, a ne zato jer se od njega smršavi. Pleh kremšnita par šalica oolonga ne može anulirati.

Ja eto, od svih vrsta koje sam isprobala (a nisam ih puno probala, ali od ovih “seljačkih” lakodostupnih stvari) oolong preferiram. Super mi je ta njegova zarolanost – kad se prelije vrućom vodom, listići mu se počnu odmotavati, te tako ispuni cijelu kikaru (kupila sam si stakleni pribor, totalno me zabavlja) i onda izgleda kao vodena šuma. Kod ovih mojih oolonga mi je super to što se mogu prelijevati više puta (mogu i ostali, ali oolong mi nekako najdulje zadržava izvornu jačinu), i svakim prelijevanjem se dobiva nešto drugačiji okus (jer se listići odmotavaju). Tako da u istim listićima uživam cijeli dan. Stoga kad vidite cijenu na nekom fensi oolong čaju, i počnete rolati očima, imajte na umu da 3-4 grama čaja rezultiraju sa minimalno 4 velike kikare superfine tekućine (skoro litra, a možda i više, ovisno kolika vam je kikara).

Inače, postoji nešto što se zove Gongfu cha, odnosno, kineska ceremonija čaja. Meni je to momentalno suviše komplicirano da krenem objašnjavat a kamoli da prakticiram, no ako vam se da, zguglajte. Mnogo je interesantno.

 

Crveni čaj, nama znan kao “crni” čaj: uvenut, ponekad zdrobljen, potpuno oksidiran

Kod crnog čaja se stvari još više kompliciraju, samim time što ga mi zovemo crni čaj, a u Kini se zove crvenim – zbog finalne boje uvarka. Mi ćemo ga zvati crnim, jer tako se nećemo buniti i zamjenjivati ga s grmom znanim kao rooibos. Stvari se dodatno kompliciraju s obzirom na dvije podvrste korištene u proizvodnji crnog čaja – sinensis i assamica. Prva je ova o kojoj cijelo vrijeme drvim, a drugom je pak uvriježen naziv “indijski čaj”. No nećemo ići dalje od toga. Crni čaj se odlikuje jačim i punijim okusom od ostalih manje oksidiranih čajeva. Crni čaj zadržava svoj okus i do nekoliko godina (zeleni čajevi su manje trajni, oko godinu dana). Vrste i okusi crnog čaja variraju u nedogled, od Kine (slavni Keemun, dimljeni Lapsang souchong), Tajvana, Indije (delikatni Darjeeling, robusni Assam), Koreje (Jaeksol), Nepala, Šri Lanke (poznati Ceylon) pa sve do Turske. Populariziran je na zapadu zahvaljujući Britancima i njihovim blendovima, poput Earl Gray čaja omirisanog bergamotom ili English Breakfast čaja, kojeg i sama obožavam s kockicom kandisa i par kapi mlijeka. Zdravstveni benefiti crnog čaja su nešto slabiji nego kod zelenog, ali i dalje ga je isplativo piti jer je divan, ukusan i zdrav. I sadrži kofein, što je meni kao ovisnici vrlo bitno. Nije nezdrav. Samo je, zbog načina obrade, nešto siromašniji nutrijentima. Kod crnog čaja je naglasak na aromi tj. organoleptičkim svojstvima, više nego na “ljekovitosti”.

 

Crni čaj – postfermentirani: zeleni čaj koji je pušten da fermentira/kompostira

Famozni kineski kolači čaja, tea cakes (ali mogu biti i u drugim oblicima; gljive, cigle… a mogu se skladištiti i u deblu bambusa, mandarini…), ustvari su sprešani listići koji se puštaju da odfermentiraju i poprime hiper-ultra-genijalne okusne i zdravstvene karakteristike. Ni u ovom slučaju stvari nisu jednostavne, no radi ekonomičnosti ćemo se osvrnuti na zreli i sirovi pu’erh čaj.

Cijela je poanta u tome da mikroorganizmi (plijesni, uglavnom), pomoću kojih se fermentacija odvija, stvaraju i otpuštaju metabolite koji mogu doprinjeti boljem zdravlju. Nešto kao gorgonzola, LOL. Fermentacija mijenja kemijski sastav listića i organoleptička svojstva, stoga ovakav čaj biva blag i zemljast okusom, manje gorak i astringentan u odnosu na poviše opisane čajeve. I naravno, kao i sa vinom, što dulje “stoji” to čaj je bolji. U zadnje vrijeme proces starenja je ubrzan raznoraznim procesima, pa imamo “sirovi” (originalni, neprocesuirani) pu’erh čaj i “zreli” pu-erh.

Najpoznatiji ovakav čaj je Pu’erh iz kineske provincije Yunnan.

Sve to skupa zajedno, grafički prikazano – opet, hvala Wikipedija!

 

Bez obzira na vrstu, gotovo uvijek je poželjno izabrati čaj u listićima. Listići su neosporno bolji izbor od filter vrećica.

Osim navedenoga, tu je i ispravan način pripreme. Listići natapanjem u vodi bubre, te zauzimaju prostor, a što im se da više prostora, to bolji (kvalitetniji, nutritivniji, ukusniji) čaj dobivamo.

Što se ljeposnih benefita tiče, čaj je bomba. Bomba zdravlja. Dovoljno je reći da su istraživanja to pokazala. Kakva, to vam ne bih znala reći. Jer nije ni bitno. Ja tu ne promoviram nikakve alternativne metode liječenja malignih bolesti niti prodajem eliksire za vječnu mladost. Pametni ste, procjenite sami. Ali možemo se složiti s konstatacijom da konzumacija čaja ima duge korijene u azijskim tradicijama. Ta je konstatacija apsolutno, 100% točna i neupitna. Neupitna je i moja očaranost azijskim kozmetičkim proizvodima, pa stoga imamo dobre temelje za sljedeći nastavak ove ode čaju. No prije tog nastavka, vratimo se na temu.

Ono zbog čega je zeleni čaj jako popularan na zapadu u zadnje vrijeme su fenoli, odnosno polifenoli, odnosno njihove raznorazne skupine i podskupine. To su biljni spojevi s jakom antioksidativnom aktivnošću, koji čine čak 30-40% sastava čajnih listića. Krcati su flavonoidima, i to pogotovo cathechinima, pa da se ne upuštam u suvišne, površne i netočne organsko-kemijske analize, tu negdje se nalazi slavni EGCG – epigallocatechin gallate koji nam je najzanimljiviji upravo u kozmetičkom smislu. Iako je njegova koncentracija u namočenim listićima preniska da bi imalo smisla lice oblagati mokrim filter-vrećicama, no kozmetika s 1% ovog krasnog polifenola luči izvrsne rezultate. Protuupalni učinci, vazokonstrikcija, zacjeljivanje, poboljšana cirkulacija, pomlađivanje… Meni to sve zvuči super jebeno. I navodno je upravo korejski gigant, Amore Pacific (koji ujedno ima i krasne plantaže čaja na Jeju otoku) prvi izolirao i stabilnim učinio ovaj krasni antioksidans.

A tu su i raznorazni vitamini, minerali i svakakva čudesa.

 

iz članka o Amore Pacific poljima zelenog čaja, www.koreantimes.co.kr

 

Čaj sadrži kofein (30-90mg po kikari) – teaninom su ga nazvali, no radi se o identičnoj molekuli, stoga, nemojmo zabrijavati, koji je stimulans i diuretik. Zagarantiran je dakle detoks putem čestog piškenja. No ne pretjerujte. Iako kofeina u čaju ima značajno manje nego u kavi, nekakav opći konsenzus postoji da ne bi trebalo popiti više od 8-10 šalica čaja dnevno. Ja sam trenutačno na njih 6, što je mislim, skroz optimalno.

Jesam li primjetila ikakve benefite u ovih mjesec dana opsesivnog ispijanja velikih količina oolong čaja?

Jesam i nisam. Bubrezi rade, stoga često piškim. Pijem dakle više nego duplo manje kave, ali ne osjećam apstinencijske simptome, stoga zaključujem da je to izvrsno; kofeiniziram se podjednako, uz optimalan unos tekućine, pa tako primjećujem i da sam prilično hidrirana za nivo kofeinacije. Koža mi je skroz fina i neloša, unatoč krnjoj rutini i nedavnoj epizodi bure. Noge mi nisu otečene kao inače, što možemo zahvaliti boljoj izmjeni tvari, iako je Božićna sezona kolača i kobasica (dijabetes, pazim te, budi bez brige). Ovo ostalo… Javim za 5-6 godina. Što drugo reći 🙂

E, još nešto što se tiče moje kofeinske adikcije i pojma “razvijenog” nepca. Nakon ovih mjesecak dana ekstenzivnog učenja i uživanja u čajnim listićima, danas sam nakon duže stanke otvorila Monster Energy Ultra. Moj guilty pleasure. I to više nije to. Oolong je pobijedio. Živio oolong! Ako se uspjeli sve ovo pročitat i doć do ovdje, i ako vam se najednom otvorio apetit za eksperimentiranjem i investiranjem u ove divne listiće, moja amatersko-entuzijastična preporuka bi išla u smjeru mlik oolonga (uz napomenu da listiće isperete vrućom vodom, i da ga držite uronjenog ne više od 2 minute), a što se crnih čajeva tiče, preporučujem lapsang souchong, kojeg pak moj muž obožava, uz okvirnu napomenu da ni za jedan čaj ne koristite kipuću vodu i da ih ne držite u njoj dulje od 2 minute (iako na pakiranju piše 3-8 minuta). Na taj način ćete izbjeći gorčinu (tanine) i više ćete puta moći uživati u istim listićima, otkrivajući njihove nijanse okusa svakim preljevanjem.

Čajeve kod nas – od zadnji put pa nadalje i ubuduće – kupujem u Tea Time One webshopu (nije reklama, bez brige, samo sam ful sretna što RH ima jedan takav dućkas), jer osim ekstra kvalitetnih čajeva (fini, cijeli, zdravi listići, savršene teksture, s minimalno “prašine”) nude i manje-više kompletne informacije o porijeklu, vrsti, godini berbe, načinu pripreme i proizvođaču čaja. Svaka čast i hvala!

Znam da nisam pokrila ni trećinu onoga o čemu sam htjela pričati, no život je kratak, jebote patak. U sljedećem bi nastavku mogli malo proširiti ove kozmetičke benefite, iako se to meni čini dosta nezanimljivo. Ili da tih par rečenica ubacimo u skupni post sa kozmetikicama i završimo s pričom o čaju, jer ja bih mogla dounedogled? Ha? Što vi mislite?

 

P.S. fotke su s wikipedije i pixabaya <3

 

3 thoughts on “Camelia Sinensis

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *