Ne sudi parfem po bočici

Odabir parfema je zajebana stvar. Em smo svi drugačiji, em sam ja olfaktivno retardirani pušač i totalno sam irelevantna po pitanju mirisa. Volim mirisati konstruktivno. Što to uopće znači? I odakle meni uopće obraz da pišem o nečemu u što se uopće ne razumijem? Pisanje ovog posta je zajebana stvar. Mislila sam da će biti lakše. Ali nije. Istražujući tematiku, doslovno sam pala u zečju rupu, i svakog trenutka upadam sve dublje i dublje.
img_7624
Toliko zanimljivih priča, toliko fascinantnih činjenica, toliko predivnih vizuala, toliko prekrasnih bočica, ilustracija…. Toliko nove terminologije, toliko svega… A o samim mirisima da ne pričam. Post je trebao biti nekakav vodič za božićni šoping, a pretvorio se u seriju mini-seminarskih radova. Tako to biva kad mi uredništvo i sponzor daju umjetničku slobodu. Hvala im na tome.
Pa mi nemojte zamjeriti što počinjem ispočetka. Jer drugačije nema smisla.
Egipćani su svoje dragocjene tekućinice čuvali u posudicama od alabastera, metala i dragog kamenja. Rimljani su uveli (uvjetno rečeno) masovnu proizvodnju puhanog stakla. Do 19. stoljeća, parfemi su bili rezervirani isključivo za bogate. Industrijskom revolucijom tržište je liberalizirano, pa je i buržoazija mogla uživati u mirisnim vodicama. Sve do kraja 19. stoljeća, boce za parfeme su uglavnom bile generičke, i imale su praktičnu svrhu čuvanja parfema, koji su se dekantirani u elegantnije posude kupaca. No, širenjem tržišta, proizvođači su se morali malo potruditi da bi privukli mušterije. Logično; radili su to pomoću atraktivnog pakiranja.
au-coeur-des-calices-rene-lalique-perfume-bottle-for-coty-with-emeraude-fragrance-label-5-11-13
Malo po malo, nekad početkom 20. stoljeća, zahvaljujući Francoisu Cotyju, novom imenu na tadašnjoj parfemskoj sceni, i njegovoj suradnji s umjetnikom/dizajnerom/oblikovateljem Reneom Laliqueom, oblik bočice se počela povezivati sa samim proizvodom – parfemom. Mic po mic, i svaki je parfem imao ime, dizajniranu bočicu, etiketu i kutiju; cjelovit vizualni identitet. Tada nekada, davne 1911. jedan je modni dizajner u svoju dizajnersku liniju uveo parfem, kao njen integralni dio. Paul Poiret je pionirski inaugurirao novi trend, koji je nakon 1. svjetskog rata postao pravilo. I parfem i njegova prezentacija u vidu bočice, etikete, imena i kutije, a onda i oglasa, imali su namjenu prodati SLIKU (image), a ne samo miris ili komad odjeće. Kako je vrijeme odmicalo, i kozmetičke kuće su se ubacile u tržišno natjecanje, a parfemi su postajali cjenovno pristupačni radničkoj klasi. No bez obzira na masovnost, bočica je i dalje bila bitan segment u kreiranju i prodaji parfema. Kako je parfemska industrija rasla, fensi, zdizajnirane parfemske bočice su postale same sebi svrhom. Oglašavane kao “umjetnički objekti”, bočice su bile više cijenjene zbog svojeg dizajna, više nego zbog mirisa, te su služile ukrašavanju toaletnih stolića.

“Fini je i sve, al meni je blje.”

img_7696
Danas, kulturni i društveni trendovi nastavljaju svoj utjecaj na oblike i dizajnove bočica i advertajzinga, međutim, dizajnirani oblici iz zlatnog doba parfemske industrije i dan danas su moderni, suvremeni, u svojoj majstorskoj formi, kreativnom izričaju i zavodljivom stilu.
Tako npr. bočica Chanela No. 5 ima kultni status. Coco je bila jedna od prvih “couturiera” koja je ušla u biznis s parfemima. Namjerno kažem “bočica” jer ja, kao i većina ljudi smo vizualni tipovi. I većina nas će parfem prepoznati po bočici, a ne po samom mirisu. Minimalna, pravilna i čista, farmaceutski jednostavna, bočica njenog slavnog mirisa tada se izdvajala od tadašnjih prenaglašenih oblika s parfemskih pultova. S minimalnim promjenama kroz devedesetgodišnju povijest, ta bezvremenska bočica je i dan danas simbol ljepote i modernosti.
img_7665
I sam miris ima zanimljivu priču. U suradnji s ruskim parfumerom Ernestom Beauxom, sa sintetičkim mirisima iz laboratorija, bez njoj mrskih floralnih i začinskih nota esencijalnih ulja, Coco Chanel je kreirala jedan od prvih apstraktnih parfema, opisan kao “neopisiv”, a konceptualno u skladu s vremenom – društvenim i avangardnim umjetničkim strujanjima.
img_7673
No kako ste već shvatili, fokus ovog teksta je upravo na bočicama. Pa se nećemo previše zadržavati na mirisima, per se. Iskreno, meni je Chanel No. 5 skroz bezveze. Fini je i sve, al meni je blje. (toliko o mojoj artikulaciji olfaktivnih osjeta) No bez obzira na bezveznost šnjofa, ja bih ga voljela imati. Makar da ga gledam, i da mu se divim iz toliko različitih društvenopolitičko-kulturnoumjetničkih aspekata. A pogotovo iz aspekta jednog dizajnera koji nadasve cijeni konzistenciju vizualnog identiteta. I sans. (sans serif, tipografija bez onih malih stopica na završecima poteza pisanja slova, op.a.)
I upravo to meni parfemska industrija predstavlja. Davanje osobnosti nečemu nevidljivom. Utjelovljenje nečega neopipljivog. Miris kao miris, samo je miris. Barem meni.
img_7621
Čistoj eleganciji kultne petice se suprostavlja parfem koji u mojem umu ima kultni status. Gaultierov Classique je meni još uvijek neprobavljiv. Al sam ga zavoljela. Silom. Jer ova je ambalaža u svojoj cijelosti bila jedna od stvari zbog kojih danas jesam to što jesam. Grafička dizajnerica. Koja očito voli mirisati na bake, užegnute kreme i lak za kosu. To je jedan težak, sladak i čudan parfem u ženskom torzu u korzetu, upakiran u faking konzervu. Nije li to genijalno? O MAJ FAKING GAD, NIJE LI TO GENIJALNO. Ta ambalaža se obraća meni, osobno. Uvijek sam bila pankerica u duši, čija je majka bila preplaćena na Vogue, a taj spoj visoke mode, panka i kiča me je na neki način opredjelio, u tim “osjetljivim” godinama. Kasnije sam doznala (i vrlo se razočarala) da je upravo ta, odlučujuća bočica, totalni rip-off Sciaparellijinog Shockinga. Koja je ludilo od žene. Ali ovaj post je već odavno predug. Pa moram skratiti. I obećati da ću se sasvim sigurno možda vratiti ovoj temi.
“O MAJ FAKING GAD, NIJE LI TO GENIJALNO?”
img_7678
Da knjigu ne treba suditi po koricama, znamo odavno. Zlatno je to pravilo kojeg se osobno rijetko pridržavam. Ali (uglavnom) je istinito. Primjer iz prakse je Dior Poison.
Nezgrapna, teška i tamna bočica, anti-elegantna i nadasve bezveze, krije potentan i prekrasan miris. Lansiran iste godine kad bijah donešena na ovaj okrutni svijet, davne 1985. Meni jedan od najdražih, ako ne i mirisno najdraži, parfem, čuči u tom neoblikovanom blobu od stakla. Ozbiljno, što je to? Kakva je to bočica? Što bi ona sugerirala? WOT D FAK? Izvinjavam se, al bočica je odvratna. Sorry, but jebiga. Kao što vidimo, moj odnos s ovim parfemom je vrlo personalan. Emocionalan. Nisam sklona imanju 5,6,8,20 bočica koje će mi se vući po stanu. Uglavnom sam vjerna Poisonu. I zato me jako muči ta grozota od bočice. Jer je gledam svako jutro. Svaki dan. Gledam je kako naginje tu staklenu poličicu iznad lavaboa u mojoj minijaturnoj kupaoni. Ali me miris uvijek oraspoloži. Jer je nekako neženstveno ženstven. Nemam pojma koje note dominiraju, znam samo da je moćan i nimalo nježan. I da mi se u ovom slučaju obraća miris, a ne bočica. Poison je, kako saznajem, za svoje vrijeme bio prilično kontroverzan. Prvenstveno zbog imena (Maurice Roger, predsjednik tadašnjih Parfums Christian Dior reče da je ime parfema kao ime tj. naslovnica knjige – mora biti privlačno i mijenjati stvari), a onda i zbog svoje odvažnosti samog mirisa. Kasnije su stvorene mnoge inačice ovog parfema, no klasik ostaje klasik.
Bio bi kriminal ne spomenuti parfemsko-kozmetičku ikonu, Guerlain. Prije Cotyja i Laliqueovih bočica, Guerlain je prezentirao svoje parfeme u fantastičnim bočicama, u kojima se i danas iščitava bogato naslijeđe ovog brenda.
img_7689
Ono što naoko izgleda kao kič i pretjerivanje (meni je većina tih njihovih bočica danas, da prostite grozna, ali kad ih promatram u (n)ovom svjetlu, puno su mi draže) treba znati pročitati – reference u umjetnosti, kulturi, povijesti, arhitekturi. Guerlain je tada svojim precizno i pametno oblikovanim bočicama stremio odmaku od taštog svijeta parfumerstva i mode. Što bi se reklo, “beauty AND brains”. No, tek 1925. Guerlain uskače na vlak “bočica=parfem”, sa Shalimarom, parfemom s bočicom dizajniranom samo za njega, a tek 1955. to postaje pravilo u ovoj kozmetičkoj kući.
img_7688
Ma o svakoj bočici bi se dao napisat zaseban esej. O svakom parfumeru po dva tri. A nismo ni olfaktivne osnove odradili. Nismo se ni dotakli terminologije; razlike između EDP, EDT, etc. Što bi tek bilo da zagrebemo po niche parfemima? Sastojcima, kompozicijama, notama, regulativi i visokocijenjenim vintage primjercima?
Zato dosta, dosta za danas. I hvala Anabelli za gostoprimstvo i razumijevanje mojih parfemskih fascinacija.
133132717
Za kraj ću samo postaviti jedno banalno pitanje – “A koji je vaš omiljeni parfem?”

2 thoughts on “Ne sudi parfem po bočici

  1. Odličan post pročitan u jednom dahu i s guštom!! Moj omiljeni parfem nakon godina traženja i isprobavanja je l’erbolario papavero 🙂

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *