Mjere predostrožnosti

Danas vam donosim neka moja saznanja i razmišljanja, kao i primjere u praksi, koje sam u ovih par blogerskih godina pokupila s interneta i došla do njih sama (lakšim ili težim putem). Opušteno pričamo o čuvanju kozmetike, bolje reći – higijenskim navikama u korištenju iste.

Danas ne pričam o konzervansima, već o higijenskim navikama i vlastitoj odgovornosti prema svojoj koži, odnosno prema samima sebi. Kozmetika je kvarljiva. I kad se pokvari, stvari mogu postati jako ružne, što vizualno, što fizički. Od vidljivih promjena – diskoloracije, sušenja, grušanja, preko mirisnih odnosno smrdljivih, pa sve do onih nevidljivih u prvi mah, ali itekako prisutnih onda kad je već kasno kao npr. konjunktivitis, dermatitis, akne, crvenila, upale…

 

 

Zato kozmetiku treba čuvati i paziti i brinuti se o njoj. Sigurno ne biste pojeli trulu jabuku, pljesnjivi džem ili osušenu paštetu. Kao i hrana, kozmetika dospijeva u organizam, na svu sreću ne tako izravno i duboko.

Rok trajanja. To bi bio logičan prvi korak, i neću ovdje navoditi koliko što po prilici traje, jerbo svaki proizvod MORA imati naznačen datum proizvodnje ili barem onu malu teglicu s brojem koji sugerira “trajanje od prvog otvaranja”. Najčešće se radi o 6, 12, 18, 24… mjeseci. No, kao i u prehrambenoj industriji, taj “rok” označava “best before” ilitiga “najbolje potrošiti do…” koncept. Dakle, proizvođač kaže da je unutar 6, 12, 18 ili 24 mjeseca njegov proizvod najbolji, a za njegovu kvalitetu, učinak, zdravtsvenu ispravnost i organoleptička svojstva ne odgovara nakon isteka tog perioda.

Stoga ne morate baciti ruž koji ste kupili prije godinu ipo dana, iako na njemu piše da ga je “najbolje potrošiti u roku 12 mjeseci”. Ako dobro miriši i nije promjenio teksturu i učinak – njemu je dobro. I vama će bit okej. Ionako je velika većina dekorative krcata konzervansima i rađena na bazi sintetičkih sastojaka i pigmenata.

 

 

 

Pažnju svakako treba usmjeriti na proizvode koji dolaze u dodir s očima, pa se često nailazi na informaciju da maskaru treba bacati nakon 3 mjeseca korištenja. Toga sam veliki pobornik, iako mislim da ste mirni ako uđete u 5. mjesec od otvaranja. Nije sad neka drama ako malo premašite taj rok, gotovo sam sigurna da neće skupiti ljudožderske amebe, ali ima slučajeva kad cure koriste istu maskaru po godinu i više dana, jer se “ne šminkaju puno, pa šteta bacit” i to… To je neprihvatljivo ponašanje i može rezultirati konjunktivitisom. Svaki put kad ugledam neki članak koji kapima za oči “revitalizira” osušenu maskaru, dođe mi da ih prijavim udruzi za zaštitu potrošača.

 

 

Vlaga je veliki neprijatelj kozmetike. Pogotovo prešanih pudera/sjenila/rumenila u metalnim panovima, a specijalno ako su loše napravljeni. Vlaga dovodi do oksidacije metala, pa osim uobičajenih gljivica i bakterija koje se kote u vlažnim i mračnim uvjetima, riskiramo i hrđu metala. S kremastim proizvodima je malo lakše jer su (uglavnom) u masnijem mediju i nisu podložni vlaženju, no kod njih imamo opasnost od oksidacije (užegli ruževi nisu nimalo seksi) u kombinaciji s temperaturom (a svi znamo da dubrovački ljetni uvjeti nisu neka sreća, pogotovo ako nismo skloni paljenju klime).

 

 

 

Kistovi su priča za sebe, i trebali bi se prati često. Što češće to bolje. No onda riskiramo uništavanje dlake (ovisi koliko ste dedicirani dok ih sušite, LOL). Kažu neki, trebalo bi ih prati jednom tjedno. Kažem ja, ako kist koristim dvaput tjedno, mislim da mogu produžit još tjedan dva, pa ih perem po potrebi; jednom mjesečno, uvrh glave. Kad se skupi. Na svu sreću ih imam dovoljno da mi ih ne ponestane u ključnom momentu kad se trebam, eto, našminkat. Svakako, kistove se uvijek može dezinficirat, i/ili prije toga, pribjeći “brush cleanserima” koji će uz malu pomoć papirnatog ručnika skinuti ostatke šminke s njih. Ovo najbolje funkcionira ako je kist malo korišten, u suhim praškastim medijima.

Veći su problem spužvice. Pogotovo beauty blenderi i njihove inačice, koje zahtjevaju namakanje u vodi da bi radile kako treba. Da se razumijemo, ja ovdje ne ulazim u raspravu o njihovoj funkcionalnosti kao alata, pričam o vlazi koja se zapravo nikada ne posuši kako treba i ostacima pudera koji se zapravo nikad ne mogu do kraja oprati. Nagledala sam se po internetu groznih priča, tako da… Bljak.
Ja spužvice rijetko koristim, ali uvijek imam zalihu od 10ak komada nekih ultra jeftinih lateks spužvica s eBaya. Uglavnom volim one trokutaste, ali ovisno o stanju na lageru, služim se i okruglima. Ako slučajno odlučim da mi se spužva taj dan, jer ispodočne korektore, koliko god da ih ne koristim IRL, za lukove tu na beleci volim potapkat spužvom. Te korištene spužvice načelno operem odma, jer ne bivaju puno šporke, pa ih iskoristim još jednom ili dvaput.
U mojem je slučaju cushion ilitiga “kušin” tip proizvoda najupitniji po pitanju higijene. Sad ću sama sebi malo uskočiti u usta, ali ja obožavam L’Orealov cushion. A istovremeno mi se i gadi. I šta da radim. Pa jednom tjedno operem jastučić kojim se nanosi i dezinficiram pregradu i okolne površine oko samog kušina. I onda mi je savjest mirna. Dugo vremena sam se opirala kušinima, ali moram reći da su preefikasni da bi ih se odrekla.

 

 

 

 

Zbog svih ovih stvari sam skeptična i nesklona konjac spužvicama, morskim i inim spužvama za pranje lica, tim više što kao takve obitavaju u još vlažnijim uvjetima. Držim se zato silikona, ako baš moram. I ruku, naravno. Pa kad smo već kod njih…

Ruke. Neka vam ruke budu čiste. I koristite špatulice. Kad je u pitanju korejska kozmetika, tu ste uglavnom mirni, jer uz svaki proizvod koji nema nekakav integrirani dispenzer, u kompletu s njime dolazi špatulica. Na vama je da odlučite na koji način ćete špatulicu održavat čistom. Ja ih držim u jednoj malo čašici, i obrišem ih nakon svake upotrebe.

Ne dijelite kozmetiku ako niste 150% uvjereni da je čista – vaše ili one druge strane. Praškaste proizvode sterilizirajte alkoholom, kremastim odrežite vrh ili odstranite gornji sloj, pa onda i njih pošpricajte alkoholom. U ovom slučaju pomažu i jednokratni aplikatori, ukoliko ona druga strana nije ekstra gadljiva prema vašim bacilima. Ili obrnuto. Jeftini su, i zgodni za imat ako vam je to đir.

DIY projekti i dekantiranje. Ako idete sami radit svoje tonere, maske i sl., uvijek koristite svježe sastojke – ne pričam o jagodama i bananama, već o uljima, gelovima, hidrolatima i sl. Prirodna, hladnoprešana ulja bez konzervanska su kvarljiva, često i fotoosjetljiva, i nema ništa gore od dermatitsa uzrokovanog užeglim uljem (vjerujte mi). Nabavljajte ih u malim, potrošljivim količinama, pogotovo ako niste sigurni hoće li vam se svidjeti. A ako već morate miksati, koristite čiste, sterilne posude i alate. Prokuhajte bočicu, stavite je u mikrovalnu, nosite rukavice i sve živo isprskajte alkoholom. I usput si kupite jedan poveći frižider, u kojemu ćete isključivo držati svoje sirovine dalje od sirove piletine i gorgonzole.

 

 

I na kraju krajeva, najbolje je poslušati zdrav razum. Ako toner ima “gljivu” u sebi, bacite ga bez razmišljanja. Ako krema ne miriši onako kako je prvi dan mirisala, bacite ju. Ako se faze u proizvodu razdvajaju, to ne mora nužno značiti da je pokvaren, no to znači da je loše formuliran. Ergo, proizvođač nije u stanju napraviti stabilnu emulziju, pa kako imati povjerenja u njegov proizvod, koliko god se sastojci činili dobrima? Kad smo već kod “proizvođača” – savjest mi nalaže da prozovem sve “kućne” proizvođače organskih proizvoda bez konzervansa. Ne kupujte kozmetiku od necertificiranih proizvođača. To što netko ima registriran obrt ne znači da ima zadovoljene uvjete za proizvodnju kozmetičkog proizvoda. I uvijek, ali uvijek tražite račun.

A vama, koji imate izrazito osjetljivu kožu/oči preporučujem da zanemarite sve ovdje navedeno. Vi ste zajebani i žao mi vas je, al nemam vam što pametno za reć.

 

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *